Meter: Osudili agresiju na Iran i sankcije, na Ukrajinu zaboravili. Što stoji u Deklaraciji SCO
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 03 Rujan 2026 14:06
Izostanak Ukrajine iz deklaracije jasno ukazuje kako su zemlje članice Rusiji ostavile pravo da se sama dogovara sa zapadom po pitanju ukrajinskog rata.
Jučer je u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, završio dvodnevni, 25. summit Šangajske organizacije (za suradnju) – ŠO (SCO, engl.), utemeljene, sada već davne 2001. godine u Šangaju, nakon što se Uzbekistan pridružio skupini Šangajska petorka, osnovanoj 1996. godine.
Najprije podsjećam kako su, prema javno dostupnim izvorima, punopravni članovi deset država: Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Bjelorusija, Uzbekistan, Kazahstan, Iran, Kirgistan i Tadžikistan.
Dijaloški partneri: Armenija, Azerbajdžan, Bahrein, Egipat, Kambodža, Katar, Kuvajt, Maldivi, Mjanmar, Nepal, Saudijska Arabija, Šri Lanka, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati.
Države koje formalno nisu članice, ali podržavaju organizaciju: Vijetnam, Laos, Kuba, Sjeverna Koreja, Venezuela.
Ukratko, riječ je o multinacionalnoj, kontinentalnoj, azijskoj organizaciji – sa zadana dva strateška cilja iako kao takva nisu službeno označena: osigurati multipolarni svjetski poredak (kao opći cilj, kojem se teži ukidanjem „prava monopola na svijet“); i osigurati da se vanjske sile ne miješaju u unutarnja pitanja Azije čije probleme moraju rješavati tamošnje države.
Pojednostavljeno rečeno, ŠO bi bio nešto slično kao EU za Europu, samo sa znatno većim unutarnjim razlikama među državama članicama, prije svega u sferi politike i nacionalnih interesa.
Međutim, činjenica je da je organizacija ne samo opstala 25 godina od svog ustroja usprkos negativnim prognozama prije svega sa strane zapada (pesimizam se, grubo rečeno, svodio na dovoljno logične upite kako zajedno mogu djelovati jedna Kina i Indija kao velike trgovinske konkurentice i k tome još zemlje s neriješenim graničnim problemima, ili još više Indija i Pakistan koji svako toliko vode i oružane sukobe oko Kašmira i zbog terorizma), već se sve više institucionalno razvijala u brojnim sferama: od sigurnosti preko trgovine, do tehnoloških sfera.
To joj omogućuje svojevrsna formula o suradnji na svačiju odnosno zajedničku korist, pri čemu su se dosada redovito izbjegavale završne deklaracije političkog karaktera tj. zajedničko usvojeni komentari o međunarodnim odnosima i problemima. Upravo zato, jer se nisu željeli poticati različiti interesi i raznoglasja po pitanju aktualnih događaja u svijetu, njihovih uzroka i posljedica.
Možemo to reći i ovako bez straha da ćemo pogriješiti: jedne od članica su bile manje spremne zamjeriti se SAD-u od drugih.
Ali i tome je jučer došao kraj. Ako je.
Osudili agresiju na Iran, na Ukrajinu zaboravili
Dakle, po prvi put jučer je na summitu ŠO objavljena završna deklaracija i političkog karaktera (ne samo onog o međusobnoj suradnji u gore spomenutim i drugim sferama), što je znakovito s obzirom da se u organizaciji nalazi i Indija.
Naime, tu se zemlju, kao i u slučaju BRICS-a, i u ŠO smatra svojevrsnom „slabom karikom“ – podložnoj američkim pritiscima i osiguranju njegovih interesa po pojedinim važnim pitanjima, poput zajedničkih valuta ili financijskih institucija. Indija je i trenutačno država koja je sigurno daleko najizloženija pritiscima Trumpove administracije kako po pitanju odnosa s Kinom, tako i s Rusijom (ovog potonjeg još ćemo se dotaknuti u ovom tekstu).
Drugim riječima, čini se kako se New Delhi, ako je suditi po tekstu završne deklaracije, jučer donekle izdigao iz pozicije sluganstva u koju ga nastoji postaviti Donald Trump pod prijetnjom uvođenja novih visokih carina i štošta drugog.
