Stanje u hrvatskoj kulturi u tri slike
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 24 Listopad 2026 15:03
Mediji su prije nekoliko dana izvijestili da je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nazočio predstavljanju monografije „Božesačuvaj nas devedesetih – Kronika vremena kroz vizuale Albina Uršića i Borisa Kuka“ koje je održano u četvrtak uvečer na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Iz Ureda predsjednika priopćili su sljedeće: ''Kroz radove „Božesačuvaj“ i bozesacuvajtekstove niza relevantnih autora, monografija donosi drukčiji pogled na hrvatske devedesete – desetljeće stvaranja države i demokratskih institucija, ali i borbe za prostor slobodnog mišljenja, kritike i kulturnog pluralizma. Radovi su povezani s novinskim tekstovima, dokumentima, intervjuima i osobnim sjećanjima, stvarajući višeglasnu kroniku vremena. Među autorima tekstova su Slavenka Drakulić, Mirko Ilić, Miljenko Jergović, Darko Glavan, Feđa Vukić, Aleksandar Dragaš i drugi autori iz područja književnosti, dizajna, povijesti umjetnosti, novinarstva i glazbene kritike.'' Kakav to drukčiji pogled na devedesete dobivamo iz pera autora poput Jergovića, Ilića, Drakulićke i sličnih, nije teško pretpostaviti. Znakovito je i da je urednica monografije kći Slavnke Drakulić Rujana Jeger. Deset najveličanstvenijih godina u dugoj hrvatskoj povijesti, opet se mrači tamnim bojama, a predsjednik Hrvatske hrli na taj događaj, kao što su njegovi partijski predšasnici hrlili iz Hrvatskog sabora kada se proglašavala suverenost i samostalnost Republike Hrvatske.
Dogodilo se nešto neočekivano, barem ako je vjerovati Miljenku Jergoviću, ministrica Obuljen Koržinek navodno je prekrižila njegovo ime i knjigu Rat s popisa autora predloženih za državnu književnu stimulaciju. O kojem je to ratu nakanio Jergović pisati, o onome iz kojega je pobjegao ili o onome u kojemu je ratovao ''višedimenzionalni Draža, ne znam, ali znam da je krajnje drsko i bezobrazno optužiti prema njemu vrlo izdašnu i dobrohotnu Ninu, koja je samo za prevođenje njegovih djela na strane jezike izdvojila iz državne blagajne preko stotinu tisuća eura, a o dosadašnjim ''državnim književnim stimulacijama'' da i ne govorimo. Inače, otkad je dobjegao iz opkoljenog Sarajeva u Hrvatsku, Jergović je pažen, mažen i honoriran kao malo koji pisac u hrvatskoj povijesti. I što više pažen i mažen biva, on ruku koja ga hrani bješnje grize. I kako stvari stoje, ne će se smiriti dok ne dobije Nobela, a tu mu pomoći ne mogu ni Nina Obuljen Koržinek ni Andrej Plenković, ma koliko vješt i utjecajan diplomat bio. Bilo kako bilo, Jergovićev drski način pokazao se vrlo učinkovitim za utjerivanje beriva iz državne blagajne te se njime služe i mnogi drugi umjetnici. Hrvatska je valjda jedina država na svijetu u kojoj se reketom uspješnije bave nepočešljani smušenjaci od na nulu ošišanih mafijaša debela vrata.
Prije dva dana umro je Goran Bare. Pokoj mu duši. O mrtvima možda ne bi trebalo ni pisati ako nemamo što dobro i pohvalno reći. Zato ja o Bari ili Baretu, kako ga zovu naši mediji, ne ću reći ništa osim da je tragična figura hrvatske estrade. Međutim, o medijskoj prašini koja se digla oko njegove smrti moram nešto više reći. Zbog svojedobnog angažmana u političkoj kampanji Račanova SDP-a, Baru su Bareljevičari prigrlili kao svojega, a i on se tako deklarirao. Kasnije je ta ljubav pukla, ali Bare je u svijesti prosječnog građanina ostao ubilježen kao ljevičar i buntovnik. Nakon njegove smrti taj narativ postaje dominantan, nižu se srceparajući članci o neshvaćenom pjesniku, rokeru i buntovniku koji se na svoj način borio za bolji svijet. Pale se svijeće, organiziraju spontana okupljanja poštovatelja, veliča njegova umjetnost, ocvale mu estradne dive tepaju da spava, ističe ga se kao kontrapunkt Thompsonu…
Međutim, mene kopka nešto drugo, kako to da je Goran Bare kraj tolikih obožavatelja jedva spajao kraj s krajem, a, recimo, Maja Šuput živi, narodski rečeno, kao bubreg u loju? Pa čak i panker Mile Kekin gradi vile po Istri, a Bari nesretnom ljevičaru ni gradski stan ne dodijeliše, nego je smrt dočekao kao podstanar! Loredanu Zafranoviću, koji živi u Pragu i snima propagandne filmove za Srbiju, gradski stan može, a naivnom i pogubljenom ''Baretu'' dobra je i podstanarska gajba u Zapruđu.
Damir Pešorda
