Civilizacija smrti u brzom kretanju prema civilizaciji genocida
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 03 Listopad 2026 09:06
Obično se problematici pobačaja prilazi sa stajališta morala i etike. Teologija kao crkvena znanost također promišlja svu problematiku oko pobačaja sa stajališta moralne teologije. Stoga je moguće to nesretno jspitanje osvjetljavati kao pitanje privatne osobe, kao pitanje osobne savjesti.
Crkvi se iz toga razloga predbacuje da se previše miješa u osobni moral i da osobni moralni slučaj iznosi u javnost, naravno, ne imenom i prezimenom, nego kao grijeh jedne osobe i time povrjeđuje intimnost i ljudsko pravo na slobodu savjesti.
Danas smo svjedoci jednoga novog gledanja na problem pobačaja. Moderna država, baš zato što se shvaća sekularnom, ne želi se miješati u pitanja moralnoga reda i prosuđivanja čina pojedinih osoba pod svjetlom morala. Pogotovo ne želi određivati kada je neki osobni čin „grijeh“ i što je to grijeh. To sekularna država prepušta Crkvi kao njezino izvorno legitimno pravo. Međutim, pitanje pobačaja danas je postalo društveno pitanje s gotovo masovnim događanjem. Time je pitanje pobačaja postalo ujedno i političko-pravno pitanje. Znademo da je moderna država, konkretno zakonodavna vlast, zahvatila u to područje određenim zakonima.
Crkvi se postavlja važno pitanje: je li dovoljno prići fenomenu pobačaja samo sa stajališta moralne teologije; nije li nužno potrebno preuzeti tu problematiku kao pitanje za crkveni društveni nauk da bi se na taj način obrađivala u perspektivi principa i načela crkvenoga društvenog nauka? Katolički društveni nauk, u obliku socijalnih enciklika papa, postoji već više od 100 godina, počevši s enciklikom Rerum Novarum pape Lava XIII. (1891.), koji je obradio „pitanje radništva“ kao jednu socijalnu stvarnost s izazovom za doktrinu Crkve.
Nema sumnje da je dokument Drugoga vatikanskog koncila Gaudium et spes čvrsto usmjerenje Crkve i katoličanstva na gotovo sve probleme modernoga društva, pa time i na pitanje pobačaja kao društvenoga problema. U Gaudium et spes Crkva utemeljuje svoj društveni nauk na principu dostojanstva čovjeka i na pozivu ljudske osobe k odgovornosti za svijet, prije svega za društvo o kojemu je svaki čovjek kao osoba ovisan u svojem razvoju, te za brak i obitelj, za sveopću kulturu, gospodarstvo i za političko uređenje koje mora imati za cilj mir i pravednost. U ovim mislima po sebi se rodio pojam grijeha kao „društvenoga grijeha“ i pojam „grijeha struktura“. Kao što se ne čini dobro samo sebi, nego i drugima, tako se ne čini grijeh samo na štetu sebe, nego i drugih: i društva.
Lako je uvidjeti da pobačaj dotiče život društva u više vidova: brak, obitelj, demografsko pitanje budućnosti nacije, etiku seksualnosti, prava čovjeka. To su sve goruća pitanja društvenoga nauka Crkve s dimenzijom javnosti. Slično se pitanje pobačajpostavlja i kod bioetike: kako ispravno postupati na početku života; kako ispravno medicinski i biološki zahvaćati kada je riječ o održavanju i poboljšanju kvalitete života kroz zdravlje; kako ispravno postupati na koncu života?
Svi ovi postupci etičkoga duha imaju društvenu dimenziju. Specifično bioetička pitanja toga tipa brzo se pretvaraju u društvena pitanja kada se traži odgovor na njih pomoću donošenja zakona i određivanja prava. Kod toga pitanja općega dobra i socijalne pravednosti imaju glavni vid djelovanja državnih tijela. Tu pripada pitanje zdravstvenoga osiguranja, državnoga financiranja znanstvenoga istraživanja embrija, donošenje pravila za eutanaziju, za pomoć pri suicidu.
Kod pitanja pobačaja postavlja se pitanje o moralnosti uništenja života nevinoga čovjeka, o grijehu protiv Pete Božje zapovijedi. Sva su ova pitanja zapravo već pitanja za socijalnu etiku jer dodiruju juridičku raspravu, socijalno, gospodarsko i političko razjašnjenje.
