Od ustaških imena do praznih kreveta ili kako je profesor s Princetona pokopao sezonu
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 07 Travanj 2026 15:00
Prije stanovitog vremena gospodin Nenad Bakić osvrnuo se, kako navodi, na ‘vječnog stipendista’ kojega su nazivali i ‘profesorom s Princetona’, ‘prvim Hrvatom stalno zaposlenim na Princetonu’ i slično. Riječ je o Dejanu Kovaču ‘gostujućem studentu’ istraživaču na projektu ‘Empirijskog istraživanja konflikata’, sada stipendistu UniCredita na Harvardu’.
Razlog osvrta, kako gospodin Bakić dalje navodi, ‘neka je Kovačeva analiza’ kojom se, između ostaloga, utvrdilo kako će ‘trošak dolaska obitelji autom za oko 100 – 200 eura većim smanjiti prihode turizma u Hrvatskoj za 10 posto’, što je samo po sebi krajnje bizarna tvrdnja. Bakić dalje navodi ‘kako je… na dubljim slojevima analiza smiješna, čini se da je pretpostavio (Kovač op.a.) kako svatko dolazi svojim autom, jedan gost po autu, pa mu je tih 100 eura 20 – 40 posto troška ljetovanja’. Ista logika vrijedi za Grčku, Španjolsku, Francusku ili Portugal ali je tamo situacija još i gora, naime avio karte su i više poskupile pa bi Nijemci valjda trebali putovati 20 posto manje. ‘Nije mu palo na pamet’, navodi Bakić, da ‘ako cijene avio karata porastu da će više ljudi doći autom u Hrvatsku’. Na koncu je zaključio kako je analiza ‘vječnog stipendista’ na ‘razini šestogodišnjaka’, što je tužno zapravo.
Profesor s Princetona
Osvrt gospodina Bakića vezano za spomenutu ‘analizu’ ‘vječnog stipendista’, po kojoj bi rast cijene goriva od jedan euro po litri, odnosno 150–200 eura ukupnog troška putovanja autom za obitelj, dovelo do drastičnog pada od deset i više posto dolazaka turista i gubitka oko 1,5 milijarde eura turističkih prihoda u Hrvatskoj, svakako je za analizu. Pretpostavka o jednom autu po jednom turistu i udjelu u trošku je neprihvatljiva. Recimo, ako obitelj od četiri osobe ide jednim autom, tih 150–200 eura ‘dodatnog goriva’ se onda dijeli na četvero. Ukupni budžet ljetovanja, smještaj, hrana, aktivnosti, suveniri… za prosječnu njemačku ili češku ili austrijsku obitelj nije tisuću nego više tisuća eura.
Ako je dodatni trošak nečega samo pet do deset posto ukupnog iznosa onda implicirana cjenovna elastičnost potražnje mora biti ekstremno visoka da bi rezultirala padom deset posto dolazaka. Standardna literatura za turizam pokazuje elastičnost između minus jedan ili minus dva, ali ne za samo jednu komponentu troška poput goriva. Ista logika vrijedi i za Grčku, Španjolsku, Portugal, Francusku, svi su na udaru viših cijena goriva i avio karata. Stoga ako avio karte poskupe još više, supstitucijski efekt ide upravo suprotno od onoga što se najprije čini, dio turista koji inače zrakoplovom odlaze na dalje destinacije možda odaberu bliže, dakle auto destinacije poput Hrvatske, Slovenije ili Italije. To se spominje u općenitom smislu, ali u praksi se čini kako se autor fokusira samo na ‘Hrvatska gubi’, bez šireg konteksta.
