Kada se zaboravi 1990. i 1991., dobijete kolovoz 1995. i priču o „protjeranoj srpskoj nejači“
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 08 Kolovoz 2026 08:43
Razgovor s povjesničarom Davorom Marijanom
U povodu 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja razgovarali smo s povjesničarom dr. sc. Davorom Marijanom, autorom knjige Oluja, koja se i danas smatra jednim od temeljnih znanstvenih djela o toj oslobodilačkoj operaciji.
Razgovarali smo o novim povijesnim spoznajama, pripremama za Oluju, ulozi međunarodnih okolnosti, odlasku srpskog stanovništva, pokušajima političke reinterpretacije operacije te njezinu značenju za stvaranje i opstanak hrvatske države.
Vaša knjiga Oluja i gotovo dvadeset godina nakon objavljivanja smatra se jednom od temeljnih znanstvenih studija o toj operaciji. Kada biste je danas ponovno pisali, postoji li neka važna spoznaja ili dokument koji bi bitnije promijenio Vaše zaključke?
Knjiga je sažetak jednog većeg i nesređenog rukopisa kojeg sam 2001. po jednom nalogu iz Kabineta ministra obrane napisao dok sam radio u Središnjem vojnom arhivu MORH-a. Dogodine će biti ravno 20 godina od kada je ta knjiga tiskana. U međuvremenu je objavljeno mnogo toga, od dokumenata, kako hrvatskih, tako i srpskih, međunarodne zajednice i sl., do niza monografija, vojnih postrojbi i specijalne policije koji daju uvid u taktičku razinu na pojedinim smjerovima operacije. Kada sam pisao knjigu nisu mi bili dostupni ni transkripti Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, tako da je sada moguće znatno temeljitije obraditi i politički i vojni dio. Zapravo sam to već napravio u jednom rukopisu na temu završne faze Domovinskog rata (od listopada 1994. do kraja 1995. godine). Nadam se da ću ga dovršiti sljedeće godine i u tom rukopisu u odnosu na inačicu iz 2007. Oluja je osjetno veća i detaljnija. Temeljni zaključci su ostali nepromijenjeni i zapravo su samo dodatno pojačani.
U javnosti se Oluja često svodi na četiri dana borbi, dok Vi pokazujete da su pripreme trajale mnogo dulje. Koji je, po Vašem mišljenju, bio presudan događaj ili odluka bez koje Oluja u kolovozu 1995. ne bi bila moguća?
Realno, prvi, da ga tako nazovem, „kamen temeljac“ za Oluju položen je u siječnju 1992. kada je u Glavnom stožeru HV-a izrađena Direktiva za izvođenje strategijske ofenzive. Direktiva je izrađena nakon što je stupilo na snagu Sarajevsko primirje i ona je bila preventivni dokument, odnosno plan uporabe, koji se često zove i ratni plan. Sve operativne zone i Hrvatska ratna mornarica na temelju zadataka iz Direktive razradile su svoje zapovijedi za operaciju olujakoje su imale kodna imena po rijekama u njihovim zonama mjerodavnosti. Godine 1993. bilo je manjih intervencija u planove uporabe, a u kasno ljeto 1994. na zahtjev hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana počela je izrada novog ratnog plana koji je potkraj godine dobio kodno ime Bljesak. Od studenog 1994. do lipnja 1995. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane izvele su nekoliko operacija koje su promijenile stanje na ratištu zbog čega je bilo promjena koje su utjecale i na Oluju. Ona je, kako što bi rekao jedan engleski povjesničar (čiji rad baš i ne cijenim), nesumnjivo rezultat procesa „dužeg trajanja“.
Često se tvrdi da je Oluja bila isključivo hrvatska vojna pobjeda, dok drugi naglašavaju presudnu ulogu međunarodnih okolnosti. Gdje Vi povlačite granicu između sposobnosti Hrvatske vojske i političkih okolnosti koje su tada postojale?
Politika i vojska od pamtivijeka idu ruku pod ruku. Vojska je redovno instrument politike, mada ima i obrnutih slučajeva i to redovno loše završi. U hrvatskom slučaju izgradnja vojske i diplomacije išla je paralelno. U ljeto 1995. posložili su se politički parametri da velike sile, zapravo Sjedinjene Američke Države podrže oslobodilačku operaciju uz jasno upozorenje da se izvede brzo i bez velikih „repova“. No ako nemate vojnu silu sposobnu za takav pothvat, političku odobrenje vam baš i ne će koristiti. HV je do tada dovedena do razine za pobjedu, što se s izuzetkom jedne, vidjelo u svim operacijama koje je izvela od studenoga 1994. do listopada 1995., tj. od Zime-94 do Južnog poteza. U tu neuspješnu operaciju krenulo se bez minute pripreme. Prema tome, rekao bih da je tu na koncu ključ uspjeha bila vojna sposobnost HV-a.
Jedno od najspornijih pitanja i danas ostaje odlazak srpskog stanovništva iz tzv. Krajine. Na temelju dokumenata koje ste analizirali, što povijesni izvori doista govore o tome, a što je rezultat kasnijih političkih interpretacija?
