Meter: Njemačka je u 20. st. pokušavala uzeti ‘odgovornost za Europu’. Znamo epilog
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 04 Svibanj 2026 15:04
Ovaj sam tekst podijelio u dva dijela: široki analitički pregled ključnih geopolitičkih događaja prošloga tjedna; i opširnu prosudbu mogućih scenarija.
Trump uči staru lekciju
Američki predsjednik Donald Trump, bolno, na vlastitoj koži, uči staru lekciju na koju su ga mnogi, čak i poneki bliski suradnici upozoravali ali ih nije želio slušati: u rat na Bliskom istoku lako je ući, ali je iz njega teško izići!
A još do svega mjesec i pol dana ranije, Trump je imao sve u svojim rukama: bio je na vrhuncu političke moći nakon efektnog rušenja s vlasti Nicolasa Madura u Venezueli i posljedične uvedene de facto potpune blokade Kube, zastrašivanja američkih saveznika u NATO-u i diljem svijeta prijetnjama otimanja Grenlanda, prijetnjama carinama i pokretanja trgovinskih ratova, kontrolom izvoza ruske nafte pred nosom velikom Vladimiru Putinu – zbog čega su mu se počeli klanjati gotovo svi lideri svijeta i što je već postajalo neugodno gledati. Ali klanjati mu se jedino nije odlučio Iran (uz Kinu i Rusiju koje ipak igraju neke svoje globalne geopolitičke igre i izvan su kategorije „ostatka svijeta“ koji i ne može drukčije doli „titrati“ Trumpu).
Je li upravo takav stav Teherana razbjesnio Trumpa i ponukalo ga da krene u rat? Iako se to ne može isključiti, takav razlog, bez obzira na Trumpovu ekscentričnost ipak smatram previše trivijalnim i svakako ne primarnim za donošenje tako važne odluke. Jer u SAD-u oduvijek postoje „mozgovi“ koji se profesionalno bave donošenjem strateških odluka. One nikada nisu i ne mogu biti stvar pojedinca (zvao se on i Trump), koji, k tome, ima i 80 godina života. Jer bilo bi suludo da u bilo kojoj zemlji (čak i u diktaturama to nije tako) neki ostarjeli i ekscentrični čelnik donosi odluke sudbonosnog karaktera za čitav narod i zemlju koju vodi. U SAD-u to nikada nije bio i neće biti slučaj.
Zato sam puno uvjereniji kako je odluka o ratu s Iranom formalno (tako je to uvijek kada je riječ o predsjednicima) pokrenuta od strane Trumpa, ali pod prevladavajućim utjecajem ključnih stratega, iako je i među njima bilo suprotnih stavova odnosno „izdvojenih mišljenja“ o ispravnosti takve odluke ali su očito bili u manjini.
Izraelski čimbenik
U potonjem se kontekstu kao jedan od važnijih čimbenika često spominje i navodni „pogubni utjecaj“ na Trumpa izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Utjecaj istoga definitivno je postojao, ali je svejedno odluka o tome prethodno „dobro prožvakana“ od američkih stratega, koji su nedvojbeno dovoljno snažno povezani i s tradicionalno snažnim i utjecajnim cionističkim krugovima u zemlji. Ali nikako ne na štetu ključnih američkih interesa.
U tom smislu dogovor je mogao ići samo u smjeru da se slamanjem Irana od Izraela učini regionalni dominion američkog carstva, a od SAD-a globalni hegemon ili barem globalno dominantni igrač – svojevrsna prva violina po čijim će notama morati svirati i ostali krupni igrači.
S druge sam strane uvjeren kako je Netanyahu, sa svojim timom uključujući i šefa Mossada koji su danima boravili u Washingtonu (u hotelu blizu Bijele kuće, obično rezerviranom za važne svjetske osobe), bio onaj koji je Trumpu na kraju obećao „laku šetnju“ kroz Iran s obzirom na golemu američku vojnu i tehnološku nadmoć, kojoj, naravno, treba pridodati i onu izraelsku.
