Je li s Vučićem poražen i 'Srpski svet?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Listopad 2026 08:47
Je li Srbija promijenila samo ljude koji će njome upravljati ili je spremna promijeniti i neke od političkih ideja koje su obilježile gotovo dva stoljeća njezine povijesti? Vučić je izgubio izbore. Ali za odgovor na pitanje je li poražen i 'Srpski svet' zasad imamo više razloga za oprez nego za slavlje.
Zvonimir Despot, povjesničar, novinar i teolog te dugogodišnji analitičar i publicist, u svojem se najnovijem osvrtu osvrnuo na politički preokret u Srbiji — izborni poraz Aleksandra Vučića i pobjedu Studentske liste. Ovaj politički potres dogodio se upravo uoči izlaska Despotove nove knjige 'Srpski svet – Velika Srbija drugim sredstvima 1836.–2026.', što autoru služi kao neposredan povod za dubinsku analizu ključnog pitanja: pomiče li pad jednog autoritarnog vladara ujedno i kraj projekta velikosrpske politike?
"Dok sam posljednjih mjeseci završavao svoju novu knjigu 'Srpski svet – Velika Srbija drugim sredstvima 1836.–2026.', koja je upravo u tisku i izlazi sredinom studenoga, nisam mogao pretpostaviti da će se neposredno prije njezina izlaska dogoditi jedan od najvećih političkih preokreta u novijoj srbijanskoj povijesti. Aleksandar Vučić izgubio je izbore. Studentska lista osvojila je apsolutnu parlamentarnu većinu. Čovjek koji je gotovo četrnaest godina dominirao Srbijom i njezinom političkom scenom doživio je poraz koji je još nedavno izgledao gotovo nemoguć.
I sada se nameće pitanje koje je zapravo jedno od temeljnih pitanja moje knjige: je li Vučićevim porazom poražen i projekt 'Srpskog sveta'? Moj odgovor nije ni jednostavan ni osobito optimističan. Ali nije ni unaprijed negativan. Upravo zato što sam se u knjizi bavio gotovo dvama stoljećima razvoja velikosrpske ideje, dobro znam koliko je pogrešno čitave političke procese svoditi na pojedince, ma koliko oni bili moćni. Vučić nije izmislio velikosrpsku politiku, kao što je nije izmislio ni Milošević. Obojica su bili njezini važni nositelji u različitim povijesnim okolnostima. A ideja koja je preživjela monarhije, dvije Jugoslavije, komunizam, Miloševićev pad i brojne promjene političkih sustava ne nestaje automatski zato što je jedan političar izgubio izbore. Upravo je to jedna od ključnih teza moje knjige. Od prvih programa srpskog nacionalnog i državnog širenja u 19. stoljeću, preko Garašaninova 'Načertanija' iz 1844., do današnjeg koncepta 'Srpskog sveta', možemo pratiti ponavljanje određenih političkih ciljeva, ali i njihovo prilagođavanje potpuno različitim okolnostima. Nije pritom riječ o neprekinutom djelovanju jedne organizacije niti o tome da su svi srpski političari imali iste namjere. Riječ je o političkim idejama koje su se u različitim razdobljima ponovno pojavljivale, s novim nositeljima i drukčijim metodama. I zato ne bih mijenjao ni jednu temeljnu tezu svoje knjige nakon Vučićeva poraza. Dapače, najnoviji događaji pružaju priliku da se provjeri koliko su te teze održive. Pritom želim nešto jasno reći. Studentskom pokretu priznajem ono što je uspio ostvariti. Organizirati toliko različitih ljudi, godinama izdržati političke i medijske pritiske, suprotstaviti se sustavu koji je raspolagao golemim državnim, financijskim i propagandnim resursima te na kraju izborima pobijediti Vučića velik je politički pothvat. U tome nema ništa sporno. Posebno ako izborne promjene otvore put uspostavi neovisnijih institucija, slobodnijih medija i obračunu s korupcijom koja je razorila povjerenje u srbijansku državu.
Međutim, ono što mene kao autora knjige o 'Srpskom svetu' zanima nije samo tko će vladati Srbijom. Mnogo me više zanima kakvu će politiku nova vlast voditi prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i europskim integracijama. A tu počinju problemi s olako izrečenim tvrdnjama da je Srbija izborom Studentske liste već zakoračila u neku posve novu političku budućnost. Dovoljno je pogledati program pobjedničke liste i poslušati što govore pojedini njezini predstavnici. Primjerice, Nemanja Karović, predstavnik Studentske liste, samo pet dana prije izbora, 20. listopada, nastupio je u emisiji 'Takovska 10' na srbijanskoj državnoj televiziji. Govoreći o Hrvatskoj, izjavio je da Srbi svake godine gledaju kako se etničko čišćenje njihova naroda slavi kao državni praznik. Govorio je i o razbijenim ćiriličnim natpisima te o, kako ga je nazvao, neoustaškom pjevaču koji okuplja pola milijuna ljudi. Dakle, čovjek koji je nastupao u ime nove, pobjedničke političke opcije o Hrvatskoj govori rječnikom koji smo godinama slušali od predstavnika dosadašnje vlasti. Naravno da položaj srpske manjine u Hrvatskoj smije i treba biti predmet ozbiljne rasprave. Naravno da nitko ne treba zatvarati oči pred veličanjem ustaštva ili bilo kojim drugim ekstremizmom. Ali proglašavati hrvatsko obilježavanje pobjede u Domovinskom ratu slavljenjem etničkog čišćenja nešto je sasvim drugo. To je politička interpretacija koja izostavlja kontekst srpske pobune, okupacije hrvatskog teritorija i agresije na Hrvatsku. Takve izjave ne postaju drukčije samo zato što ih sada izgovara predstavnik Studentske liste umjesto Vučićeva čovjeka.