Nema nikakve dvojbe da je poslijepodne 4. kolovoza 1995. (znači nakon 10-12 sati trajanja operacije ) Vrhovni savjet obrane RSK odlučio da se zbog ugrožavanja većega dijela sjeverne Dalmacije i Like „pristupi planskoj evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva iz opština: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac”. Stanovništvo je trebalo izvući na područje Srba i Donjeg Lapca. Izvlačenje civila je počelo u noći 4./5. kolovoza i za njima je krenula i vojska. S tim činom RSK je zapravo prestala postojati, jer sve što se zbivalo na ratištu je samo rušenje kule od karata. No, nema krajisnicinikakve dvojbe da je to završni čin, ponovno smo kod tog nesretnog „procesa dugog trajanja“, koji nije počeo u kolovozu 1990. s pobunom dijela Srba u Hrvatskoj, već i mnogo ranije. Ta netrpeljivost dijela Srba prema samostalnoj Hrvatskoj nazire se i ranije u komunizmu, primjerice po praksi neisticanja republičkih zastava na proslavama u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom. Na tu praksu, koju su smatrali krajnje problematičnom, isticalo se i na sjednicama partijskog rukovodstva Hrvatske, pa i od strane funkcionara srpske nacionalnosti. Svakako da nam takvu „pretpovijest“ koja je do punog izraza došla u kolovozu 1995. tek treba istražiti. Dokumenata ima, treba naći i volje.
Unatoč oslobađajućim presudama hrvatskim generalima i opsežnoj dokumentaciji, i danas postoje udruge i inicijative – primjerice Inicijativa mladih za ljudska prava – koje Oluju prikazuju prvenstveno kroz prizmu zločina. Koliko su takvi pokušaji, po Vašem mišljenju, utemeljeni na historiografiji, a koliko na političkim ili ideološkim polazištima?
Dijelim mišljenje povjesničara i drugih znanstvenika koji smatraju da su navodna „suočavanja“ s prošlošću raznih udruga i inicijativa politički aktivizam koji se namnožio nakon 2000. godine. Floskula o „suočavanju s prošlošću“ služi da nepozvani i amateri upadaju u područje povijesne znanosti. U Hrvatskoj na tom području imate primjerice, Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Inicijativu mladih za ljudska prava. U slučaju Documente i Građanskog odbora ne mogu se naći ni osnovni biografski podatci o njihovim voditeljima na temelju kojih bih se moglo zaključiti što ih to čini kompetentnim za povijesnu problematiku. Što se tiče zločina, nisam primijetio da je netko radio usporedbu primjerice kolike su bile srpske žrtve u Oluji (broj vojnika u operaciji, stanovnika, veličina teritorija) i recimo po istim parametrima kolike su bile hrvatske žrtve u Vukovaru. Zapravo je problematično vrijeme nakon same operacije, ne tijekom njezinog trajanja.
U jednom ste razgovoru rekli da se ne usuđujete ni pomisliti na što bi sličila Hrvatska da nije bilo Oluje. Kako bi, prema Vašoj procjeni, izgledao hrvatski politički, sigurnosni i međunarodni položaj da operacija nije uspjela ili da uopće nije bila izvedena?
To sam rekao kao sudionik rata, ne kao povjesničar. Mislim da svatko to prati aktualno stanje u hrvatskoj politici i ništa olujamanje stanje u susjednoj Bosni i Hercegovini razumije zbog čega sam to rekao. Ne bavim se proricanjem budućnosti kao ni fantazijama koji neki, pa čak i povjesničari nazivaju „alternativnom poviješću“, no sumnjam da bi Hrvatska bez Oluje danas bila članica Europske unije i NATO saveza.
Ranije ste istaknuli da je Oluja bila završni čin procesa koji je započeo stvaranjem hrvatske države i njezinom obranom od velikosrpske agresije. Koliko se danas, kada se Oluja često promatra izdvojeno od šireg ratnog konteksta, zapravo zamagljuje činjenica da je njome oslobođen okupirani teritorij međunarodno priznate Republike Hrvatske?
Takav pristup je jako „popularan“ u Srbiji i općenito srpskim krugovima zapadno od rijeke Drine. Na izvjesni način ga se može sreći i kod gore spomenutih aktivista, udruga i inicijativa za „suočavanje s prošlošću“. U mojoj struci takav pristup se zove tumačenje zbivanja izvan konteksta. To je ona vrsta zahvata s kojima kada zanemarite „neugodni“ kontekst možete sve dokazati. Tako se zaboravi što je bilo 1990., što 1991., kao i položaj nesrpskog stanovništva na okupiranom teritoriju i dobijete kolovoz 1995. i „protjeranu srpsku nejač“. No problem je neusporedivo kompleksniji.
Više od tri desetljeća nakon Oluje, koje je pitanje vezano uz tu operaciju, po Vašem mišljenju, u hrvatskoj javnosti i dalje najviše opterećeno mitovima i političkim interpretacijama, a najmanje činjenicama?
Na svu sreću toga je sve manje. Kada je predsjednik Franjo Tuđman umro slijedilo je razdoblje strahovitog omalovažavanja operacije ali cijelog Domovinskog rata i Hrvatske vojske. Tvrdilo se da su Oluju isplanirali i vodili Amerikanci, da je odašiljač na Ćelavcu uništio američki F-16 a ne hrvatski MIG-21 itd. Iz susjedne BiH poručivali su (što i dalje rade) da je to bio dogovoreni rat, da Oluja nije operacija jer je takva brzina napredovanja nemoguća, da ona nije donijela slobodu Bihaću, a sada čujemo da je zapravo ABiH u Oluji oslobađala Hrvatsku. Imam dojam da se s bošnjačkim interpretatorima rata ne bi mogli dogovoriti ni oko elementarnih činjenica, kao primjerice da je dva plus dva četiri.
Razgovarao: Davor Dijanović/hkv.hr
