HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! 

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! 

(02.01.1945. – 29.11.2017.)

V. Kvitek: Referendum o samostalnosti Hrvatske - Portal Hrvatskoga  kulturnog vijeća

Dosta je vremena prošlo od prijelomnih događaja koji su odredili suvremenu hrvatsku povijest i na obljetnice tih događaja s ponosom ih se prisjećamo. Jedan od važnih datuma za suverenu Republiku Hrvatsku je 19. svibnja 1991., dan održavanja referenduma o neovisnosti.

MLINARIĆ ĆIPE SE PRISJETIO SVOJIH NAJTEŽIH DANA: Od ovoga vam moraju poteći  suze, opisao strahote iz srpskih logora! | 7dnevno

"Ostali ste sami. Nemojte se bojati za ovih 12 veličanstvenih", odgovorio je DP-ov Stipo Ćipe Mlinarić Pavličeku. "Što se tiče vojske na granici poslali bi je da ste vi služili vojsku, odbili ste i otišli u civilnu kao i sve kolege iz Mosta. Prema tome da ima vas vjerujte da vi vas poslali, ali ste kukavice"

Vukovarac, branitelj, poduzetnik i političar… Sve je to u jednom potpredsjednik Domovinskog pokreta Mario Radić koji je posljednjih tjedana posebnim intenzitetom privlačio pažnju javnosti. Takav interes za Radića i njegovu stranku ne čudi previše kada se zna da se njegov Pokret nametnuo kao treća politička opcija u zemlji

Domovinski duh dolazi na vlast: Ovo je 10 stupova DP-a za preobrazbu  Hrvatske

Hrvatska je lijevo-liberalna politička scena nakon objave rezultata parlamentarnih izbora doživjela puno ponižavajućih trenutaka. Kada je pokušavala tjednima formirati nekakvu političku platformu kojom će ipak nekako uspjeti srušiti HDZ, piše Davor Ivanković za Večernji list.

Pobjednik Eurosonga Nemo se deklarira kao nebinarna osoba, znate li šta to  znači?

Posljednjih godina, ono što sve više i više postaje presudan faktor za pobijediti na Eurosongu jest (neugodno) šokirati publiku ili biti pripadnikom takozvane LGBTQ+ populacije, ili kako već izgleda ažurirana verzija tog akronima. Ono što narod vidi, članovi žirija država i mediji i dalje ne žele vidjeti, iako je očito svakome s onim organom koji se nalazi između ušiju. 

Europski sud za ljudska prava nije prihvatio tužbe slovenskih ribara protiv kazni koje im je izricala Hrvatska zbog kretanja i lova u hrvatskim vodama Piranskog zaljeva, s obrazloženjem da su ribari znali da je za Hrvatsku granica na sredini Piranskog zaljeva, objavljeno je u četvrtak na internetskoj stranici suda.

          Partizanska “prethodnica” ulazi u napušteni Zagreb              

Sigurno se mnogi sjećate kako su jugokomunisti  stalno prikazivali one slike na kojima se vidi kako su oni  u punoj formaciji s komunističkim zastavama umarširali u Zagreb 8. Svibnja 1945. godine.  Nu to jasno opovrgavaju mnoga svjedočanstva očevidaca.

Ako je jedan ljevičarski predsjednik Republike nazvao saborskog zastupnika i čelnika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca "etnobiznismenom", a drugi također ljevičarski predsjednik  "sitnim lopovom", onda je i te kako važno  analizirati njegove istupe nakon što je po zahtjevu Domovinskog pokreta kao novog koalicijskog partnera HDZ-a Pupovčev SDSS isključen iz sastava nove Vlade.

Zagreb

Ovog tjedna Zagreb je poprište jednog od festivala seksualne proizvoljnosti koji se u hrvatskoj prijestolnici već mogu pohvaliti svojevrsnom tradicijom. Uz potporu državnih i gradskih vlasti, po 22. put održava se “Queer Zagreb sezona”, slavlje spolne proizvoljnosti, koje će ove godine imati snažan međunarodni naglasak.

domovinski pokret, DP

Domovinski pokret (DP) na parlamentarnim izborima s partnerima je osvojio 14 mandata. Nakon nekoliko tjedana pregovora izgledno je da će zajedno s HDZ-om činiti novu Vladu RH. Na njihovoj listi, uz neka već dobro poznata lica poput Stjepe Bartulice, Ivana Penave i Stipe Mlinarića, svoje mjesto u Saboru izborili su i mnogi zanimljivi “likovi”.

Gdje nam je savjest i svijest?

