Zadnji komentari

Nikada nije postojala veća potreba za respiratornom demokracijom

Pin It

Čisti Zrak - ekološka udruga građana i prijatelja mjesta Horvatsko

Osim prava na čistu vodu, pravo na čisti zrak mora se priznati kao temeljno i nepisano pravo čovječanstva, kao i faune i prirode u cjelini.

Peter Sloterdijk, u svom djelu Ekspedicija zraka (Luftheben), postavio je početak XX. stoljeća u trenutku kada su 22. travnja 1915. njemačke snage protiv francusko-engleskih vojnika prvi put u povijesti koristile ratne toksine.

Vojnici su se počeli gušiti, povraćati krv i očajnički tražiti vodu. Neki su ležali na tlu i bespomoćno pucali zrakom, stotine su umrle od gušenja i trovanja. Počelo je stoljeće ekstrema, a ovaj početni respiratorni zločin protiv čovjeka (i prirode) doveo je do najvećeg zločina i najveće tragedije u povijesti čovječanstva – plinskih ćelija. Zrak je postao naš ubojica zbog posredovanja zla koje je uvijek bilo urođeno u Homo sapiensu.

Međutim, tridesetih godina prošlog stoljeća prva ekološka katastrofa izazvana ljudskim djelovanjem – takozvana Dust Bowl – dogodila se u ogromnim područjima središnjih zemalja Sjedinjenih Država. Zbog odsutnosti prethodno istrijebljenih stada bizona koji gnoje tlo, zbog neadekvatne i prirode eksploatacijskih metoda obrade tla i posljedičnog nestanka gornjeg sloja tla, koji je štitio širi ekosustav prerijskom travom, a zbog iznenadne velike suše tridesetih godina prošlog stoljeća formirale su se velike pješčane oluje. Divovske pješčane oluje putovale su ogromnim ravnicama između Nebraske i Teksasa i poput crne apokaliptične zavjese prašine prije njih, uništavale su život: stoka se gušila u prašini; poljoprivrednici su pronašli hrpe pijeska u želucima mrtvih krava i konja; Djeca su bila bolesna od takozvane smeđe kuge – upale pluća izazvane prašinom; Ljudi koji su se grlili pali su na tlo zbog eksplozije statičkog elektriciteta.

Stotine tisuća obitelji morale su zauvijek napustiti svoje domove – postale su prvi klimatski migranti. Scene ove nevjerojatne ekološke katastrofe na filmsku traku postavio je Christopher Nolan u svom izvanrednom postapokaliptičnom filmu Interstellar. Jedno od svjedočanstava ovog vremena kaže da se ništa ne može usporediti s takozvanim crnim dusterima tog vremena, žrtvama ere kada je najjednostavnija stvar na svijetu – udisanje svježeg zraka – postala najveća opasnost.

Ne mogu disati

Sa sve većom ekološkom osviještenošću, danas postaje jasno da se pravo na čisti zrak mora priznati kao temeljno i nepisano pravo čovječanstva, kao i faune i prirode u cjelini, uz pravo na čistu vodu. Zbog posljedica industrijskog zagađenja, prirode iscrpljujućih metoda intenzivnog uzgoja i stočarstva te intenzivnog globalnog zagrijavanja, vidimo novovjeke pješčane oluje, šumske požare velikih razmjera i po život opasne šumske požare i industrijsko zagađenje velikih razmjera opasnim polutantima.