Kako god bilo, Trumpu stvari s ratom protiv Irana ne idu najbolje. Osim što su se probili svi prvotno zamišljeni rokovi njegovog trajanja, a prvotno postavljena četiri cilja nisu još uvijek postignuta (smjena teokratskog režima, prekid iranskog nuklearnog programa koji uključuje i zahvat iranskog obogaćenog urana, uništenje iranskog raketnog programa, te zabrana Teheranu sponzoriranja Teheranu iranskih proxy organizacija u regiji (Hezbollah, jemenski hutisti, iračke šijitske milicije) – Iran je prvi put u povijesti ostvario nadzor nad Hormuškim tjesnacem, dok je Pentagon u dosadašnjoj fazi rata (na dan pisanja ove analize u tijeku je drugi dan ni rata ni mira nakon isteka produženog dvotjednog primirja) ispraznio goleme arsenale visokotehnološkog oružja o čemu je pisao CNN, ali i pretrpio velika oštećenja u svih svojih 13 vojnih baza u Perzijskom zaljevu.
Trump upao u zamku „rata budućnosti“, kao i Putin u Ukrajini
Dakle, američko-izraelski rat protiv Irana sada je ušao u fazu ni rata ni mira. Još uvijek nema ni pobjednika ni poraženih iako je omjer vojnih snaga višestruko na strani onih prvih što je vidljivo i po usporedbi razmjera međusobnih razaranja. U svemu tome jedna je stvar dominantno „kumovala“ tj. odigrala presudnu ulogu.
Najnovija tehnologija, između ostalih i ona koja se vrlo brzo širi s komunikacijskog i na obrambeni sektor, dovela je doslovno do zastare dojučerašnjih suvremenih metoda vođenja rata. Klasične vojne operacije – koje se izvode u kombinaciji različitih rodova oružanih snaga uključujući i postrojbe za specijalne operacije uz očekivani element iznenađenja koji je često bivao ako ne presudan a ono vrlo bitan za razvoj čitave operacije – danas više ne djeluju toliko učinkovito kao do jučer. Štoviše! Postaju ranjive i u konačnici – preskupe.
Na primjer, jedna američka raketa za protuzračni sustav Patriot košta između 4 i 4.5 milijuna dolara, a iranski vojni dron od 30 000 do 50 000 dolara. Jasno je kako se ova igra brojeva odražava i na količinu proizvodnje, pa je razvidno koliko je skupa i u konačnici neučinkovita obrana od dronova proturaketama iz sustava PRO navedenoga tipa bilo koje zemlje koja ih ima u svom naoružanju.
Osim toga, nepoznati, ali sigurno vrlo veliki broj dronova kojima Iran još uvijek raspolaže ne dozvoljava masovnu kopnenu invaziju američkih snaga s obzirom da bi mogle doživjeti sudbinu ruskih vojnika s početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Iz ukrajinskog gliba uzrokovanog primjenom novih tehnologija (prije svega upravo dronova, ali i satelitskih obavještajnih podataka o stanju na terenu u stvarnom vremenu) Putin se još uvijek ne uspijeva iščupati a da pritom sačuva svoj obraz od poraza.
Trumpu prijeti, ukoliko ne uspije pronaći izlaz iz rata diplomatskim putom (to će biti problem jer Iran zna da ovome to treba), uvlačenje u dugotrajni i skupi rat s upitnim završetkom – kakav je i onaj ukrajinski. Osim toga, ako želi nastaviti rat, početkom svibnja osobno će morati predstaviti Kongresu svoj vojni plan za nastavak istog nakon isteka 60 dana koliko mu je ustav omogućio pokretanje rata bez prethodne dozvole najvišeg američkog zakonodavnog tijela. Osim toga (ili u sklopu toga) od Kongresa će zatražiti dosad neviđeno izdvajanje od trilijun i pol dolara za proračunske izdatke za obranu, što je za čak oko 500 milijardi dolara više od prošlogodišnjeg izdvajanja.
Sve to, naravno, pozorno prate Moskva i Peking, kojima je definitivno u interesu što duže bavljenje SAD-a Iranom koji iscrpljuje američke vojne kapacitete ali – ne manje važno – stvara jasnu sliku o mogućnostima i problemima koji postoje u američkim oružanim snagama. Slično kako to SAD i NATO saveznici mogu pratiti u odnosu na rusku vojsku koja ratuje u Ukrajini, te iz toga izvlačiti važne zaključke.