Pin It

Kod Jazovke odana počast žrtvama partizanskog zločina • Akademija Art Zagreb

Danas mi je došla u ruke vijest o tome kako slovenska Vlada ne dozvoljava otkopavanje groba u Crnogrobu - čitaj neke rupe ili grabe - za koju u Sloveniji, ali i u Hrvatskoj, znaju da je pobacano oko 250 pobijene hrvatske djece u svibnju 1945. godine. Pišu kako ne dozvoljavaju otkopavanje, jer je tamo i kćer bivšeg ministra NDH, mlada djevojka Grozdana Budak, silovana do nemilosti i onda raskomadana živa.

Ovih dana kanadski mediji pišu i govore o strašnom pronalasku skrivenog groba 215 pokopane bezimene djece, koja su bila po posebno osmišljenim državnim školama za indijansku domorođačku djecu. Većina djece bila su oduzeta od roditelja, smatrajući da će ih time više prilagoditi sjeverno-američkoj kulturi. Prva škola je bila otvorena 1880. godine, a zadnja je zatvorena 1996. godine. Te škole su prouzrokovale velike teškoće domorođačkoj djeci, jer su ih odvlačile od njihove vjere, kulture i običaja.

Sada, nakon pronalaska tog strašnog groba 215 djece, mnogo se piše i govori o životu te djece. Mnogima se nije ni puno ime znalo, mnogi od njih bili su maltretirani, seksualno zlostavljani, mnogi su i nestali. Njihovim obiteljima je tada rečeno "kako su jedan dan bili tu, i onda su nestali, više ih nema u školi - pobjegli" - valjda. Nađeni ostaci djece u tom grobu - 215 bezimene djece - neki od njih samo oko 3 godine starosti. U "National post", kanadskim novinama, piše kako ovakvo strašno otkriće se događa rijetko u Sjevernoj Americi, a još manje u razvijenom svijetu. Sve više i više se sada čuju glasovi mnogih kanadskih građana kao i političkih vođa, koji zahtijevaju iskopavanje zemljišta ili grobova oko svih takovih škola po cijeloj Kanadi - a bilo ih je veći broj - jer ne zna se ni broj umrle djece, nema o tome izgleda zapisa, a netko je to debelo sakrio. Koliko god mi je bilo teško kad sam čitala o strašnoj sudbini te umrle indijanske djece, sretna sam što u Kanadi, u zemlji u kojoj živim, ima ljudi koji smatraju da se svako Božje stvorenje, svako dijete ili čovjeka treba pronaći i pokopati ga negdje gdje mu njegova obitelj ili zajednica mogu odati počast ili zapaliti svijeću. I iako je svatko od njih poznat samo Bogu, mi ljudi koji znamo sada za njihovu sudbinu, imamo dužnost pronaći ih i dostojno pokopati.

I kako kaže "National post", kanadske novine od svibnja 29, 2021, u tom članku kako ovakvo strašno otkriće se događa rijetko u Sjevernoj Americi, a još manje u razvijenom, civiliziranom svijetu.

Zaista?

Danas mi je došla u ruke vijest o tome kako slovenska Vlada ne dozvoljava otkopavanje groba u Crnogrobu - čitaj neke rupe ili grabe - za koju u Sloveniji, ali i u Hrvatskoj, znaju da je pobacano oko 250 pobijene hrvatske djece u svibnju 1945. godine. Pišu kako ne dozvoljavaju otkopavanje, jer je tamo i kćer bivšeg ministra NDH, mlada djevojka Grozdana Budak, silovana do nemilosti i onda raskomadana živa.

Razgovaram s nekim i govori mi taj netko, to je bilo u prošlosti. U prošlosti? Dakle, zaboravimo tu djecu, izmrcvarenu do nemilosti, pobijenu bez i trunke samilosti - zaboravimo ih sve! Neka leže po nekim rupama, ne obazirimo se na njihovu žrtvu i strašnu smrt. Zaboravimo Grozdanu Budak i mnoge druge, svećenike, časne sestre, mlade majke trudnice, mladu djecu, mladiće, starce, ranjenike.... zaboravimo ih sve i živimo mirno dalje kao da je sve dobro - jer zemlja je pokrila njihova tijela, oni šute ispod zemlje i tamo gdje su bili nabacani, sada su samo uleknuća u zemlji. Zaboravimo to, čemu više govoriti o tome, govori mi taj netko.

Krvavi zemljovid

Pred neki dan dobila sam članak o izjavi Milovana Đilasa 1945. koji je tada partizanima dao upute o ponašanju prema uhvaćenim žrtvama "Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva" (Narod, 31. svibnja 2021.) Samo ću dodati još jednu znakovitu rečenicu iz tog članka: "Partizanski način djelovanja bio je prvo uvjeriti da se neprijatelja toliko mrzi da ga se može ubiti na zvjerski način..." I na zvjerski način žrtve su bile pobijene, a mi danas kao da zaboravljamo te ljude, taj naš narod, po rupama i grabama i rudnicima, bunarima, i samo Bog zna gdje su pobacani ljudi, čija imena je On upisao u svoj dlan, davši nam svetu dužnost da ih iskopamo i dostojno sahranimo i odajemo im počast kad god možemo.