Pojavom covida-19, čovječanstvo se suočilo s novom katastrofom uzrokovanom ljudskim uplitanjem u prirodu: virus koji je ikada preplavio svijet, uzrokovao strašne respiratorne distrese i uništio milijune života, podsjećajući nas na našu zajedničku ranjivost. Ali postoji i niz društvenih i političkih konteksta koji se mogu nazvati sintagom “Ne mogu disati!”. (Ne mogu disati) i koji također karakteriziraju širu modernu respiratornu krizu čovječanstva: od mnogih rudara, koje karakterizira takozvani fenomen crnih pluća, preko globalno izloženih slučajeva policijskog nasilja (Eric Garner, George Floyd, slično nasilje autokratskih režima itd.), A ne samo do sve veće policijske uporabe suzavca širom svijeta, ali i kod kuće. Može se reći da su moderni ljudi izloženi opasnostima novih i po život opasnih okolišnih, zdravstvenih i sociopolitičkih respiratornih atmosfera. Nikada u povijesti čovječanstva nikada nije postojala veća potreba za novom radikalnom etičkom respiratornom demokracijom.

U svim tim kontekstima možemo koristiti sintagu Timothyja Choya o nepravedno raspoređenom ili izgrađenom mediju disanja na našem planetu. Međutim, uz sve zapisane, ovdje se moramo iznova zapitati o univerzalnom pravu na disanje, a time i našem pravu na zrak. To je upravo ono što kamerunski filozof Achille Mbembe ističe u svom izvrsnom eseju Univerzalno pravo na disanje. Kako piše, smrti, a time i brojne žrtve svih tih atmosferskih katastrofa, uskoro se više neće moći pripisivati drugima. Nevini ljudi (mnogo djece) ubijeni su zbog industrijskog zagađenja, a time i uništenja okoliša uzrokovanog ljudskim djelovanjem. Ne možemo i više ne smijemo opravdavati razvoj i nediskriminaciju nevidljivim ili nejasnim žrtvama tih procesa – pojedincima i pojedincima koji umiru od očiju i ušiju od zagađenja i bolesti. Univerzalno pravo na disanje stoga je jedno od nepisanih etičkih pravila i stoga je jedno od najstarijih i izvornih prava čovjeka.

U Sloveniji se suočavamo s nizom pitanja koja se tiču dišnog, okolišnog i političkog filozofija. No, ništa od toga nije važnije od ekološke i zdravstvene krize koja desetljećima muči stanovnike i stanovnike Soskanske doline. Iako je Salonit napustio Anhovu proizvodnju azbesta 1996. godine, to se područje, naravno, još uvijek bori s posljedicama industrije azbestnog cementa: učestalost mezotelioma i plućnih i drugih karcinoma, koja je na tom području izuzetno visoka, obilježena je patnjom i umiranjem voljenih, a time i cijele zajednice, a učestalost raka daleko je od popuštanja. No, kao da to nije dovoljno, stanovnici ove doline i dalje su zagađeni spalionicom zraka, koja sada tamo djeluje umjesto industrije azbestnog cementa. Borba koju vode s društvom i njegovim odvjetnicima nejednaka je borba između običnih građana koji traže temeljno pravo na zdrav okoliš i predstavnika industrije koja ispušta opasne tvari u okoliš.

Rane znanja

Jedno od načela suvremene političke etike je načelo “rane znanja”, koje je razvio austrijski teolog Clemens Sedmak. Načelo Sedmaka može se predstaviti na sljedeći način: “Kako biste danas živjeli i djelovali da ste ovdje i sada suočeni s ranom znanja?” Preneseno na konkretan primjer, to znači: “Kako biste danas živjeli i radili da znate da će vašem djetetu jednog dana biti dijagnosticiran rak pluća zbog izloženosti zagađenom i otrovnom zraku?” Možemo se samo zapitati, imamo li politike u Sloveniji, i šire, politike koje su u stanju postaviti ovo najvažnije pitanje opće političke etike i uskladiti našu političku viziju s njom?