Žele ubrati plodove Trumpove avanture
U navedenom kontekstu upozorit ću na tekst američkog utjecajnog medija Foreign Affairs od 23. travnja autora Jona B. Altermana i Alija Vaeza pod naslovom „Kako Kina i Rusija mogu iskoristiti rat u Iranu“. Evo nekih dijelova iz istog koji se odnose na ono prethodno navedeno:
„Moskva i Peking sada žele ubrati plodove Washingtonovog uplitanja u regiju (Bliski istok, op.ZM.). Rusi i Kinezi imaju veliki interes uvući Sjedinjene Države u tinjajući rat niskog intenziteta koji troši američke resurse i potkopava njihov međunarodni ugled. Obje zemlje imaju alate da pomognu u postizanju tog cilja svojom podrškom Iranu. Washington može spriječiti ovaj ishod izbjegavanjem maksimalističkih ciljeva u sukobu. Umjesto toga, mora slijediti pragmatičan srednji put koji obuzdava iranski remetilački potencijal, a istovremeno pronalazi put natrag do diplomacije i revitalizira američke saveze. Iranski rat možda neće donijeti jasnog pobjednika, ali Sjedinjene Države mogu osigurati da ni Kina ni Rusija na kraju ne odnesu pobjedu.
… U takvom kontekstu, prava američka strategija nije ni maksimalistički rat ni naivno povlačenje. Washington bi trebao težiti tvrdoglavoj ravnoteži: spriječiti Iran da poduzima izrazito destabilizirajuće akcije, vratiti vjerodostojan put diplomaciji i oduprijeti se pretvaranju ovog sukoba u vrstu otvorene regionalne borbe koju Moskva i Peking najviše žele. Ako Sjedinjene Države definiraju uspjeh kao poniženje Irana ili slom Islamske Republike, vjerojatno će dobiti suprotno od onoga što žele: ranjeni i agresivniji Iran, čvršće vezan za Rusiju i Kinu, kao i trajnu štetu međunarodnom legitimitetu Sjedinjenih Država.“ – navodi američki medij.
U SAD-u slabi potpora i ratu i Trumpu
Kako god bilo potpora ratu s Iranom u SAD-u naglo slabi iako ni na samom početku nije bila velika. Ali također slabi i potpora samom Trumpu, koja se prema posljednjim istraživanjima kreće oko poražavajućih 35% što je najniže još od mandata Richarda Nixona početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, na kraju njegovog mandata opterećenog čuvenom aferom Watergate.
Prošlotjedna anketa NBC News Decision Desk koju je obavio SurveyMonkey, navodi kako je„rejting odobravanja Donalda Trumpa pao na novi minimum dok Amerikanci izražavaju sve veću zabrinutost zbog rastućih troškova i rata s Iranom“. Svega 37% punoljetnih Amerikanaca odobrava rad Donalda Trumpa kao predsjednika, dok ih 63% ne odobrava – uključujući i 50% njih koji su rekli da snažno ne odobravaju, što ovu ocjenu stavlja na najnižu točku njegovog drugog mandata. Dvije trećine ispitanika također nisu odobrile Trumpovo rješavanje inflacije i rata s Iranom – piše 21. travnja NBC News.
Kako je Trumpova vojna operacija „Epski bijes“ zapravo pretvorena u „Epsku provalu“, njegova se administracija očito odlučila za promjenu strategije i okrenula, umjesto nastavka vojnih udara po Iranu – prema blokadi iranskih luka što bi, prema njezinom mišljenju trebalo dovesti do gospodarskog sloma Irana.
Jer Trump se doveo u situaciju kada bilo koji njegov potez može stanje učiniti samo gorim po SAD. Zato se odlučio na sada najsigurniji potez – taktiku čekanja. Jednostavno, u slučaju negativnog razvoja vojnih djelovanja i nepredvidljivih iranskih odgovora (o čemu više kasnije u tekstu) može se naći u vrlo opasnoj situaciji.
Gore već citirani američki medij Foreign Affairs, u svom tekstu za broj svibanj/lipanj pod naslovom „Treća islamska Republika“ autorice Suzanne Maloney, između ostalog se reflektira na probleme u kojima se našao Trump i nudi jedino rješenje za izlaz iz istih. Evo dijela iz zanimljivog podužeg teksta:
„S druge strane, ako rat ne uspije ostvariti svoj navodni cilj uklanjanja iranskog režima, moguće je, možda čak i vjerojatno, da će Teheran pogriješiti u posljedicama. Režim j(u Teheranu, op.ZM.) je možda izveo učinkovit asimetrični protunapad koji prijeti izazvati kaos u globalnom gospodarstvu, ali njegovi konvencionalni vojni kapaciteti uglavnom su uništeni, a stalna erozija cijelog ešalona visokih čelnika uzet će značajan danak njegovim operativnim i upravljačkim sposobnostima. A tijekom proteklih 47 godina, postrevolucionarni režim rijetko je propuštao priliku.
