Hercegovac Pavlek i dvojba o kriminalu bijelih ovratnika ili bijelih čarapa
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 31 Ožujak 2026 11:09
Gospodin Pavlek ne odgovara umjetno stvorenom stereotipu ‘kriminalca’ koji je devedesetih skrojila bivša komunistička buržoazija. On nije ‘hercegovački lobi’ s debelim lancem i mobitelom, nije ‘dalmatinski švercer’ ili ‘slavonski tajkun’. Nije ni tajkoon iz rata ili privatizacijski pljačkaš. On je urbani, antifa, redoviti gost na špici ispred Bulldoga i na Cvjetnom
‘Kriminal bijelih ovratnika’ poznati je kriminološki pojam koji označava financijski motivirane i nenasilne zločine počinjene uglavnom od strane osoba visokog društvenog statusa. Termin je 1939. godine definirao američki sociolog Edwin Sutherland kao ‘zločin koji počini osoba od ugleda i visokog društvenog statusa u okviru svog zanimanja’. Za razliku od ‘uličnog kriminala’ poput klasične pljačke, provale ili nasilja ovdje je riječ o teškim prevarama, pronevjerama, podmićivanju, pranju novca, lažnom prikazivanju financijskih izvješća, krađi intelektualnog vlasništva i slično tome. Ovakvi zločini, između ostalog, uključuju složene financijske transakcije, lažirane dokumente, iskorištavanje položaja moći i još mnogo toga.
Fenomen koji prolazi
Kad je riječ o tako složenom kriminalitetu šteta je najčešće ogromna. Međutim, ona je i difuzna. Što znači da su žrtve stotine malih igrača, porezni obveznici ili zaposlenici a ne ‘vidljivi’ pojedinac. Na taj način stvara se dojam kako je riječ o ‘manje ozbiljnom’ zločinu od uličnog, počinitelji su obrazovani ljudi srednje ili više klase, izgledaju civilizirano, urbano, ugledno, otud i pojam ‘bijelog ovratnika‘ kao simbola uredskog odijela.
Što se tiče motiva, oni su standardni, očekivani, riječ je kombinaciji pohlepe, pritiska da se pokažu rezultati, ponekad i financijski problemi a stara mudrost kako ‘prilika čini lopova’ nigdje nije toliko afirmirana kao u ovom slučaju, visoki položaj, naime, uz slabu kontrolu idealna je prilika. Na koncu je sve potrebno i ‘mentalno racionalizirati’, najbolji način korporativna je kultura koja kaže kako ‘svi to rade’, ‘to je samo poslovna praksa’. Time se krug zatvara.
Slučaj Pavlek
Pojava ‘kriminaliteta bijelih ovratnika’ zapravo je univerzalna. U post tranzicijskim državama, poput Hrvatske, najčešće je vezana uz korupciju u javnoj nabavi, poreznim prevarama, pranju novca kroz offshore tvrtke ili zlouporabi položaja u državnoj tvrtki.
‘Slučaj Pavlek’ klasičan je primjer ‘kriminala bijelog ovratnika’ i to jednog od najvećih u hrvatskom športu ikada. Kako znamo, radi se o aktualnoj USKOK-ovoj istrazi protiv bivšeg direktora alpskih reprezentacija i ‘ski poola’ i još pet osoba, terete ih da su od 2014. do početka 2026. iz saveza nezakonito izvukli gotovo 30 milijuna eura.
Capo di tutti capi navodnog zločinačkog udruženje u kojem su sudjelovali glavni tajnik i računovodstvena direktorica te osobe povezane s offshore tvrtkama u mnogim državama bio je upravo Pavlek. Sustav je, kako rekosmo, bio jednostavan i tipičan za ‘white-collar kriminal’, izdavane su fiktivne fakture za nepostojeće usluge i robu, računovodstvo je kreiralo naloge za plaćanja, autorizirani su od strane Pavleka i suradnika, novac su prebacivali na inozemne tvrtke a zatim djelomično vraćali u gotovini. Uglavnom, ugledan i moćan čovjek koristi svoj položaj kako bi sustavno izvlačio milijune ‘bez ijednog metka ili provale’. Samo papiri, veze i offshore računi.
Javnost teško razočarana
Iako je Hrvatska imala i značajno većih pljački od ove, postavlja se pitanje zbog čega je baš ‘slučaj Pavlek’ izazvao tektonske poremećaje. Krenimo redom. Vedran Pavlek rođen je 1973. u Zagrebu, roditelji su mu iz Đelekovca u Podravini, ako se inkriminacije dokažu biti će jasno kako je riječ o klasičnom ‘bijelom ovratniku’ iz športske administracije, koji je desetljećima imao i moć i bliske veze s etabliranim krugovima kako bi koristio offshore strukture, prao novac i u konačnici izvukao nevjerojatnih 30 milijuna eura.
Javnost je, bez sumnje, iznimno teško podnijela vijesti o događaju budući se radi se o savršenom ‘zagrebačkom dečku’, bivši je skijaš, nosio je hrvatsku zastavu u Lillehammeru, dugogodišnji je direktor alpskih reprezentacija, organizator Snježne kraljice, čovjek koji je godinama bio ‘alfa i omega’ hrvatskog skijanja i koji je uz Kosteliće gradio imidž uspješne sportske priče.
