Meter: Kellogg od Kijeva traži mobilizaciju žena; Vatikan se uključuje u igru
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 26 Kolovoz 2026 13:09
Jučer je u Ukrajini završilo obilježavanje Dana neovisnosti, a pojedini visoki dužnosnici iz Europe koji su glavnoj svečanosti nazočili, a neki od njih – poput britanskog premijera Andyja Burnhama davali i vrlo ratoborne izjave (poput onih da će Ukrajina, zbog zapadne pomoći, uskoro obarati ruske rakete čim uzlete s lansera) u kontekstu ukrajinske borbe za slobodu do pobjede – već su napustili Kijev.
Obilježje svih tih govora bila je odlučnost, hrabrost i volja za nastavkom pune financijske i vojne pomoći Ukrajini do njene pobjede. Pritom je svima jasno kako je tu ipak prije svega bila riječ o političkom spektaklu, bez stvarne težine po pitanju donošenja konkretnih i složenih odluka. Spektaklu – uprizorenom prije svega, kako za ukrajinsku tako i za širu europsku javnost – i ništa više od toga. Jer svi su golemi problemi sigurnosnog karaktera i za Ukrajinu i za Europu ostali nepromijenjeni i nakon jučerašnjeg slavlja u Kijevu, kojeg su ruske rakete ovoga puta poštedjele razaranja.
Jučer smo opširnije pisali i o brzom zaoštravanju rusko-britanskih odnosa nakon nedavnih, i najnovijih poteza Londona koji su rezultirali i opozivom ruskog veleposlanika iz UK bez imenovanja novog od strane Moskve. Neću ovom prigodom ponavljati o čemu je riječ, jer sve možete pogledati na poveznici ovdje i ovdje.
Ratoborni Kellogg
Kijev je napustio i bivši posebni izaslanik američkog predsjednika Donalda Trumpa za posredovanje između ruske i ukrajinske strane s ciljem završetka rata Keith Kellogg (u siječnju je dao ostavku na tu dužnost, neki će reći zato što je bio razočaran Trumpovom neodlučnošću, a drugi, zato što ga je Moskva smatrala pristranim – zapravo lobistom za Ukrajinu i njeno naoružanje, što je i bio – pa tu funkciju nije ni mogao učinkovito izvršavati). Taj umirovljeni američki general prethodno je boravio u Odesi i razgledavao razrušenu lučku infrastrukturu grada i ukrajinske crnomorske regije, zahtijevajući od svijeta žurne isporuke protuzračnih raketa za američke sustave Patriot koji se jedino ozbiljnije mogu suprotstaviti razornim ruskim balističkim raketama koje sada potpuno slobodno operiraju ukrajinskim nebom i pogađaju ciljeve na zemlji.
Kellogg je pritom davao i pojedine kontroverzne izjave, poput onih o nužnosti Ukrajine da izvrši mobilizaciju žena koje se „jednako uspješno mogu boriti kao i muškarci“. Evo što je Kellogg, između ostalog rekao u intervjuu za tamošnji You Tube kanal Naspravd Max:
„Moja kći je bila vojna žena, diplomirala je na Američkoj vojnoj akademiji i borila se u Afganistanu. Mislim li da bi žene trebale biti regrutirane u vojsku? Moj odgovor je da, jer se bore jednako dobro kao i muškarci. Ključno je da žene služe kao dio društva. Stoga uopće ne vidim problem u tome, ni osobno ni profesionalno. Moja supruga je bila padobranka, skočila je padobranom. Moja kći je bila padobranka. Moja supruga se borila u Grenadi, a moja kći se borila u Afganistanu“, rekao je Kellogg. Inače, njegova kći, Megan Mobbs, diplomirala je na prestižnoj Vojnoj akademiji West Point, služila je u vojnoj obavještajnoj službi i marincima, a sada vodi Zakladu RT Weatherman, humanitarnu organizaciju koja pruža pomoć Ukrajini.