Također je moguće da će Teheran dobiti rat, ali izgubiti mir, kao rezultat svoje neposlušnosti, neutemeljenog optimizma ili unutarnjeg nereda, baš kao što su to učinili prethodni iranski čelnici u kritičnom trenutku rata s Irakom. U lipnju 1982., samo nekoliko dana nakon uspješnih iračkih napada na iranska postrojenja za izvoz nafte, novoosnovano Vijeće za suradnju u Zaljevu, sastavljeno od većine iranskih arapskih susjeda u Perzijskom zaljevu, predložilo je prekid vatre; prema tadašnjim izvješćima Associated Pressa, GCC je ponudio Teheranu 25 milijardi dolara odštete – više od 84 milijarde dolara u današnjim dolarima – u zamjenu za Iran koji pristaje završiti rat bez pokretanja ofenzive za svrgavanje Saddama. Teheran je inzistirao da ratna šteta iznosi šest puta više od te brojke i na kraju je odbio završiti rat. Sljedećih šest godina sukoba uzelo je ogroman danak zemlji, a Islamska Republika nije uspjela u svom nastojanju da okonča Saddamovu vladavinu. Ovaj put, ako Teheran iskoristi svoju prednost pokušavajući održati ili iskoristiti svoj utjecaj na tjesnac, njegovi susjedi i svijet mogli bi biti spremni snositi izvanredne troškove i rizike konačnog poraza režima.“
Isti tekst otvoreno sugerira Trumpu da mora pronaći diplomatsko rješenje rata, i da će ono ipak dugoročno biti na korist američkih interesa.
Međutim, smatram kako Trump nema vremena za dugoročno čekanje američkih benefita iz rata kojeg je pokrenuo. On jako dobro zna kako mu demokrati već sada ozbiljno rade o glavi zbog – blago rečeno – neuvjerljivih rezultata koje je SAD do sada iz njega polučio.
Štoviše, Trump će se uskoro, htio ili ne htio, potpuno morati fokusirati na zahuktale unutarnje američke političke borbe u svjetlu nadolazećih jesenskih međuizbora u kojima se republikancima ne piše dobro ukoliko se nešto žurno ne promjeni u Trumpovu korist. Uvlačenje SAD-a u još dublji rat (osim ako bi završio uspješno) definitivno bi bilo breme koje bi potopilo sve izglede republikanaca na navedenim izborima.
Prosudba
Sve gore navedeno korijen vuče iz nove američke nacionalne strategije koja predviđa nastavak osiguranja američke dominacije u 21. stoljeću. Nju bi, po mogućnosti, morala ostvariti Trumpova administracija nakon neuspjeha one Bidenove, kada je pad američkog globalnog utjecaja najviše i došao do izražaja: od naglo ubrzane dedolarizacije u međunarodnoj trgovini, do jačanja političkih i gospodarskih blokova pod nadzorom glavnih suparničkih sila – Kine i Rusije: od Šangajske organizacije do BRICS-a. U njih su se, naime, do dolaska Trumpa na vlast ubrzano uključivale brojne zemlje, između ostalih i velike partnerice SAD-a: Poput Egipta i UAE (koji su ušli u punopravno članstvo BRICS-a, a vrlo blizu tome je i Saudijska Arabija, pa čak i Turska koja je ozbiljno kalkulirala s tom mogućnošću ali ju je ipak, za sada, spriječila spoznaja o trenutačnoj prednosti članstva u NATO savezu i građenja trgovinskih odnosa sa EU-om. Poglavito je tome pridonio ponovni dolazak Trumpa na vlast – u još ratobornijoj formi i s još većom nepredvidljivošću svojih poteza u odnosu na njegov prvi mandat koji je također bio vrlo turbulentan).
Navedena američka strategija, osim pune dominacije SAD-a u zapadnoj hemisferi, uključuje i dva druga važna elementa:
Prvo, pretvorbu Europe (EU + članice NATO-a) u monolitni proturuski blok pod punom američkom kontrolom, sa samo jednom zadaćom: sprječavanja budućeg prodora ruskog utjecaja na zapad uz istodobno primoravanje Moskve na potpuni fokus prema Europi zbog pokretanja njene ubrzane militarizacije (uz, po mogućnost, što duže trajanje ukrajinskog rata koje iscrpljuje ruske kapacitete). Taj je zadatak, po zamisli Washingtona, usko povezan s namjerom smanjenja opsega i dinamike združenog globalnog djelovanja Rusije i Kine u vrijeme dok se SAD priprema za konačni obračun s ovom potonjom na Dalekom istoku. Naime, ugledni američki analitičari sada već potpuno otvoreno govore o američkom problemu zbog neuspjeha u pokušaju sijanja razdora između Moskve i Pekinga, pa je stoga nužno Rusiju držati podalje od Kine kroz ukrajinski rat i usmjeriti joj fokus na „ratobornu“ Europu.
