Meter: Je li Kina izdala Iran i spasila Trumpa?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 16 Svibanj 2026 10:08
Jučerašnji američko-kineski pregovori na vrhu, održani u Pekingu, top su tema svjetskih medija. Jasno je i zašto. Odnosi između dviju mega-država i ekonomija ne tiču se samo njih, već i stabilnosti čitavog svijeta. Prije svega one gospodarske odnosno trgovinske stabilnosti, ali i ne samo nje.
Naime, kako je ekonomija u međuvremenu ustupila mjesto odnosno postala podređena geopolitičkim interesima – u prvi plan izbijaju sigurnosna pitanja i geopolitički prijepori velikih sila. U konkretnom slučaju, vezano uz američko-kineske odnose – riječ je o zonama Južnog kineskog mora, Latinske Amerike, a u najnovije vrijeme i Bliskog istoka u kontekstu američko-izraelskog rata protiv Irana.
Da su ti odnosi krajnje složeni svjedoči gotovo frapantna vijest, da američkog predsjednika Donalda Trumpa u zračnoj luci kineske prijestolnice nije osobno dočekao kineski vođa Xi Jinping, a što je „luksuz“ kojeg si danas ne bi mogao priuštiti niti jedan čelnik bilo koje države u svijetu. Bila je to već na samom početku jasna i otvorena poruka i demonstracija onoga što Peking misli o Trumpu i njegovim potezima ne samo u međusobnim trgovinskim odnosima, već i onim vanjskopolitičkim.
I dok je Trump na početku zajedničkog susreta ispred Velike dvorane naroda kineskog parlamenta, na Trgu Tiananmen, Xiju iskazivao riječi hvale i naglašavao kako mu je čast biti njegov prijatelj, retorika kineskog vođe bila je znatno drukčija i umjerenija.
Kineska „svetinja“ i Trumpovi problemi
Već na samom početku razgovora Xi je Trumpu do znanja koje su teme su za Kinu najvažnije i najsvetije. Nakon što je kurtoazno izrazio zadovoljstvo posjetom američkog čelnika, u vrijeme kada se “svijet nalazi na novom raskrižju”, Xi je rekao kako obje zemlje trebaju biti “partneri, a ne suparnici”, ali i dodao kako je tajvansko pitanje “najvažnije u kinesko-američkim odnosima” te da bi, ako se ne riješi, mogao izbiti rat.
„Ako se s tim postupa pravilno, odnosi između dviju zemalja moći će ostati stabilni. Ako ne, dvije će se države sukobiti ili čak doći u sukob“, citirala je Xija Kineska središnja televizija. “Težnja za neovisnošću otoka nespojiva je s održavanjem mira i stabilnosti u regiji” – dodao je kineski vođa.
Xi nije počeo razgovor spominjući upravo Tajvan bez razloga. Naime, SAD upravo priprema realizaciju isporuke paketa oružja namijenjenog Tajvanu, vrijedan čak 10 milijardi dolara, što je izazvalo burnu reakciju Pekinga. Ukoliko do nje dođe, to će predstavljati krah bilo kakvih napora za održavanje na površini ionako i bez toga brzo padajućih gospodarskih odnosa tj. trgovinske razmjene dviju država, a političku napetost dovest će do vrhunca.
I dok je za Xija Tajvan „svetinja“ čiji se problem mora riješiti isključivo na način da se otok prije ili kasnije vrati pod suverenitet kopnene Kine, za Trumpa osobno sada je primarno pitanje i glavni razlog njegovog dolaska u Kinu (bez obzira što je to nedvojbeno trgovima, jer se taj posjet zbog njezinog reguliranja priprema već mjesecima, gotovo od njegovog ulaska u Bijelu kuću) Iran i način na koji se bezbolno izvući iz krajnje nepopularnog rata u zemlji i svijetu, koji nanosi teške ekonomske posljedice svim zemljama, pa tako i SAD-u. Trumpu pak nanosi i one političke u kontekstu međuizbora za Kongres koji se održavaju za manje od šest mjeseci i gdje republikanci prema anketama ne stoje dobro, dok je Trumpova popularnost prema najnovijim anketama na povijesno rekordno niskoj razini od 30-32 posto, što je niže čak i od predsjednika Nixona u trenutku kada se zbog snažnog pritiska javnosti ali i samih republikanaca pod prijetnjom pokretanja opoziva (impeachmenta) morao povući tj. dati ostavku, kao prvi (i jedini) predsjednik SAD-a koji je to učinio.
Dakle, Trump je u Kinu stigao sa željom da mu ova pomogne izići iz rata na način da ga svojim biračima može predstaviti kao pobjedonosni, iako će u sferi američke i svjetske visoke politike i profesionalnih analitičkih krugova tako nešto biti nemoguće.
