Meter: Ozbiljne pukotine u ruskom vrhu i u društvu zbog ukrajinskog rata
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Travanj 2026 08:04
Nezadovoljstvo načinom vođenja ukrajinskog rata nije nikakva novost i prisutno je već odavno kod znatnog dijela ruskih građana – ne samo onih u pograničnim dijelovima zemlje, uz granicu s Ukrajinom, koje je izloženo svakodnevnim napadima ukrajinske vojske – iako je tamo, razumljivo, definitivno najizraženije.
Jutros smo na našem portalu objavili izjavu načelnika Glavnog stožera ruske vojske Valerija Gerasimova o novim uspjesima ruskih snaga u borbama u Donbasu.
Pa iako su te izjave danas prenijeli, pa čak i dijelom potvrdili i ukrajinski mediji što se vidi iz navedenog teksta – to je sve još jako daleko od stvarnog učinka kojeg je želio polučiti ruskih vojni i državni vrh i koji zbog svojih mršavih rezultata, ali još više zbog načina na koji Rusija vodi ovaj rat sve zbiljnije iritira rusku javnost. Službena Moskva, naime, kao da živi u nekom paralelnom svijetu u odnosu na svoje građane. Potonji sliku stanja na bojišnicama, a još više vojne metode koje se, prema njima, trebaju primjenjivati – vide u posve oprečnom svjetlu.
Ubrzani rast nezadovoljstva i Trump kao čimbenik
Nezadovoljstvo načinom vođenja ukrajinskog rata nije nikakva novost i prisutno je već odavno kod znatnog dijela ruskih građana – ne samo onih u pograničnim dijelovima zemlje, uz granicu s Ukrajinom, koje je izloženo svakodnevnim napadima ukrajinske vojske – iako je tamo, razumljivo, definitivno najizraženije. Ali nezadovoljstvo sada poprima puno veće razmjere, što se više ne može skriti niti u izjavama tzv. prokremaljskih analitičara na ruskim javnim i privatnim televizijama.
Oni, naime, odavno uočavaju kako u tom ratu ne ide sve onako kako bi trebalo, ali su se do sada suzdržavali od oštrijih javnih kritika, prepuštajući način vođenja rata ruskom državnom vrhu „koji, logički, ima puno širu sliku stanja, uključujući i onu globalnu geopolitičku“ (što je, otprilike citirano, bio i glavni argument takvih suzdržanih reakcija).
Rast nezadovoljstva ogleda se u jednoj jedinoj, ali i više nego dovoljnoj činjenici da bi se ono ne samo shvatilo, već i opravdalo: rat je već ušao u svoju petu godinu, pomaci su minimalni i krajnje sporo ostvareni, prije svega oni koji se odnose na željene teritorijalne dobitke proklamirane (istina nikada ne službeno) znatno šire od onoga što se sada službeno ratom želi postići (zauzeti čitav teritorij Donbasa, a ostale dvije regije (oblasti) Zaporoška i Hersonska na trenutačnoj crti razdvajanja. Ti su, sada službeni ciljevi (uz neke dodatne poput zabrane ulaska Ukrajine u NATO) za završetak rata – prema navodima ruskog državnog vrha dogovoreni na sastanku Trump-Putin na Aljasci 15. kolovoza prošle godine, a u Moskvi se nazivaju „duh Aljaske“ kada je riječ o pregovorima američke i ruske strane o završetku rata i o bilateralnim odnosima.
Snažniji bunt ruskih građana do sada je sprječavala jedino njihova pravilna spoznaja krajnje složenog i (po Rusiju također) opasnog globalnog geopolitičkog stanja koje sigurno ne dozvoljava i ne prašta komoditet unutarnjih političkih i društvenih borbi i razdora – kako je to bilo 90-ih godina prošlog stoljeća nakon raspada Sovjetskog saveza (SSSR).
Međutim, uvjeren sam kako sadašnje rastuće nezadovoljstvo ruskih građana generira ne samo strateški traljavo i neuvjerljivo vođenje ukrajinskog rata, već možda čak i više način na koji svoje ratove vode Sjedinjene Države pod vodstvom Donalda Trumpa – od Venezuele do Irana, gdje se ne preže ni od čega, i gdje moralne dileme zapravo i ne postoje, kao ni pridržavanje normi međunarodnog prava od kojeg je ostao još samo „prah i pepeo“, što vide kao primjer “pravilnog djelovanja”.
Izrael kao primjer
Ruski analitičari bliski vlastima sada često upozoravaju i kako Izrael proglašava svoje pravo za zaštitu nacionalnih interesa ne samo ograničenim vojnim udarima, već i pokretanjem čitavih klasičnih vojnih operacija protiv država iz kojih takva ugroza dolazi (Sirija, Irak, Jemen i najjači i najaktualniji primjeri – Iran i Libanon).