Drugi element američke strategije usmjeren je na preuzimanje ili, ako to nije moguće uništenje kineskih i ruskih ključnih strateških partnera u svijetu. Počelo je s Venezuelom, nastavljeno s Iranom, a vjerojatno će se produžiti i s Kubom.
Sjedinjene Države, još uže gledano, imaju samo jednu ključnu zadaću: uništiti osovinu Rusija-Kina-Iran (Sjeverna Koreja je tu nebitna jer je potpuno samoizolirana država, bez želje za širenjem svog utjecaja čak i u svojoj bližoj regiji, tj. primarno je usmjerena na samozaštitu od utjecaja kapitalističke Južne Koreje).
Trenutačno je, uz iscrpljivanje Rusije u ukrajinskom ratu, u tijeku demontaža Irana. Kako će taj pokušaj završiti još nitko sa sigurnošću ne zna. Možda će se Trump na kraju pomiriti s nemogućnošću vojnog rješenja i okrenuti onome što zapravo već radi: vojnu operaciju „Epski bijes“ pretvara u operaciju „Ekonomski bijes“ – što je 22. travnja rekao i Trumpov ministar financija Scott Bessent govoreći o razlozima američke blokade Hormuškog tjesnaca.
Naime, novi američki i izraelski masovni udari po Iranu definitivno bi izazvali oštar iranski odgovor po čitavoj regiji. Teheran o tome otvoreno govori, čak i navodeći vojne ciljeve: potpuno uništenje bliskoistočne naftne industrije i razaranje infrastrukture svih arapskih država čiji se teritorij koristi za napade na Iran, uključujući i Izrael; presijecanje podmorskog internetskog kabela koji kroz Crveno more, morski tjesnac Bab el-Mandeb i Arapsko more povezuje zapad sa zemljama Perzijskog zaljeva i što bi nanijelo goleme gospodarske posljedice ne samo za Bliski istok; masovni raketni napadi na američke nosače zrakoplova u regiji. Navedene je prijetnje na dan pisanja ovog teksta posredstvom agencije Tasnim objavio Korpus iranske revolucionarne garde koji sada de facto upravlja tom zemljom nakon obezglavljivanja njenog političkog vrha, uključujući i vjerskog vođe ajatolaha Hameneija još prvog dana rata.
Hoće li u takvim uvjetima Trump pokrenuti nastavak vojnih operacija možemo samo nagađati. Međutim, više vjerujem kako će, u nedostatku bilo kakvih mogućih poteza za pozitivno rješenje pokrenutog rata u svoju korist – on radije izabrati novu strategiju „Ekonomskog bijesa“ prema Iranu, tvrdeći kako Teheranu američka pomorska blokada Hormuza i iranskih luka nanosi 500 milijuna dolara dnevno štete, i da će ona „trajati dok Iran ne pristane na sporazum“.
Tom formulom Trump vjerojatno želi nanijeti i snažan gospodarski udarac ne samo Kini (ona je definitivno prvi cilj pokrenutog rata s Iranom) koja povlači veliki dio nafte iz Perzijskog zaljeva, već i ključnim europskim gospodarstvima – njemačkom, francuskom, talijanskom i britanskom – kao osvetu za njihovo nedavno odbijanje njegovog poziva na zajedničku vojnu deblokadu Hormuza.
To bi mu, kroz potpuno sprječavanje izvoza nafte iz Perzijskog zaljeva, omogućilo i stavljanje Europe pod sveobuhvatni nadzor SAD-a u sklopu navedene američke globalne strategije.
Istodobno bi, bacanjem bogatih arapskih monarhija u razorni financijski vihor zbog obustave izvoza njihove nafte i plina, Trump riješio i po SAD neugodnu namjeru bogatih monarhija za stvaranjem tzv. Arapskog svijeta, kao jednog od budućih, itekako utjecajnih polova multipolarnog svijeta o čemu su donedavno otvoreno govorili.
Sve je ovo još uvijek najvećim dijelom u sferi američkih želja, dok realizacija navedenih ciljeva ostaje neizvjesna i u mnogomu će ovisiti o rezultatu Trumpove iranske kampanje. Ali pritom se nikako ne smije podcjenjivati odlučnost Washingtona da te ciljeve postigne. Trump i sam puno griješi, ali i ne oprašta greške drugih. A stvarnost je takva, da je on onaj ima poluge moći u rukama.