Kako bi izgledala demokracija da su načela socijalne pravde povezana s tim načelom? Bi li političari, kad bi pokazali da razumiju tu temeljnu i našu zajedničku ranjivost, konačno djelovali drugačije i radili zajedno na zaštiti stanovništva i okoliša koji je toliko patio? Inicijativom, koju su prošle godine Ministarstvu životnog okoliša uputili liječnici s prvopotpisanim liječnikom iz Opće ambulante u Desklahu Nevenko Mlinar na čelu, pozvala je na prepisivanje zakona kako bi interesi ljudi, a ne industrije, bili predvodnici u postavljanju dozvoljenih pragova. I, kako je posebno istaknula pedijatrica Marina Praprotnik, pri postavljanju politika i propisa o zaštiti okoliša norme bi trebale biti na čelu zaštite djece čija se pluća tek trebaju razviti.

Postavimo si opet isto pitanje: “Kako biste danas živjeli i radili da znate da će vašem djetetu, koje je izloženo svakodnevnom zagađenju i koje je upravo razvilo pluća, za 40 godina biti dijagnosticiran rak? Biste li dopustili industriji da postavi (su)spalionicu u blizini vaše kuće?” Dr. Metoda Dodič Fikfak izjavila je u sklopu ove inicijative: “Mjesta u Sloveniji koja su u prošlosti bila izložena ne bi trebala biti ponovno izložena ispuštanju kancerogenih tvari, odnosno tvari koje uzrokuju rak.” Sve ove izjave odražavaju temeljna načela političke filozofije i brižne demokracije: to su načela zaštite dobrobiti života i pravedne raspodjele tereta okoliša u demokratskoj zajednici. Oni odražavaju načelo univerzalnog prava na zrak i disanje.

Nikada nije postojala veća potreba za respiratornom demokracijom. Za svako (su)spaljivanje otpada prirodno ispunjavamo niz strategija opravdanja. Na temelju “zakonitosti” (a time još ne etike i ekološke pravde) takve vrste djelovanja, koja je u skladu s normama o graničnim vrijednostima, čini se da je rad (su)spalionica siguran i prihvatljiv. Međutim, moramo biti svjesni da je, na primjer, čak i prije 20 godina dopuštena granica za azbest bila nekoliko stotina puta veća nego danas. Još veći problem od razvoja metoda mjerenja utjecaja na okoliš, koje se stalno poboljšavaju (na primjer, danas još ne znamo točno kakav je utjecaj ultra fine i nanopartike na zdravlje koji dolaze u tijelo zajedno s većim česticama) su interakcija i multiplikacijski učinci koje norme ne mogu predvidjeti – a to znači djelovati prema principu predostrožnosti.

Stoga ne možemo točno izračunati sve interakcije istodobnih opterećenja s različitim polutantima koji se ispuštaju u zrak unutar normi, doprinoseći njihovom udjelu u tome drugačijem, a time i nerazmjernom širenju otrovnih tvari u atmosferi zbog vjetra i dugoročnog nakupljanja toksina u tlu. Norme se, naravno, postavljaju svaka zemlja pojedinačno (skandinavske su znatno strože od EU), što se drži računanja, što mu govori koliko su zdravlja (normizirane zdrave odrasle osobe) ljudi spremni žrtvovati za kapitalnu dobit.

I ovdje smo u središtu problema: mnoge stare kulture također su spomenule ljudske žrtve u svojim vjerskim tradicijama (činile su to samo rijetko), žrtvujući žene, muškarce ili čak djecu, te bi kulture barem privremeno kupile naklonost i mir od svojih božanstava. Kasnije su te ljude zamijenile žrtve životinja. Danas se čini da su mnogi ljudi ponovno pozicionirani kao ove žrtve, samo što su ovaj put žrtvovani na oltarima glavnog grada. Stoga bih trebao zaključiti taj rekord pozivajući na etičkiju i pravedniju politiku zaštite okoliša za našu zemlju i potaknuti građane i građane da budu što osjetljiviji na ta pitanja. Ljudi u dolini Sosh su dovoljno propatili.

Dr. Lenart Škof je predstojnik Instituta za filozofske studije ZRS Kopar i dekan Institutuma Studiorum Humanitatis.

Lenart Škof, Delo/hrvatski-fokus.hr