Isto govore i u kontekstu potvrđenih informacija o ukrajinskim nanošenjima udara po ruskim energetskim ciljevima na Baltičkom moru preko zračnih prostora pribaltičkih država iz bivšeg SSSR-a ali i Finske – redom članica NATO saveza. Jednako kao i u kontekstu zapljena ruskih tankere iz tzv. flote u sjeni – što sve skupa predstavlja snažni udarac na ugled Rusije, a što se onda itekako reflektira i na ostvarivanje njenih interesa u svijetu – u kojem se, sada više nego ikad u suvremeno doba – najviše uvažava argument gole sile.
Da sam u pravu, svjedoči i današnji tekst iz ruskog medija Eadaily. Evo što se u njemu navodi:
„Izjave načelnika Glavnog stožera ruskih oružanih snaga Valerija Gerasimova o uspjesima ruske vojske u svim područjima kampanje protuzračne obrane izazvale su snažne negativne reakcije i gnjev na društvenim mrežama. Komentari se mogu sažeti u nekoliko točaka. Korisnici, posebno, primjećuju da je rusko Ministarstvo obrane “po četvrti put izvijestilo o potpunom oslobađanju LNR-a” te da Kupjansk, čije je oslobađanje Valeri Gerasimov najavio još u studenom prošle godine, i dalje ostaje “u sivoj zoni”. Nadalje, postoje mnogi ogorčeni komentari stanovnika pograničnih regija, koji su svakodnevno izloženi napadima ukrajinskih dronova. Značajan dio njih je opscen, uključujući i one posebno usmjerene protiv Gerasimova. U tom kontekstu, ukrajinski komentatori već su na djelu, vješto dolijevajući ulje na vatru — okrivljujući „naivno rusko vodstvo“ za pogrešno shvaćanje situacije i pokušavajući uvjeriti publiku da je pobjeda u Središnjem vojnom okrugu nemoguća s takvim vojnim vođama.“
Navodne podjele i u ključnim ruskim institucijama
Prema nepotvrđenim, ali dovoljno relevantnim informacijama koje posjedujem – dolazi i do prvih podjela u ključnim ruskim državnim tijelima o nastavku rata u Ukrajini.
Tako je rusko Ministarstvo vanjskih poslova navodno spremno završiti rat odmah, čak više i ne nakon zauzimanja čitavog Donbasa već na trenutačnim crtama bojišnica. Ali pod jednim uvjetom – da Ukrajina bude politički i vojno neutralna država. To bi – smatra isto ministarstvo prema riječima izvora – omogućilo i Kijevu lakši izlaz iz nastale „slijepe ulice“ s obzirom da ne bi morao izdavati bilo kakvu zapovijed o povlačenju svoje vojske s državnih teritorija, što je politički smrtonosna presuda za bilo koga tko bi takvu zapovijed naredio. Tim više jer bi se protivila i samom ustavu zemlje. S druge strane omogućila bi i očuvanje života i ukrajinskih i ruskih vojnika.
S druge strane, rusko Ministarstvo obrane sada je zauzelo čvrst stav o nužnosti ne samo vojnog zauzimanja preostalog teritorija čitavog Donbasa, već i do širenja ruskih napada na čitavu Ukrajinu s konačnim ciljem slamanja njenog sadašnjeg političkog vodstva koje smatra „nacističkim“ i „terorističkim“ i s kojim je, zbog toga – nemoguće voditi bilo kakve pregovore. Ne samo zbog moralnih ograničenja, već i zbog toga što bi Ukrajina pod istim vodstvom po Rusiju predstavljala trajnu sigurnosnu prijetnju koja bi prije ili kasnije dovela do toga, da buduće ruske generacije moraju završiti ono što sada (ako bi ostalo onako kako navodi MVP) nije uspjela ostvariti sadašnja generacija.
Zanimljivo je kako se ruski „tvrdolinijaši“ sve češće kao primjer kako se odlučno suprotstavlja neprijatelju (u Rusiji su sve strane – i oko toga nema nikakvih podjela – uvjerene kako njihova zemlja odavno ne ratuje samo protiv Ukrajine, već i čitavog NATO saveza što je razlog tako dugog trajanja) navode Iran i njegov otpor višestruko vojno i tehnološki i financijski snažnijem protivniku – SAD-u i Izraelu. Njima nije jasno zašto to i Rusija, kao nuklearna velesila što Iran nije i nikada neće biti – ne može činiti u som pokrenutom ratu.
Putinova navodna odlučnost na zapadu odavno nikoga ne impresionira
Odgovor ide jedino u smjeru da se ruski državni vrh boji svog eskaliranja rata iz Ukrajine u Europu zbog mogućeg američkog udara na Rusiju koje bi vrlo brzo završilo trećim svjetskim ratom. Naime, usprkos otvorenog i nikad većeg sukoba između sjevernoatlantskih saveznika s obje strane Atlantika, ne postoji čvrsto jamstvo da Trump, u slučaju ruskog vojnog napada na neki prostor ili objekt od vojnog značaja u nekoj europskoj članici saveza ne bi uzvratio identičnim napadom na neki ruski objekt. To bi pak onda moglo prerasti u spiralu napada koji bi vrlo brzo vjerojatno završili sveopćom kataklizmom, jer SAD je još uvijek, a to će vjerojatno još dugo i biti – jedini jamac europske nuklearne sigurnosti (američki nuklearni kišobran).