Medijski spin
Tituliranjem ‘zaposlenik’ ili ‘profesor s Princetona’, kao i ‘prvi Hrvat stalno zaposlen na Princetonu’, klasičan je medijski spin. Kovač je, kako se navodi, bio tek gostujući student – istraživač na projektu ‘Empirijskog istraživanja konflikata’ na tom sveučilištu, sada je stipendist UniCredita na Harvardu, riječ je o CID-u, UniCredit Foundation stipendiji. To nije ‘the tenure track’ pozicija, a ni stalni posao, u pitanju je legitimna akademska karijera ali prenaglašena i pretjerana, dojam je kako služi tek za domaću samopromociju.
Međutim, nije to toliko niti važno, neka stručnjaci analiziraju i neka se predstavljaju kako god žele, važno je ono što i o čemu pišu. U žižu javnosti gospodin Kovač je dospio prije više godina kao koautor ‘znanstvenog’ rada ‘What’s in a Name in a War’ s izvjesnim Štěpánom Jurajda, češkim ekonomistom. Radom se problematiziraju imena poput Ante, Ivo, Josip itd. kao proxy za ‘hrvatski nacionalizam i ustaške simpatije’ u kontekstu II. svjetskog i Domovinskog rata.
Kritika tog rada bila je žestoka i opravdana jer takvi proxyji lako prelaze u stereotipe. Uglavnom, zaključuje se kako stanje ekonomske znanosti u Hrvatskoj nije katastrofa samo zbog jednog čovjeka, netko može biti tek simptom, ali kombinacija slabog domaćeg akademskog sustava, utrka za stranim stipendijama i projektima, medijski prenaglašena želje da se ‘naši dečki’ prikažu kao svjetski stručnjaci dovodi do toga da se brze socijalne analize predstavljaju kao ozbiljna znanost. Čast izuzecima koji rade solidan posao ali mnoge ‘analize’ samo hrane percepciju da je hrvatska ekonomija puna uhljeba i vječnih stipendista.
Hrebakova uzdanica
Mnogi su zaboravili, ali Dejan Kovač 2019. godine je bio i nezavisni kandidat za mjesto predsjednika republike i to kao kandidat HSLS-a. Dario Hrebak javno ga je predstavio kao svoga kandidata, ‘klasičnog liberala’ i ‘jedinog pravog predstavnika liberalizma’ na političkoj sceni. Nije poznato je li Hrebakove simpatije Kovač pobrao legendarnom analizom ‘ustaških imena’, ali je razvidno kako je u zadnje vrijeme upravo Hrebak na sebe preuzeo ulogu pravednika koji će se obračunati s ‘ustaštvom’ kod Hrvata, što otvara razne varijacije glede ove nesvakidašnje suradnje.
Kovač je kampanju vodio pod okriljem te stranke, prikupljao je potpise, davao intervjue kao ‘kandidat HSLS-a’, koristio njihovu infrastrukturu. Na izborima je sukladno vlastitoj, zatim Hrebakovoj i HSLS-ovoj popularnosti upisao respektabilnih oko 0,95 posto glasova i deveto mjesto. Nakon poraza opet se vratio u akademsko – stipendijske vode, tada Princeton a kasnije i na Harvard stipendiju a HSLS nakon svega ima problema s okupljanjem ‘liberalnog bloka’ i vlastitom vjerodostojnošću. Danas je ta nekada respektabilna stranka postala tek regionalna strančica Bjelovara i Čazme.
Ambicije vs mogućnosti
Dejan Kovač u jednom je trenutku pokazivao želju za aktivnom političkom vidljivošću u Hrvatskoj, koristeći kao glavni adut imidž ‘ekonomista s Princetona’. Mediji su rado prenosili kako ‘znanstvenik s Princetona želi biti predsjednik države’, HSLS je u to vrijeme bio u očitoj krizi tražeći ‘novo lice’ izvana, u pitanju je klasična akvizicija kada stranka nema jako unutarnje ime. Kovač im je poslužio kao privremeni brend, a oni njemu kao platforma za bolju vidljivost.