Jer kao i što sam gore rekao – ovo nikako nije samostalni Trumpov rat, njegov hir kao proizvod poremećenog uma ili nešto slično kako se to medijski pogrešno naglašava. Trump je prije odabrano sredstvo za pokušaj dostizanja spomenutih ciljeva. Kada, odnosno ako ne uspije u postavljenoj zadaći, bit će detroniziran iz Bijele kuće. Ni prvi ni posljednji! Život će teći dalje, ali ono što nedvojbeno ekscentrični Trump uspije povoljno ostvariti za američke nacionalne interese posve sigurno se neće vratiti na prethodne postavke – iz vremena prije njega.
Koliko je stanje za svijet sada neugodno (puno manje nego po SAD), svjedoči i tekst uglednog medija The Economist od 21. travnja pod naslovom „Globalna energetska tržišta su na rubu katastrofe“, a „scenariji sada variraju od loših do užasnih“. U njemu se govori kako do globalne energetske krize ostaje svega jedan korak. Uspoređuje sadašnje vrijeme s onim iz doba pandemije Covida-19. Posebno teško stanje predviđa u Aziji i Europi.
Za Europu navodi kako joj velikom brzinom nestaje goriva za zrakoplove, dok se u njoj istodobno zatvara sve veći broj rafinerija zbog nedostatka nafte na svjetskom tržištu.
Kako 22. travnja piše CNN, „njemačka Lufthansa grupa izjavila je u utorak da će do listopada smanjiti broj letova za 20.000 kako bi uštedjela na mlaznom gorivu, „čija se cijena udvostručila od izbijanja iranskog sukoba“.
Ovdje podsjećam kako SAD ima vlastitu proizvodnju nafte koja je najveća na svijetu (rast cijena goriva na američkom tržištu posljedica je i nekih drugih čimbenika, ne samo vezanih uz iranski rat što ipak zahtjeva poseban osvrt). Dakle, Sjedinjene Države se mogu puno lakše nositi s energetskom krizom od Europe i(li) jugoistočne Azije.
Kina se pak za ovu krizu puno bolje pripremila i od Europe i svojih bogatih susjeda – Japana i Južne Koreje, kao i onih siromašnijih država poput Filipina, Vijetnama, Tajlanda. Indija istodobno ne prestaje kupovati rusku naftu (Ural) sada već po tržišnoj cijeni od oko 120 dolara za barel. Ali Kina dugoročno ne može izdržati ako se iranski rat odnosno američka blokada Hormuza nastavi u nedogled. Ona neće propasti jer joj najveći dio nafte osigurava Rusija, ali bi nedvojbeno doživjela snažan gospodarski pad koji bi po nju imao razorne geopolitičke posljedice. Ali u određenim, po nju sretnijim okolnostima, ova bi kriza mogla ubrzati i dodatno učvrstiti njeno globalno vodstvo u sferi zelenih tehnologija.
Paralelno, 23. travnja EU je usvojila 20. paket proturuskih sankcija iz kojeg je na kraju izbacila njihov predviđeni ključni dio: sankcije na prolaz ruskih naftnih tankera (jasno zbog kog razloga).
Istodobno je Njemačka prošli tjedan usvojila svoju prvu poslijeratnu vojnu strategiju koju je predstavio ministar obrane Boris Pistorius (SPD), pod znakovitim nazivom „Odgovornost za Europu“.
U njoj se, između ostalog, otvoreno navodi ono o čemu sam gore već spomenuo u kontekstu nove američke nacionalne strategije: „Moskva i Peking su nedavno pojačali diplomatske aktivnosti, budući da je rat Sjedinjenih Država protiv Irana poglavito usmjeren protiv Kine. U ovom novom sukobu između Istoka i Zapada Njemačka mora pokriti leđa Amerikancima sprječavanjem Rusije.“
Pametni bi u ovom kontekstu rekli kako mnogi iz povijesti nikada ništa ne nauče. Naime, Njemačka je u 20. stoljeću već u više navrata pokušavala preuzeti „odgovornost za Europu“ (tada ipak samo po svojoj inicijativi i svom nahođenju). Znamo kako je to i za jednu i za drugu na kraju završilo.
Nadamo se kako ovoga puta politički mudraci ipak imaju puno bolje planove što se konačnog rezultata tiče.