Stereotipi naši svagdašnji
Gospodin Pavlek ne odgovara umjetno stvorenom stereotipu ‘kriminalca’ koji je devedesetih skrojila bivša komunistička buržoazija. On nije ‘hercegovački lobi’ s debelim lancem i mobitelom, nije ‘dalmatinski švercer’ ili ‘slavonski tajkun’. Nije ni tajkoon iz rata ili privatizacijski pljačkaš. On je urbani, antifa, redoviti gost na špici ispred Bulldoga i na Cvjetnom, stoga mu i nije bio problem organizirati izvlačenje milijuna eura preko fiktivnih faktura, offshore tvrtki, gotovine u torbama, niti izgraditi vilu na Ibizi, platiti estetske operacije i luksuz.
Zašto je reakcija tako snažna
Prvi ešalon su oni koji su vjerovali da je hrvatsko skijanje ‘čista priča’. Kod njih je događaj izazvao slom iluzije. Oni su u cijeloj priči najmanje važni, kolateralna su žrtva, vjerovali su kako se radi o simbolu nacionalnog ponosa, deset olimpijskih medalja Kostelićevih i danas bude emocije.
Međutim, osim sloma iluzije kod dijela javnosti može se govoriti i o stanovitoj kognitivnoj disonanci. Lakše je, naime, prihvatiti da je kriminalac baš onakav kakvog mi projiciramo da jest. A kad je kriminalac urbani dečko iz zagrebačkog kvarta, sinek koji se smiješi na telki, to ruši umjetne predrasude i stvara osjećaj izdaje. Narativ o klasičnom kriminalcu, onakvim kakav su najagresivnije gurali dijelovi lijeve postkomunističke elite, zatim mediji poput Ferala, Globusa, Nacionala, Jutarnjeg te krugovi koji su bili kritični prema Tuđmanu i HDZ-u, pripadnik je ‘hercegovačkog lobija’ ili ‘kamenjarci koji su opljačkali Hrvatsku’.
U stvarnosti, kriminal, korupciju, pronevjere, privatizacijske afere u Hrvatskoj je dominantno djelo ljudi iz sustava, mahom naslijeđenih iz jugoslavenskih državnih struktura, bivših direktora, političara, računovođa, menadžera, koji su često bili iz zagrebačkih, sjevernohrvatskih ili tzv. urbanih krugova a ne ruralnih hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, slavonskih, banijskih, dakle pretežito su u pitanju ‘bijeli ovratnici’ a manje ‘kamenjarci’ ili ‘katolibanski ognjištari’. Velike afere poput Fimi Media, INA-MOL, HEP, AGROKOR, HAC, različite bankarske i privatizacijske prevare pokazuju kako su akteri dolazili iz svih dijelova Hrvatske i dijaspore. Ne dominira zapravo nitko.
Bijeli ovratnici sa zvijezdom
Nametnuti stereotip služio je za diskreditaciju cijele skupine, posebno južnjaka i posebno Hercegovaca. Koji su često bili vidljivo domoljubni, katolički i desno orijentirani što se ne oprašta. Umjesto da se kritizira konkretan kriminalac ili korumpirani sustav lako se prebacivalo na ‘kamenjarce‘ kao kolektivne krivce. To je klasična ‘etnizacija kriminala‘, nešto što se radi kad se želi skrenuti pozornost s pravog uzroka, slabe kontrole, nepotizma, političke zaštite, nedostatka odgovornosti u institucijama.
Kriminal ne bira etničko podrijetlo ni regiju, ne bira konfesiju, biraju ga prilika, pohlepa i slaba kontrola.
A ‘bijeli ovratnici s crvenom zvijezdom‘ često su bili najveći promotori plasiranja takvih stereotipa. Pavlek je samo najsvježiji podsjetnik da pljačka može biti vrlo urbana i vrlo zagrebačka, vrlo ugledna i vrlo ‘antifašistička’. Stoga je netko u šali, obzirom da je javnost iznimno teško podnijela događaje, izvrsno predložio: Proglasimo Pavleka ‘kamenjarcem’ i riješili smo problem. Da, izvrsno, ako bismo Pavleka ‘hercegovinizirali‘ ne samo da bi kod dijela postigli mentalnu nirvanu nego bi se pokazalo koliko je ta stara komunistička podvala iz vremena Mesića i Manolića i njihovog rata s Tuđmanom i Šuškom još uvijek živa. I koliko je udobna za one koji još uvijek ne žele pogledati u ogledalo.
Lakše je oprati karoseriju nego dušu
Zaključno, projekcija i negacija najprimitivniji su i najčešći obrambeni mehanizmi. Kad čovjek ne može integrirati svoju frustraciju, fiksaciju ili sram on je ‘vidi’ kod drugoga. Najtužnije od svega je da narod ne razumije i neće liječiti svoju frustraciju. Duh površno, kod svećenika i vjernika podjednako, a tijelo samo kad ‘zagusti’.
Auto redovito servisiramo, ulje, gume, poliranje. To je savršena projekcija, brinemo o objektu koji simbolizira nas, auto – ja, moja moć, moj status a unutra sve trune. Jer unutra je teže. Unutra treba priznati da smo ranjeni, da smo slabi, da nosimo ono plačljivo dijete. Lakše je oprati karoseriju nego dušu.
Zato se na kraju sve svodi na isto: većina ljudi radije bira iluziju kontrole i iluziju moralne superiornosti nego stvarno suočavanje. A kad se dogodi masovno, na internetu, u politici, u crkvi, u obitelji, dobijemo ono što vidimo svakoga dana: gomilu ljudi koji viču ‘kamenujte ga!’ jer im to na pet minuta olakšava vlastiti pakao.