Kad netko tko je izvan sustava, u ovom slučaju na Harvard stipendiji, redovito izlazi s dramatičnim procjenama tipa ‘sto do dvjesto eura rezultirat će padom od 10 posto prihoda i gubitkom od 1,5 milijarde eura’, lako se stvori dojam kako autor želi da se to zaista i dogodi. Kao da mu je prihvatljiviji podbačaj sezone nego da se pokaže kako je njegova analiza bila promašena. I druge analize pojedinih autora objavljene na LinkedIn-u ili Facebooku često idu u smjeru crnog scenarija po matrici visoke cijene goriva, plus skuplje avio karte, plus inflacija jednako je katastrofa za turizam. Usput koriste i snažne zaključke tipa ‘izbrisano će biti nekoliko milijarda iz gospodarstva’, ‘unakazit ćemo turizam’, ‘dolazak u Hrvatsku postaje luksuz’. Rijetko ili nikada ističu supstitucijske efekte poput, recimo, da poskupljenje avio karata može dovesti čak i više ljudi autom u bliže destinacije poput Hrvatsku umjesto u Grčku, Egipat ili Španjolsku.
Nadalje, ignorira se ili minimalizira faktor prilagodbe, ljudi mogu i skratiti boravak, birati jeftiniji smještaj, manje trošiti na restorane ili jednostavno prihvatiti onih ‘Kovačevih’ 150–200 eura kao nebitan dio godišnjeg odmora jer za prosječnu njemačku obitelj to nije razina koja ruši odluku o putovanju. Takve ‘analize’ ne moraju biti nužno zlonamjerne ali izgledaju tako jer im je stil tipično katastrofičarski, doomer vibe, svaku lošu vijest poput viših cijena nafte, inflacije, nestabilne geopolitike odmah pretvaraju u ‘veliki udarac za Hrvatsku’ i slično. Kovaču, koji godinama živi na inozemnim stipendijama i ima distancu od realnog života iznajmljivača, hotelijera i sezonskog radnika u Dalmaciji ili Istri, lakše je računati elastičnosti u Excelu nego osjetiti koliko se i turisti i iznajmljivači zapravo prilagođavaju. Na žalost, i medijski i društveno sezonski efekti takvi su da crne prognoze privlače više pažnje.
Realniji pogled bez katastrofizma
Evo i nekoliko savjeta gospodinu Kovaču kako bi neke parametre mogao uvrstiti u svoje buduće analize. Naime, turizam u Hrvatskoj zaista je osjetljiv na cijenu putovanja, posebno na auto segment koji čini 70 posto dolazaka. Međutim, elastičnost nije linearna i nije tako ekstremna za mali relativni trošak od 150–200 eura na ukupni budžet od 3000 – 4000 eura po obitelji. Ljudi su se već navikli na fluktuacije cijena i goriva i karata posljednjih godina. Postoje i pozitivni efekti poput jeftinijeg smještaja ako potražnja padne, zatim i moguća preorijentacija turista s daljih destinacija na bliže.
Povijesno je hrvatski turizam pokazivao veliku otpornost na šokove, poput recimo inflacija 2022.–2023., pa i na rat u Ukrajini. Mnogi koji su sličnim prognozama predviđali ‘katastrofu od sezone’ na kraju su se pokazali previše pesimističnima i morali su posipati se pepelom. Na koncu, ovdje kao autor, navodim jedan od razloga odabira baš ove teme. Naime, nisu mi prihvatljivi tipovi prognozera koji uživaju u lošim vijestima ili ih previše dramatiziraju, a takvih se prije svake sezone ‘nabroji’ na desetine. Posebno kada kritike i prognoze dolaze od ljudi koji karijeru grade na imidžu ‘stručnjaka sa Zapada’, a u praksi se pokažu kao instant stručnjaci za brze ekonometrijske ekstrapolacije koje zvuče impresivno, ali često zanemaruju realnost kao i ponašanje i tržišta i ljudi.
Ivica Granić/narod.hr
