Zagreb po mjeri „moralista“: grbove hrvatskih postrojbi prebojiti, Porfirija oslikati
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Rujan 2026 16:00
U petak neobična prirodna pojava: s neba pada voda, neki ju odmah nazvali kišom (nova hrvatska riječ). I kišilo je, jest, nakon što sam dva mjeseca držao na stolu roman Louisa Bromfielda naslovljenog Kiše dolaze, ali nije pomoglo. Indijska je to priča o poplavama, potresima i kugama, vrlo zanimljiva. Nadajmo se da ne će biti i hrvatska priča.
Mak napokon opet luta, nakon što se u vrućinama držao kuće i hladnijih kutova, pa i zbog nesnosnih pasa, Tora i lude Lune, koji ga progone i jedu njegovu hranu. Četnici. Moram čuvati mačka dok jede, kažem mu neka bude miran dok sam ja živ, neka se ne boji, pod mojom je zaštitom. „Ja sam tebi kao Ujedinjeni narodi, tvoja plitica je zaštićena zona“, velim mu. „Toga se i bojim“, govori Mak, koji zna što je bilo.
Kada se smire, čitamo novine. Afera oko Porfirija nikako da stane, cinici se prisjećaju njegovih zagrebačkih dana i dičnih Hrvata iz njegova kruga, a hrvatski porfirijanci šute i skrivaju se, poručuju da nisu oni pisali slatke poruke u počast đeneralu Mladiću, ali su nekako dospjele u javnost, a glase: Ratko, biće slatko, nadalje Ratko, voli te svatko, Ratko, živio si kratko, još si mogo, bratko, i tako dalje. Tvrde da su ljubavne izjave pisale dvije možemovke, Mirjana i druga.
Posipaju se pepelom pofukovski novinari, a oni drugi koji znaju što je bilo traže reviziju presude novinaru Marku Juriču, osuđenom na zatvorsku kaznu (6 mjeseci), s rokom kušnje, jer je bio otkrio javnosti da četnički tenor Porfirije pjeva u počast popu Đujiću, što je hrvatska sutkinja ocijenila kao govor mržnje (Juričeve).
Šibenik i Zadar srde se, dakako, premda nemaju veze s Mladićem, tako je barem bio zaključio ad hoc haaški. Ratko je samo malo lupao po hrvatskim gradovima, malo s jugovojskom, malo s domaćim srpskim teroristima. Ali se sada Hrvatska osvećuje. Za odmazdu, nedavnih je dana predala Srpskoj pravoslavnoj crkvi srednjovjekovnu hrvatsku crkvu sv. Marka u Karinu doduše Donjem, crkvu iz 12. stoljeća, kada Srba nije bilo ni na vidiku. Uz to je rečena crkva, makar sveti spasnerestaurirana, hrvatsko kulturno dobro. Iz mjerodavnoga ministarstva tvrde da nisu luk jeli ni mirisali, upućuju na Općinski sud u Zadru, koji je, putem svoga odjela, navodno prepisao zemljište i crkvu sv. Marka na SPC. Bravo, zadarski sude, tako se radi. Kada novi Mladići opet krenu, zgrada suda ne će biti granatirana.
Nego, pitam se što je sa crkvom sv. Spasa na izvoru Cetine, crkvom iz Branimirova doba, a koju je sagradio župan Gostiha za svoju dušu i duše svojih sinova. Pitam se kakvo je sada stanje, jer su negdje prije dvadesetak godina (ma ni deset nakon svršetka Domovinskoga rata !) Srbi zdušno i agresivno stali tvrditi da je sv. Spas srpski i tačka. Iznenadila je ta drska bjesomučnost arheologe i povjesničare umjetnosti, te ih je potpisnik ovih redaka okupio na kninskoj tvrđavi, a bijahu iz Zadra, Splita i Šibenika. Prve riječi koje su gotovo svi izgovorili bile su: „Doista se nismo nadali da će nakon svega što se dogodilo, opet trebati dokazivati što je dokazano.“ (Ako se ne varam, taj je slučaj opisan u kolumni, štoviše tiskanoj (i) u knjizi Hrvatske kronike.)
Ne pitam se tek tako, nemam vijesti s izvora Cetine. U starim knjigama ipak imam vijesti o zagrebačkom slučaju. Kao što znate, Zagrepčani su uvijek bili pomalo politički bedasti, pa i ostali (birali crvenkastu sektu ne tako davno), i tako su katoličku crkvu sv. Margarete ne predali nego prodali (doslovce) srpskim trgovcima, a potom je izrasla pravoslavna Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg, usred Zagreba, na današnjem Trgu Petra Preradovića (i njega, Jelačićeva pobočnika, Srbi svojataju). Rečena je prodaja obavljena 1794., izgrađeno novo zdanje, pa je tako početkom 21. stoljeća Porfirije imao lijepu crkvu u bizantskom stilu, Zagreb i on voljeli se jadno, a gomila se hrvatskih idiota okupljala oko dobrodušnog lika, ljubitelja četničkih pjesama, i ne samo pjesama, nego, kako vidjesmo, i zločinaca.