Hoće li Kina pomoći Trumpu?
Uopće ne isključujem da bi Kina Trumpu mogla pomoći s obzirom na njen veliki utjecaj na Teheran. Ali ne onako kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti – izdajom iranskih interesa.
Naime, Trump je po završetku posjeta Kini odmah požurio medijima objaviti kako će Kina pomoći SAD-u u deblokadi Hormuškog tjesnaca, ali i to da Pekingu nije u interesu da Iran ima nuklearno oružje, zbog čega bi onda ovaj morao predati svoj obogaćeni uran.
Ako se to dogodi, Trump će konačno moći objaviti o svojoj pobjedi, iako se tu zapravo o stvarnoj pojedi neće raditi. Naime, glavni (i jedini) istinski i strateški cilj američkog pokretanja rata (bilo je tu formalno-politički i drugih ciljeva poput rušenja režima, zabrane nuklearnog programa i programa proizvodnje dalekometnih raketa, kao i pomaganja iranskih regionalnih proxyja) bio je ovladavanje iranskom naftom, kako je to već učinjeno u Venezueli otmicom Nicolasa Madura, i preuzimanje nadzora nad globalnim tokovima nafte kao ključnim oružjem u borbi protiv glavnih američkih suparnika – Kine i Rusije. Sjetimo se samo kako su nakon operacije u Venezueli preko noći nestale sve priče koje su prije nje iz Bijele kuće naglašavane kao ključni razlozi i ciljevi njezinog pokretanja – o krijumčarenju narkotika, borbi protiv narko-terorizma, potapanju civilnih brzih čamaca od strane američkih pomorskih snaga u Karipskoj regiji i td.
Sama blokada Hormuza posljedica je iranskog asimetričnog odgovora na pokrenuti rat s obzirom na potpunu vojnu inferiornost američkoj vojnoj sili potpomognutoj i onom izraelskom, a njome je Teheran želio skrenuti pozornost svjetske javnosti sa samoga rata na ugroženu globalnu opskrbu naftom iz Perzijskog zaljeva, na koju su svi – bez iznimke osjetljivi – isključivo s ciljem stvaranja jedinstvenog pritiska na Trumpa da se rat zaustavi.
To mu je definitivno uspjelo pa je sukob sada ušao u fazu ni rata ni mira. Trump postojano prijeti Teheranu novim snažnim napadima ali ih se ne usuđuje pokrenuti zbog upozorenja Irana da će novim oružjima devastirati bliskoistočna energetska postrojenja, ali i postrojenja za desalinizaciju morske vode što bi zapravo doslovno prekinulo život u bogatim arapskim monarhijama. Iran je već dokazao kao je spreman ići do kraja napavši sve američke vojne baze u regiji nanijevši im velike štete, oštetivši pojedine globalno važne energetske objekte poput onih za proizvodnju katarskog ukapljenog plina i td.
Sve je to skupa, uz odbijenicu američkih europskih saveznika iz NATO-a da se priključe Trumpovom pozivu za deblokadu Hormuškog tjesnaca njega dovelo u krajnje nepovoljan položaj – da Amerika sama vodi rat protiv gotovo 100-milijunske države koja je potpuno mobilizirana i odlučna za otpor, a osim toga ima i najmanje „samo“ snažnu političku podršku Kine i Rusije za tu svoju borbu.
Zato je Kina uistinu posljednja slamka spasa za Trumpa i zato se Trump tako „nježno“ i oprezno ophodio s kineskim vođom tijekom pregovora. Niti jednom nije učinio ono što su uvijek redovito činili ostali američki predsjednici u susretima s kineskim čelnicima – kritizirao stanje ljudskih prava u Kini, i tamošnji državni i politički ustroj – od komunizma, do Tibeta i Ujgura.
Trump je sve to ovoga puta izostavio (iako je često u SAD-u baš on predvodnik navedenih kritika i to na krajnje oštar i po Peking neugodan i uvredljiv način) jer je dobro znao kako bi to bio „put u ništa“, tj. da bi njegov posjet Kini završio fijaskom. Takav „komoditet“ nije imao i nije si ga mogao dozvoliti.
Kineski motivi za pomoć Trumpu
Sad o onom zašto mislim da će Kina pomoći Trumpu oko Irana po pitanju deblokade Hormuškog tjesnaca, a vjerojatno i oko obogaćenog urana.