Kelloggova čitava obitelj je zapravo vezana uz vojsku. Njegova supruga, Paige, također je završila padobransku obuku i služila kao časnica u američkoj vojsci. Obnašala je stožernu dužnost i bila odgovorna za osoblje u vojnoobavještajnoj postrojbi. Godine 1983. raspoređena je na Grenadu tijekom američke invazije. Međutim, žene koje su sudjelovale u operaciji na Grenadi prvenstveno su služile u stožeru, transportu, medicinskim jedinicama, izviđanju i opskrbi. Vojno zapovjedništvo u to je vrijeme posebno ograničilo njihovo sudjelovanje u izravnim kopnenim borbama. Također nema dokaza da je Paige Kellogg osobno sudjelovala u pucnjavama ili napadima.
Zanimljivo je kako je na mobilizaciju ukrajinskih žena nedavno pozvao i bivši ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov, svojedobno smijenjen s te dužnosti nakon korupcijskih skandala.
Međutim, u demografski opustošenoj zemlji ova tema izaziva duboke prijepore. Ako se dodatno smanji i ženski biološki odnosno produktivni potencijal to bi bio potpuni krah za Ukrajinu, koja trenutačno, prema pojedinim stručnim analizama zapadnih medija, ali i vodećih ukrajinskih demografa iz struktura vlasti (o tome smo u više navrata pisali na ovom portalu) broji između 20 i 25 milijuna stanovnika, Za usporedbu, nakon osamostaljenja od SSSR-a 1991./92. g. imala je oko 51 milijun stanovnika!
Stoga i ne čudi što je danas na najave o mogućoj mobilizaciji žena reagirala i službena vlast, rekavši da se to u Ukrajini ” ne događa i neće se dogoditi” (voditelj Centra za suzbijanje dezinformacija pri Vijeću za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine (NSDC), Andrij Kovalenko) i da „žene u vojsku pristupaju potpuno dragovoljno“ i da „Rusi sada iskorištavaju ovu temu zahvaljujući nekim našim čudnim stručnjacima koji su odlučili govoriti o nečemu što ne postoji i neće postojati“.
Novi prijedlog za zaustavljanje rata s malo šanse za uspjeh
Dana 22. kolovoza šef Ureda predsjednika Volodimira Zelenskog Kirylo Budanov rekao je kako će Kijev u bliskoj budućnosti pokušati “malo oživjeti” temu pregovora s Moskvom. Pritom je rekao kako je Zelenski otkrio neke detalje o kojima se raspravlja s ukrajinskim saveznicima u SAD-u i Europi u potrazi za diplomatskim rješenjem rata.
Riječ je o prijedlogu (jednoj od opcija) o međusobnom povlačenju strana i stvaranje ekonomske zone bez tampon zone pod kontrolom treće strane, iako je sam Zelenski pritom najavio kako Rusija nije spremna završiti rat bez povlačenja Ukrajine iz Donbasa, dok je Ukrajina spremna razgovarati o prekidu napada na energetsku i poljoprivrednu infrastrukturu, ali samo na recipročnoj osnovi.
Zelenski i nije mogao ništa drugo konstatirati s obzirom na to kako ruski čelnik Vladimir Putin već mjesecima javno govori upravo to, pri čemu dodaje i da će posljedice po Kijev biti sve teže što više bude odugovlačio prihvatiti ruski zahtjev za početak pregovaračkog procesa (potpuno povlačenje ukrajinske vojske iz Donbasa).
Vatikan se uključuje u igru
Na tu temu danas se oglasio i britanski medij The Times podsjećajući kako je Zelenski u nedjelju rekao da njegov plan predviđa prekid vatre duž crta bojišnica, međusobno povlačenje ruskih i ukrajinskih trupa s njih i stvaranje tampon zone kojom će upravljati treća zemlja, pri čemu podsjeća i na njegove riječi kako „američka strana ima još nekoliko ideja“ i da „žele pronaći pravi trenutak da ih podijele“.
Times navodi kako je predstavnik Vatikana u ponedjeljak stigao u Rusiju, što je već izazvalo nagađanja da bi Rusima mogao iznijeti mirovne prijedloge.
Naime, nadbiskup Paul Richard Gallagher, vatikanski tajnik za odnose s državama (bivši britanski prelat Katoličke crkve), u utorak, 25. kolovoza, trebao bi se sastati s ruskim šefom diplomacije Sergejem Lavrovom.