Član sam jedne posebne udruge, "Udruge Macelj 1945." od samog početka, jedan sam i od osnivatelja te Udruge. Rad ove udruge je težak, strašan: otkriti grobišta na Macelju gdje je pobijeno i pobacano nekoliko tisuća ljudi godine 1945., između ostalih i 21 svećenik. Za ostale se ne zna tko su bili, da li mladi ili stari, žene, djeca, ranjenici.... Po tome radi moja Udruga, a taj rad je zaista jako emotivan, težak, čak i za mene, daleko od Maclja. No, moja Udruga Macelj, članovi u Hrvatskoj - jer nisam tamo i ne mogu sudjelovati u njihovom aktivnom radu - do sada su puno učinili, zaista sam ponosna na njihov rad, jer čini mi se, ova udruga je jedna od rijetkih, koja radi na pronalasku mjesta po kojima su pobacani pobijeni 1945. i kasnije, a takvih mjesta ubijanja je oko 1750 - taj broj nalazišta mrtvih se spominje stalno, ali se i stalno povećava. Ta naša Hrvatska, ali i susjedna Slovenija, prepuna je grobišta pobijenih Hrvata, a za većinu takovih mjesta se ni ne zna, a za mjesta za koja i znamo, ostavljamo ih netaknuta - valjda da ne uznemirimo odgovorne????? Sva ta mjesta treba pregledati, iskopati, ali potrebno je pregledati i grobišta pored Lepoglave, Stare Gradiške, Jasenovca i drugih užasnih mjesta gdje su pobacane žrtve komunizma.

Moja "Udruga Macelj 1945". radi svoj posao savjesno. Iskapanje i pokapanje posmrtnih ostataka žrtava usko je povezano s radom državnog Ureda za istraživanje jugokomunističkih zločina, čije su aktivnosti dijelovi hrvatske vlasti i određene političke skupine zaustavljale svim silama. Zalaganjem preživjelog s Križnog puta Stjepana Brajdića i župnika u Đurmancu fra Drage Brgleza te članova Udruge Macelj 1945. u Donjem Maclju izgrađena je grobnica u kojoj su 1.163 žrtve konačno dostojanstveno i svečano pokopane 22. listopada 2005. Kasnijim zalaganjem Udruge Macelj 1945. izgrađena je lijepa crkvica Muke Isusove za hodočasnike kao i Križni put na spomen za sve žrtve stratišta koje još uvijek kriju Maceljske šume. Svake godine sastajemo se na Križnom putu za žrtve komunističkog bezumlja, brinemo se za Macelj koliko god je to u našoj mogućnosti i nadležnosti. I ove godine, za koji dan, 6. lipnja, dostojno pokapamo 82 žrtve s Maclja, koji su iskopani posredstvom hrvatskih državnih institucija. Bogu hvala, makar neke od žrtava imaju dostojanstveni ukop. Jer po razmišljanju mnogih u Hrvatskoj, mi to ne bi trebali raditi. Kažu nam, nemojmo stalno govoriti o pobijenima iz 1945. godine. Vrijeme je to zaboraviti i mirno živjeti dalje.

Često žalim za Hrvatskom i govorim kako je Kanada hladna zemlja, no ovih dana, kad je u Kanadi sve više i više glasova o nađenoj pokopanoj mrtvoj djeci iz državnih škola za indijansku domorođačku djecu i svi govore kako se tako što ne smije zataškati, jer mi svi smo onda uključeni u to zlo, postajem jako ponosna na Kanadu. Prošlost je prošlost, ali ako zaboravimo ili ne razmišljamo o prošlosti, jadna nam je budućnost, crno nam se piše - a to je dokazano u Hrvatskoj - sjetimo se Vukovara.

I zato vas sve u Hrvatskoj pitam: čija su to djeca u Crnoboru, pod zemljom? Slovenija ne dozvoljava iskopavanje pobijenih? Zaista? Što radi hrvatska Vlada? Zašto hrvatska Crkva ne podigne glas vapaja do Neba? Zar ne postoji Europski sud za takove slučajeve? Zar nisu oni naša - hrvatska - djeca? Zar nisu njihova imena upisana u dlan Božji da se nikad ne zaborave, da se makar njihovim polomljenim kostima dade nekako mir na tlu Hrvatske, zemlje koja ih nikad ne bi smjela zaboraviti. Samo anonimnost pobijenih i bačenih po rupama je zločin protiv čovječnosti. Zar mi nemamo odgovornost prema pobijenima uopće?

Što je s Hrvatskom? Gdje nam je savjest i svijest? Jesmo li mi zaista civilizirana zemlja?

Valentina Krčmar

Toronto, Kanada/hkv.hr

Login Form