Ma dobro, osim što oko karinskoga slučaja ne vidim u „službenim“ dnevnicima ni slova, a ni na HRT-u, koji čeka novoga radeglavnog ravnatelja. Kandidati su objavljeni, dok ovo pišem ne znam ishod, ali ono što me jedino zanima, oduvijek, jest – program, to jest ljudi koji sklapaju program HRT-a, posebno HTV-a, gdje ista osoba taj posao radi desetljećima, jer zamjene nema. Pa smo tu gdje jesmo, ljubitelji franšiza.
Vraćam se Karinu, koji je svašta doživio u vrijeme Domovinskoga rata, ali i prije, u Hrvatskom proljeću, kada su ondje Srbi tukli Hrvate, a jednoga i ubili. U ratu devedesetih razorili su crkvu sv. Marije i franjevački samostan, ali se sada, eto, malo pribrali, uz hrvatski „suport“. Neobičan su narod Hrvati, čudan dozlaboga. I medije su predali u ruke onih koji ne ljube Hrvatsku, neki manje, neki više, oni više promoviraju i to naveliko sve uvažene osobe koje mrze Hrvatsku i Hrvate, ne samo živuće nego i mrtve, sve do sedmoga stoljeća, pa čitamo moje životinje i ja napis jednog idiota koji ismijava dolazak Hrvata, bijednog plemena u traljama i na slabašnim konjima. Drugi subotnji list za sugovornika bira Lepoga Radu, koji se zgraža nad suvremenim stanjem, valjda povodom Like, ali i inače. A kada je doista kontaminirana Lika, kada je godinama granatiran Gospić, i ne samo Gospić? Onda kada je lepi Rade bio u Beogradu, a eto sada docira po hrvatskim medijima, uslužnim. Sluga pokoran.
Znate što, dragi veliki mediji: prestanite provocirati hrvatski narod, jer su se vremena opet zgusnula i ne će to dobro završiti. A glede Like, stvari su dijabolično preuveličane, dobro razrađena panika već šteti Ličanima više od one gomile smeća, koju treba ukloniti i bit će uklonjena.
Nego, svi sada postavljaju pitanja, ne samo u Gospiću nego i u drugim hrvatskim gradovima u kojima je odjednom također, ha, otkriveno gomilanje smeća. Pitaju kako to da nitko nije vidio kamione, koji su dovozili otpad, otrovni i „obični“? Malo sam se raspitao i saznao ono što javnosti nije rečeno: naime, Hrvatska je po uzoru na nevidljive zrakoplove, istim principom, uspjela proizvesti nevidljive kamione. Pa je tako svaki upit besmislen.
Je li smeće najveći problem i u svijetu? Ne, nego umjetna inteligencija, koja se već otrgnula nadzoru svojih roditelja, pa IA iliti hrvatski UI kompanije samo što ne mole da ih se spriječi prije katastrofe koja prijeti čovječanstvu. Glede nas, s tugom se sjećam komunističkih vremena, kada su postojale samo dvije vrste inteligencije: poštena inteligencija pod nadzorom Partije, i ona druga, koja je punila Lepoglave i Stare Gradiške. Eh, tada je sve bilo transparentno.
Brački požar
Kada sam negdje osamdesetih prošloga stoljeća postao ljetni Bračanin, govorili mi pravi Bračani da na Braču nikada nema požara. Povjerovao sam i uvjerio se, nije ih bilo. To jest donedavno, jedan manji prije godinu, dvije, ne sjećam se požartočno, a onda 2026. na kraju ljetne sezone velik, dramatičan požar, koji je ugrozio Milnu, oko nje kilometrima dalje učinio veliku štetu. Procjene govore da je navodno izgorjela petina Brača, ako je točno, doista je riječ o povijesnoj katastrofi. Tko je pripalio, vjerojatno ne ćemo doznati, kao što još ne znamo uzroke i uzročnike omiškoga požara, čiji je pepeo bio doletio i do Brača. Kao memento.
Muralisti i moralisti
Priča oko murala u pothodniku blizu bivše zgrade Vjesnika, pokazuje takoreći likovno kakvo je stanje u Hrvatskoj i medijima. Prvo muralisti naslikaju grbove hrvatskih postrojba iz Domovinskoga rata. Onda ih neke spodobe prefarbaju, što je obični kulturocid i svinjarija pete kolone. Zatim se u obranu prefarbača jave u velikim medijima „moralisti“, tumače da su prefarbači dobri dečki, da u Zagrebu nema mjesta za hrvatske postrojbe. Umjesto njih treba naslikati veliki mural s likom Porfirija, jer on je voleo Zagreb i obratno, a hrvatski branitelji Zagrepčani ostavili Zagreb na cjedilu i raspršili se po svim bojištima u Hrvatskoj. Tako nekako, rekoše idioti.