Prosudba
Slabe su nade u novu inicijativu Zelenskog i ukrajinskih saveznika iako se nikad ništa ne može unaprijed zaključivati. Naime, britanski medij i sam podsjeća kako je Rusija već ranije odbacila slične prijedloge, a nade za napredak u pregovorima su male. Naime, Putin je i nedavno izjavio, potvrdivši kako zna za nove ukrajinske prijedloge, da su oni “ponekad bili egzotični i neprihvatljivi”.
Međutim, u svojoj nedavnoj tjednoj analizi ostavio sam mogućnost da Moskva možda ipak odgovori pozitivno na novu inicijativu ali samo pod određenim uvjetima, odnosno kompenzacijama njoj u korist.
Da sada ne prepričavam o čemu je točno riječ, objavljujem dio teksta, odnosno svoju prosudbu iz analize koji se odnosi na tu temu:
„Ovdje želim naglasiti kako su se nedavno pojavile glasine kako Trumpov najuži krug želi Putinu ponuditi prerađenu verziju dogovora iz Aljaske, koja bi podilazila Kijevu samo u tome da ovaj ne bi trebao povući snage iz dijelova Donbasa koje sada kontrolira tj. da bi se sukob zamrznuo na sadašnjim crtama razdvajanja što bi mu bilo lakše predstaviti ukrajinskom narodu kao određenu pobjedu, dok Rusiji dva velika grada koja još nisu pod njenim nadzorom – Kramatorsk i Slavjansk, ne bi trebali previše značiti. Tim više što bi se Moskvi u tom slučaju vjerojatno trebali dati dovoljno snažni ustupci – prije svega u sferi sigurnosti, ekonomije i statusa osvojenih teritorija koji bi se priznali ruskim.
Vjerojatno bi se u radilo o jamstvima da Ukrajina neće ući u NATO i da će ostati ne-nuklearna vojna država, o ukidanju američkih sankcija i „samo“ američkom priznanju ruske jurisdikcije nad okupiranim teritorijima – bez da to isto učine Ukrajina i europske zemlje. Rusiji bi, nadaju se predlagači (ako su glasine točne) možda bilo dovoljno da iza toga sporazuma stoji samo SAD, jer bi onda, u slučaju pokušaja vojnog kršenja dogovorenog od strane Ukrajine ili Europe (pokušaja vojnog prelaska zamrznute granice s ciljem vraćanja okupiranih teritorija) Moskva imala pravo na snažni vojni odgovor, bez straha da se protiv nje uključi i SAD.“
Vidjet ćemo u kojem će se smjeru stvari dalje odvijati.
Za kraj bih samo dodao kako Trumpovi posebni izaslanici za pregovore o završetku rata, Steven Witkoff i Jared Kushner, znakovito, već nekoliko tjedana odgađaju svoj posjet Kijevu i Moskvi. Posve sigurno zbog nedostatka napretka u približavanju dviju strana, a isto tako i zbog krajnje nestabilnog stanja na Bliskom istoku gdje Trumpova administracija još uvijek ne uspijeva „pohvatati konce u svoje ruke“ po pitanju rata s Iranom, ali i po pitanju discipliniranja izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji sve više torpedira Trumpov mirovni plan za Gazu, ali i agresivnim ponašanjem iritira svoje susjede i ključne američke regionalne partnere i saveznike poput Turske i Saudijske Arabije.
Ne slučajno, nedavno je formiran prvi bliskoistočni vojni savez bez SAD-a u pozadini – između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana. Nisam uvjeren da mu je Iran baš primaran problem. Nedavne glasine (ako su uopće glasine) o ponudi da se savezu priključi i sam Iran sigurno nisu „puštene u vjetar“ tek tako.
Dakle, kako god važna bila – Ukrajina je za SAD sada ipak drugorazredni problem. Pritom nisam previše uvjeren da je Europa sposobna zamijeniti ulogu SAD-a, usprkos ratobornim izjavama novog britanskog premijera. Uostalom, ti se premijeri od početka ukrajinskog rata mijenjaju poput čarapa.
Ako se ne varam – ovo je već peti po redu (Johnson, Truss, Sunak, Starmer). I ratobornost im je uvijek bio zajednički nazivnik.
Ali nekako uvijek pod dubokom sjenom američkog sigurnosnog kišobrana. Jer Amerika je bila i ostala ona koja odlučuje o svemu. Barem u ime zapada.