Osim činjenice da Iran nikada do sad u povijesti nije kontrolirao Hormuški tjesnac i određivao čiji brodovi njime mogu ploviti a čiji ne, a uz to im i naplaćivao prolaz, niti mu je to ikada bila namjera (prijetnje blokadom upućivao je u više navrata nakon velike Islamske revolucije 1979. ali samo u kontekstu ako bude vojno napadnut od strane zapada) – egzistira i činjenica da je taj tjesnac pravno uređen kao međunarodni plovni put zbog čega u njemu nitko ne smije naplaćivati brodarine i toga je Teheran potpuno svjestan, odnosno zna da je neodrživo ovo što sada čini nakon kraja rata.
Prvo: Iran je blokadu uveo iz krajnje nužde, kako sam gore već objasnio, i jasno je kako mu je ona sada snažno pregovaračko sredstvo za završetak rata za po sebe dovoljno povoljnim uvjetima da vlast ostane nepromijenjena a Iran zadrži suverenitet, uključujući i u ključnoj energetskoj sferi.
Drugo: Kina je također snažno zainteresirana za deblokadu Hormuza s obzirom kako iz Perzijskog zaljeva dobiva nešto više od 30% svoje ukupno uvezene nafte i 30% plina (od siječnja je ostala i bez venecuelanske nafte). Osim toga, veliki udio te nafte čini upravo ona iranska.
I treće: kroz pomoć Trumpu Kina će ostvariti političke i trgovinske dividende. Kao što već vidimo, Trump je reterirao po pitanju političke kritike Kine (zbog čega ga već od sinoć napadaju demokrati ali i republikanci jastrebovi poput njegovog bliskog suradnika Lindseya Grahama). Ono što bi Trump glavno Kini mogao dati zauzvrat, za pomoć u izvlačenju iz iranskog rata – je zamrzavanje ili odustajanje od najavljene velike isporuke američkog oružja Tajvanu. Osim što bi to u Pekingu bilo dobro prihvaćeno, Pentagonu sada i nije u interesu razbacivanje sa zalihama američkog oružja po svijetu s obzirom na njegovu neočekivano veliku potrošnju odnosno iscrpljenost zaliha tijekom rata s Iranom.
I kao najveći argument zašto bi Kina to mogla učiniti smatram dvije stvari:
nedavni dolazak (5. svibnja) u Peking iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija; i iransko odašiljanje SAD-u navodno posljednjih pet točaka nužnih za završetak rata, samo dan uoči Trumpovog odlaska u Peking.
Ne isključujem, a puno prije sam siguran da su te točke dogovorene između Araghcija i kineske strane tijekom spomenutog posjeta na način da u sebi sadrže i one uvjete koji su a priori neprihvatljivi za Trumpa i Ameriku, kao i one koji su optimalno prihvatljive za Teheran i na koje bi SAD sada mogao pristati.
Drugim riječima stvorena je neka platforma za pregovore na način kao da će svaka strana u nečemu popustiti, a da bi se postiglo ono što je važno da bi obje mogle svojim građanima proglasiti pobjedu nad onom drugom.
Naravno kako je to vrlo složeno, zapravo i nemoguće (jer kako postići da “vuk bude sit a koza cijela”), ali Trumpu je sada jedino važno da “eho njegove pobjede” traje barem kratkoročno – do spomenutih izbora, a što će biti kasnije nije važno. Jer ako bi ostvario povoljne rezultate na jesenskim predizborima (a to ne može u slučaju da rat preraste u trajni) imat će i slobodne ruke za vladanje u zadnje dvije godine mandata tj. neće biti fikus u Bijeloj kući kog će razvlačiti po saslušanjima u Kongresu u očekivanim procesima pokretanja Trumpovog opoziva od strane demokrata.
Osim toga, dogovor uz posredovanje Kine sada je jedina mogućnost za izbjegavanje nastavka rata kojeg više nitko ne želi i koji može eskalirati u po svijet neviđenom smjeru. Kina tu također naizgled čini bolan ustupak ne želeći čvrsto stati iza Irana, već ju je, eto, Trump svojom odlučnom politikom pritiska „uspio kupiti“.
Peking jako dobro zna koliko je važna uloga SAD-a u svijetu i koliko je ta zemlja velika i ozbiljna a da bi ju se željelo stjerati u kut – protiv čega bi se ona sigurno borila svim sredstvima.
Ovo je, stoga, po svih najbezbolniji način da se iziđe iz opasne krize. Jer kad je Amerika u krizi, u krizi je i čitavi svijet. To se zapravo već itekako dobro vidi.
Peking će zato vjerojatno ovoga puta biti spreman pomoći Trumpu (naravno ne besplatno), makar ga istinski ne voli (sjetimo se samo Trumpovog carinskog rata protiv Kine prošle godine s prijetnjama i uvođenjem carina od 100,200, 500% i štošta drugog s ciljem ograničenja daljnjeg kineskog visokotehnološkog razvoja).
Ali ljubav u visokoj međunarodnoj politici ionako nije važna. Važni su samo interesi.