Prije nego što prezentiram najvažnije elemente tzv. Deklaracije iz Biškeka, samo ću kratko konstatirati kako je ona zadržala snažan politički jezik o Iranu, osudila vojne napade na tu zemlju, podržala iranski suverenitet i izrazila sućut zbog smrti vrhovnog vođe Alija Hamneija. Drugim riječima – nije podržala izolaciju Irana čemu teži Trumpova administracija. Također se usprotivila jednostranim zapadnim sankcijama koje su u suprotnosti s Poveljom UN-a i međunarodnim pravom. Ali krenimo redom.
ŠO je osudio „vojne napade na teritorij Islamske Republike Iran, koji su rezultirali brojnim civilnim žrtvama i značajnom štetom na gospodarstvu zemlje“. Napadi na Iran “krše načela i norme međunarodnog prava i Povelju UN-a i stvaraju ozbiljne rizike za međunarodni mir, sigurnost i stabilnost”. (Podsjećam da je Iran punopravni član ŠO.)
„Države članice izražavaju iskrenu sućut narodu i Vladi Islamske Republike Iran povodom tragične smrti vrhovnog vođe Seyyeda Alija Hamneija te obiteljima žrtava“, dodaje se u deklaraciji.
Članice su također potvrdile „svoju potporu suverenitetu i teritorijalnom integritetu Islamske Republike Iran i zalažu se za rješavanje sukoba isključivo političkim i diplomatskim sredstvima“.
„Države članice primjećuju da je jedini mogući način osiguranja mira i stabilnosti na Bliskom istoku sveobuhvatno i pravedno rješenje palestinskog pitanja“, navodi se dalje.
Bez izričitog spomena američkih sankcija Iranu i zemljama koje posluju s Iranom, kao i zapadnih sankcija Rusiji zbog rata protiv Ukrajine, ali s jasnom aluzijom na oboje – članice su u svojoj deklaraciji također rekle kako se protive svim “jednostranim prisilnim mjerama” koje su protivne pravilima UN-a i Svjetske trgovinske organizacije i mogle bi imati “negativni utjecaj na globalno gospodarstvo”.
Štoviše, članice ŠO su u utorak de facto i podržale stav Irana naglasivši „svoje neotuđivo pravo“ na razvoj istraživanja, proizvodnju i korištenje atomske energije „u miroljubive svrhe i na pravednu, održivu i obostrano korisnu međunarodnu suradnju u tom području bez diskriminacije“. Pritom su dodale da su sve mjere koje ograničavaju to pravo „suprotne međunarodnom pravu“.
Gospodarska i energetska suradnja
U deklaraciji članice su rekle da će „podržavati i jačati otvoren, transparentan, pravedan, uključiv i nediskriminirajući multilateralni trgovinski sustav temeljen na općeprihvaćenim međunarodnim načelima i pravilima koji potiče globalni gospodarski razvoj, osigurava pravedan pristup tržištu i osigurava poseban i diferenciran tretman za zemlje u razvoju“.
Također su rekli da će provesti „Strategiju gospodarskog razvoja ŠO-a za razdoblje do 2030.“ kako bi produbili gospodarsku suradnju te da će nastaviti „razvijati praktični dijalog radi jačanja financijske suradnje“.
Usred paralize globalnog energetskog tržišta zbog rata u Iranu, članice ŠO također su izjavile da „podržavaju širenje uključive i obostrano korisne suradnje u energetici“ te su se složile provesti „Strategiju energetske suradnje država članica SCO-a do 2030. godine“.
Ono što je izostalo
Biškeška deklaracija bilježi napredak prema stvaranju Razvojne banke ŠO među zainteresiranim državama članicama tijekom kirgistanskog predsjedanja, iako summit nije donio osnivački sporazum, obvezu ulaganja kapitala niti datum njezinog pokretanja.
Kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev u svom je govoru na summitu rekao kako Kazahstan podržava usmjeravanje resursa predložene banke prema infrastrukturi, tehnologiji i industriji, i dodap slijedeće: „Ako postoji konsenzus među državama članicama, Kazahstan bi mogao biti domaćin ove institucije, njezinog sjedišta.“.