Pobačaj – pitanje socijalne pravednosti
Pobačaj je stvarno pitanje „socijalne pravednosti“ na poseban način. To ćemo najbolje uvidjeti iz usporedbe sa srodnim socijalnim slučajevima. Uništenje života događa se također za vrijeme rata: moralno je dopušteno ubiti napadača; kod smrtne kazne moralno je dopušteno ubiti „na smrt osuđenoga“. Nikada nije dopušteno ubiti nevinoga čovjeka. Stoga pobačajvrijedi pravilo: privatne osobe ne smiju ni pod kojim uvjetom sebi prisvojiti pravo da izravno unište nevinoga čovjeka. Nitko nije neviniji niti bespomoćniji od nerođenoga djeteta. Nerođeno dijete nitko ne smije svjesno i namjerno uništiti.
Ovo izreći sa saznanjem da godišnje oko 46 milijuna nerođene djece u cijelom svijetu bude ubijeno snagom zakonski dopuštenoga pobačaja – čovjeku se smrači pred očima. Neizmjerni individualni osobni grijeh pojavljuje se ovdje kao strašno socijalno zlo koje se mora nazvati socijalnim zločinom (holokaustom). Samo jedno ubojstvo predstavlja za društvo socijalni problem; serijski ubojica predstavlja još ozbiljniji društveni problem. Ali godišnja ubijanja koja dosežu milijune nevinih ljudi jesu kulturno-pravna tragedija današnje civilizacije. Socijalna pravednost nije gažena nogama, nego je utopljena i ugušena u krvi nevinih. Ovo se ne događa protiv zakona, nego dopuštenjem zakonodavca. Kako to nazvati da pogodi strahotu ove stvarnosti? Kako nazvati dotične ljude koji su za to odgovorni?
Današnja civilizacija već je označena „civilizacijom smrti“. Pobačaj kao društvena stvarnost opravdava misao: današnja civilizacija nije daleko od naziva „civilizacija u duhu genocida“.
Pravu istinu s time u vezi izgovorio je papa Ivan Pavao II.: „Ne radi se samo o ugroženostima života izvana, od snaga prirode ili od daljnjih Kaina, koji ubijaju Abela, ne, radi se o znanstveno i sistematski planiranim ugroženostima.“
Pobačaj – „pravno dobro“?
I kod toga se radi o „dobru iz reda prava“. Pobačaj je pravno odobrenje da se postigne ispunjenje nečije želje. To pravno „dobro“ u stvarnom je životu strašno etičko zlo. Nikakvo pravo na slobodni izbor ne može to zlo, taj zločin, učiniti dobrim. Naravno, za ljude ateiste samo je jedno važno: da se država, taj ljudski „bog“, odriče svojega prava na kaznu toga zločina. Da zadnju riječ u svemu tome ima sam Bog Stvoritelj, to ih nije briga. Za njih Boga nema.
Pitamo: na osnovi kojega principa se „država“ ovdje pokazuje tako milosrdnom i velikodušnom da ne želi kažnjavati pobačajzločin? Ovdje je riječ o novoj klasi ugrožavanja života. Ne samo da se ti napadi na život više ne smatraju zločinima, „paradoksno je da su dobili status prava, i to do one točke kod koje se poziva državu k tome da njima dodijeli pravno priznanje i da ih integrira u besplatno korištenje u sustavu zdravstvenoga osiguranja“.
Pobačaj ne cilja samo na svojevoljno ubijanje nesrodnih individua, nego također na određivanje jedne čitave klase ljudi, naime nerođenih, kao bespravnih, izvučenih iz područja valjanosti temeljnih prava i potrebne zbrinutosti koje se drugim ljudima pružaju. Na taj način pobačaj stoji u tradiciji velikih povijesnih tragedija koje uvijek započinju time da se jednoj cijeloj klasi ljudi oduzima pravo na život ili slobodu.
Sve se događa više ili manje iza vrata, potajno. Slično se događa i sa ženama koje se podvrgnu operaciji pobačaja. Čak se pred javnošću prikrivaju teške posljedice pobačaja za daljnji život tih žena: zaboravljene, prezirane, skršenoga dostojanstva, pod neprestanom optužbom osobne savjesti.
Umjesto radosti majčinstva u oblikovanju života svoje djece na korist i dobrobit za čitavo društvo, one doživljavaju otuđenost i krivnju prema životu.
A UNO marljivo surađuje u svemu tome uz pomoć milijarda graditelja „otvorenoga društva“ u „novom globalnom poretku“ na svijetu u kojem su svi „braća i sestre“, naravno, izuzev onih 46 milijuna godišnje kojima se ne dopušta da ugledaju svjetlo dana do prvoga rođendana.
Pod okriljem UNO-a ustanovljene su tisuće NGO-a – nevladinih organizacija – po cijelom svijetu sa zadatkom propagande i nadzora provođenja u život pojedinih odredbi iz deklaracija za izvršenje odredbi o abortusu, za uspostavljanje i unaprjeđenje „reproduktivnoga zdravlja“ za žene u cijelom svijetu.
Napredak kamo? U život ili u smrt. Trećega nema.