'Kada je riječ o Kosovu, nema priznanja njegove neovisnosti'
Karović je u istoj emisiji govorio i o Republici Srpskoj, njezinim ustavnim nadležnostima i potrebi očuvanja političkih veza Srbije sa Srbima u susjednim državama. Naglašavao je zajednički identitet i povezanost srpskog naroda neovisno o državnim granicama. Očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta nije sporno. Ono je pravo svakog naroda. Ali kada se takva politika poveže sa sustavnim osporavanjem povijesnih i političkih temelja susjednih država, onda ulazimo u područje kojim se upravo bavi moja knjiga. Još je zanimljivije ono što piše u službenom programu Studentske liste. Kada je riječ o Kosovu, nema priznanja njegove neovisnosti. Kosovo ostaje sastavni dio Srbije prema njezinu Ustavu, a Studentska lista protivi se njegovu članstvu u međunarodnim organizacijama. Poziva se na Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN-a i najavljuje preispitivanje ranijih sporazuma. Dakle, moguće su drukčije metode, ali temeljni državni cilj zasad ostaje isti. Kod Republike Srpske nova politička opcija zagovara očuvanje njezinih ustavnih nadležnosti, prava veta i imovine, kao i nastavak posebnih paralelnih odnosa s Beogradom. Propituje se i primjena bonskih ovlasti visokog predstavnika međunarodne zajednice. To samo po sebi nije dokaz da će buduća vlast podržavati Dodikove separatističke poteze, ali svakako nije ni najava odustajanja od dosadašnjih institucionalnih veza Srbije s Republikom Srpskom.
A Rusija? Studentska lista protivi se uvođenju sankcija Rusiji. Želi nastaviti tradicionalno partnerstvo s Moskvom, osobito u Vijeću sigurnosti UN-a, iako istodobno priznaje teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Prema Europskoj uniji nastupa oprezno. Unija je važan gospodarski partner, poželjne su institucionalne reforme i jačanje bilateralnih odnosa s njezinim članicama, ali punopravno članstvo nije jasno postavljeno kao neposredan strateški cilj. Nositelj liste Ilija Srdanović govori o mogućem referendumu nakon pregovora. I sada se pitam: koliko se sve to u vanjskopolitičkom smislu razlikuje od politike na koju smo navikli? Razlike postoje, ali zasad mnogo izrazitije u unutarnjoj nego u vanjskoj politici. Nije pritom Studentska lista monolitna organizacija. To je možda njezina najveća prednost, ali bi mogla postati i njezin najveći problem. Podržale su je građanske i proeuropske stranke, ali i nacionalno orijentirane, pa čak i monarhističke političke skupine. Među kandidatima postoje ljudi koji otvoreno kritiziraju nacionalističku retoriku, ali i oni koji o Kosovu, Hrvatskoj i srpskom nacionalnom pitanju govore gotovo istim političkim jezikom kao predstavnici dosadašnjeg režima.
'Je li Srbija spremna mijenjati političke ideje?'
Primjerice, dramaturg Željko Hubač upozoravao je na političku proizvodnju straha od Hrvatske i drugih susjeda. Nositelj liste Srdanović kritizirao je Vučićevo pogoršavanje odnosa s Hrvatskom i odbacio njegove tvrdnje da Zagreb stoji iza studentskog pokreta. To su važne razlike koje ne treba prešućivati. Ali upravo zbog tih razlika otvoreno je pitanje što će se dogoditi kada zajednički cilj rušenja Vučića bude ostvaren i kada na red dođu konkretne odluke o Kosovu, Rusiji, Republici Srpskoj i Hrvatskoj. Hoće li prevladati građansko-demokratska koncepcija koja želi normalizaciju odnosa u regiji ili nacionalno orijentirana koncepcija koja bi mogla zadržati većinu dosadašnjih političkih ciljeva, samo uz drukčiji pristup? Ili će nastati kompromis koji će omogućiti institucionalne reforme, a vanjsku politiku ostaviti uglavnom nepromijenjenom? Na to još nitko nema pouzdan odgovor. Zanimljivo je da je i politolog Dejan Jović, analizirajući vanjskopolitički program Studentske liste, upozorio na brojne kontinuitete s dosadašnjom državnom politikom Srbije.
Nije riječ o nekakvoj marginalnoj nacionalističkoj kritici studentskog pokreta, nego o analizi samog programa njegovih izbornih pobjednika. Za mene je to posebno važno zato što se u svojoj knjizi "Srpski svet" nisam ograničio na Vučića, Dodika i patrijarha Porfirija, iako se upravo ta trojica nalaze na naslovnici. Oni predstavljaju važan politički i crkveni segment suvremenog projekta, ali njegova povijest i ideološka podloga daleko su šire", napisao je Despot, a cijeli post možete pročitati na njegovim društvenim mrežama. Despot na kraju postavlja glavno pitanje: "Je li Srbija promijenila samo ljude koji će njome upravljati ili je spremna promijeniti i neke od političkih ideja koje su obilježile gotovo dva stoljeća njezine povijesti? Vučić je izgubio izbore. Ali za odgovor na pitanje je li poražen i 'Srpski svet' zasad imamo više razloga za oprez nego za slavlje."