Što se tiče Afganistana, članovi su podržali neovisnu, neutralnu i mirnu državu bez terorizma, rata i droga. Indijski premijer Narendra Modi rekao je da je stabilnost u Afganistanu usko povezana sa sigurnošću diljem Euroazije i pozvao je da nova sigurnosna središta ŠO-a postanu praktični instrumenti za koordinirano djelovanje. U svom obraćanju na summitu također je zatražio kraj dvostrukih standarda prema terorizmu i rekao da projekti povezivanja moraju poštivati suverenitet i teritorijalni integritet (očita aluzija na Pakistan).
Vrlo zanimljiva je i činjenica kako Ukrajina u deklaraciji uopće nije spomenuta. I to neovisno što je indijski premijer Narendra Modi na bilateralnom sastanku s Vladimirom Putinom, što se na zapadu medijski sada jako eksploatira (pogledaj video ispod), na marginama summita iznio dosada svoj najoštriji javni stav o ratu rekavši slijedeće: „Svaki dan proveden u ratu gura čovječanstvo unatrag, dok svaki korak prema miru ispunjava čovječanstvo novom nadom i entuzijazmom. Moramo prijeći s beskrajnog rata na kraj rata, na prekid neprijateljstava.“ Putin mu je na to samo kratko odgovorio, rekavši kako se „Rusija kreće tim putom“ – ma što ta izjava značila. Jer taj put može biti dvojak: završetak rata vojnom silom, kao i pregovaračkim procesom.
Izostanak Ukrajine iz deklaracije jasno ukazuje kako su zemlje članice ŠO Rusiji ostavile pravo da se sama dogovara sa zapadom po pitanju ukrajinskog rata.
Što se pak tiče navedenih Modijevih riječi izrečenih Putinu, ne isključujem da je to bio svojevrsni trik, igrokaz: dokaz za Trumpa i SAD kako Indija vrši pritisak na Rusiju da zaustavi rat (što Washington uporno traži i od New Delhija i od Pekinga). Međutim, Modi jako dobro zna koliko mu upravo sada treba Rusija iz koje vuče velike količine nafte. A očito će mu trebati i dalje, u uvjetima krajnje nestabilnog stanja na Bliskom istoku gdje ponovo eskaliraju vojne akcije SAD-a protiv Irana i uzvratni vojni udari Irana po američkim ciljevima u regiji, što sve skupa opet podiže cijene nafte i plina na globalnoj razini.
Kako god bilo razlike unutar članica ŠO i dalje postoje (oprez oko osnivanja zajedničke banke i vlastitog platnog sustava s obzirom kako te zemlje (s izuzetkom Rusije) još uvijek obavljaju svoje trgovinske transakcije preko SWIFT-a u gotovo 90%-otnom iznosu).
Pritom sam uvjeren kako ih je samo spoznaja da su pokrenuti tektonski geopolitički procesi došli do one točke nakon koje više nema vremena za kalkulacije i nametanja isključivo svojih interesa dok onaj drugi ne popusti uvjerila u nužnost donošenje završne Deklaracije izrazito političkog tipa. Iako se i u takvoj još uvijek primjećuje oprez: u obrani prava Irana ili pak suprotstavljanja protupravnim sankcijama izrijekom se nijednom ne spominju ni SAD ni Izrael ili neka druga zapadna zemlja. Time se očito odašilje poruka prije svega SAD-u da možda još uvijek nije prekasno za dubinski reset odnosa, iako u to malo tko iskreno vjeruje – prije svega u Rusiji i Kini (o Iranu da i ne govorimo).
Čini mi se kako je ovaj summit zapravo imao jedan najvažniji zadatak koji kao takav nije javno objavljen:
izabrati, želi li ŠO ostati samo regionalna organizacija sa sve manje utjecaja na ključne globalne procese koja ga u konačnici vodi u propast jer je cilj njegovog utemeljenja prije 25 godina bio upravo suprotan; ili pak želi prerasti u ključnu multinacionalnu organizaciju koja se zauzima za multipolarni svjetski poredak i koja je pritom spremna u tom cilju po potrebi zauzeti i konfrontirajući stav prema SAD-u.
Iskreno, još nisam posve uvjeren koju će ulogu ta organizacija na kraju izabrati. Ali ono što je sigurno, odgovor će ovisiti samo o njima.
Pakistan će sada preuzeti predsjedanje ŠO od Kirgistana i bit će domaćin sljedećeg sastanka Vijeća čelnika država 2027. godine.