Ruski državni vrh smatra kako ciljevi koje on želi postići u ratu s Ukrajinom nisu vrijedi američko-ruskog rata, a što, opet, Europa dobro zna da Moskva misli i zato ne prestaje s provokacijama. Naime Ukrajina svoje napade u dubinu Rusije nikada ne bi samostalno činila bez odobrenja ključnih struktura NATO-a odnosno ključnih europskih metropola, što se najbolje vidi i iz blagih reakcija Finske na ukrajinsko korištenje finskog zračnog prostora za udare dronovima po Lenjingradskoj oblasti (da je neko normalno stanje, radilo bi se o velikom incidentu gdje jedna država koja nije članica NATO saveza koristi teritorij članice NATO-a za napade na drugu zemlju protiv koje ratuje!) Ti napadi – nedvojbeno dozvoljeni – imaju za cilj primorati Putina sjesti za pregovarački stol i završiti rat na po Ukrajinu (time i Europu) povoljnijim uvjetima.
Opasnost je veća nego što se misli
Ruski pak „tvrdolinijaši“ navode kako je Putinova neodlučnost i praćenje pada europskog BDP-a kao nekog pokazatelja koji bi trebao dovesti do prihvaćanja navodno američko-ruskog „duha Aljaske“ i od strane europskih metropola kontraproduktivno, i da će prije rezultirati porazom Rusije nego zapada zbog nesrazmjera opće financijske i gospodarske snage dviju strana (neovisno što su prirodni resursi na strani Rusije, što su uvijek u povijesti i bili).
Oni najoštriji ruski „tvrdolinijaši“ a kakvih je sada sve više i u analitičkim krugovima i u medijima – idu još i dalje – i govore kako Rusija pod svaku cijenu mora eskalirati rat prema Europi, pa neka Trump onda odluči hoće li ili neće htjeti uvlačiti SAD i u otvoreni rat s Rusijom. Još i u kontekstu aktualnog rata na Bliskom istoku i svojih namjera oko suprotstavljanja Kini kao najvećem američkom globalnom suparniku općenito i dugoročno. Oni zastupaju tezu da se Europa ne može i neće moći ni htjeti bez SAD-a suprotstaviti Rusiji u slučaju ograničene ruske eskalacije kao signala Moskve za nužnost postizanja kraja rata (po ruskim uvjetima naravno).
U tom (tvrdolinijaškom) smislu treba iščitavati i prošlotjedna upozorenja ruskog Ministarstva obrane o namjerama pojedinih europskih država za pokretanje zajedničke vojne proizvodnje s Ukrajinom – prije svega udarnih dronova – ali ovog puta na teritoriju europskih država. Istodobno je MO objavilo i o kojim se državama radi, kao i točne adrese tih europskih (zanimljivo i izraelskih i turskih) tvrtki uz upozorenje njihovim građanima da obrate pozornost na navedene adrese – očito aludirajući da bi mogle postati ruski legitimni vojni ciljevi.
Međutim, reakcije europskih medijskih i političkih krugova na tu prijetnju bile su ili ignorirane i krajnje ograničene (eventualno s pozivanjem ruskih veleposlanika u tamošnje MVP poput onog u Češkoj da pojasne što Moskva time želi reći), ili pak odbačene kao nove Putinove igre eskalacije s ciljem postizanja brzog završetka rata u kontekstu sve većih ruskih gospodarskih problema koje priznaje i sama Moskva tj. ruska vlada (njemačka reakcija na spomenute objave).
Dakle, Europa u rusku eskalaciju ne vjeruje i to će Putina stavljati u sve težu situaciju po pitanju spomenute dileme prema kojoj se sve više polarizira i ruska politička scena i ruska javnost. Putina već duže vrijeme ionako mnogi proglašavaju lakovjernim i naivnim, još više nakon što je svoju naivnost i sam javno priznao prije cca dvije godine kada je rekao kako je uistinu vjerovao u mogućnost dogovora. Ne samo snošljivog suživota, već i obostrano korisne suradnje Rusije i Zapada.
Čak i poslije nedvojbeno proturuske revolucije u Kijevu 2014. godine i posljedične ruske aneksije Krima godinu dana kasnije Putin je vjerovao u mogućnost ravnopravnog suživota sa zapadom – priznao je kasnije, rekavši kako je mislio kako će zapadni politički krugovi shvatiti zašto je bio primoran na takav čin.
Putin se očito snažno prevario. Od dogovora s Trumpom neće biti ništa, jer Trump zbog “mišolovke” x Iranom u koju je naivno upao sada gubi tlo pod nogama. Povratak demokrata na vlast više neće moći zaustaviti bilo kakvim demokratskim metodama, a ubrzano gubi i prijatelje po Bliskom istoku, poput UAE (o čemu više neki drugi put).
Osobno me spoznaja Putinove, navodno sve teže situacije previše ne raduje s obzirom kako nisam pretjerano uvjeren da će ona dovesti do skorog i poštenog mira.
Do ovog potonjeg zapravo dovesti i ne može. Jer što bi za jednu stranu bilo pošteno, za onu drugo to sigurno ne bi.
