Zvonimir R. Došen: Potomci orjunaša u velikom strahu od Jure i Bobana
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Kolovoz 2026 13:08
Jure Francetić i Rafael Boban na zvorničkom mostu poslie progona četničkih i partizanskih bandi
Poslie nedavne proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja na portalu orjunaškoga dnevnika “Slobodna Dalmacija” objavljene su jadikovke dvojice orjunaških unuka, Damira Pilića i Hrvoja Prnjaka, na ponašanje veterana IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” kojima, ponavljanjem onih već i njima samim dosadnih starih izlizanih jugokomunističkih obmana, pokušavaju naći lijeka za svoje frustracije.
“Mediji su proteklih dana objavili da je zapovjednik IX. bojne HOS-a „Rafael Boban” Marko Skejo snimljen u restoranu nakon obilježavanja 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja u Kninu kako pjeva pjesmu „Evo zore, evo dana”, poznatu i pod nazivom „Jure i Boban”. Snimka je uživo emitirana na Facebook stranici HOS – Hrvatske obrambene snage.
Riječ je o pjesmi koja slavi ustaške zapovjednike Juru Francetića i Rafaela Bobana, pripadnike odnosno zapovjednike Crne legije. U tekstu pjesme veliča se ustaški pokret, spominje Ante Pavelić te se koristi pozdrav „Za dom spremni”.
Skejo je ranije toga dana, zajedno s nekoliko bivših pripadnika HOS-a, položio vijenac kod Spomenika hrvatske pobjede Oluja ’95. Tom je prilikom tri puta uzviknuo „Za dom spremni”. Isti su pozdrav tijekom okupljanja u Kninu izvikivali i Dražen Keleminec te njegovi pristaše.
Tko su bili Francetić i Boban? Tumači Pilić neoorjunašima Slobodne Dalmacije: “Jure Francetić rođen je 1912. u Prozoru kraj Otočca. Nakon uspostave NDH, Ante Pavelić imenovao ga je povjerenikom za Bosnu. Francetić je ondje osnovao Crnu legiju, zloglasnu ustašku postrojbu povezanu s provođenjem rasnih zakona, progonom i deportacijama Srba, Židova i brojnih Hrvata koji se njemu nisu osobno sviđali.
Rafael Ranko Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, u mjestu Sovići kraj Gruda u BiH. I on je prije proglašenja NDH djelovao u emigraciji, a potom je postao pripadnik Ustaške vojnice i Francetićev zamjenik u Crnoj legiji. Po njemu danas nosi ime IX. bojna HOS-a.
Njemačke su vlasti izražavale prigovore zbog postupanja njegovih jedinica i masovnih zločina nad srpskim civilima, ( ovo je jedna od onih već svima poznatih srbokomunističkih izmišljotina koju su do sada pripisivali ne samo Juri i Bobanu nego svim drugim hrvatskim zapovjednicima, op. a. ).
Kao što nema pravog derneka bez dobre janjetine, tako ni kninska proslava Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja očito nije moguća bez ustašovanja Marka Skeje, ratnog zapovjednika IX. bojne HOS-a, danas uspješnog poduzetnika, i njegove ekipe uvijek odjevene u crno.
Ovoga puta su otišli do kraja – osim pozdravljanja ustaškim pozdravom na središnjem gradskom trgu, snimili su se kako "integralno" pjevaju ustašku budnicu "Evo zore, evo dana" u jednom restoranu. Objavili su sve na društvenim mrežama. DP-ovac i bivši ministar poljoprivrede Josip Dabro nakon svega pod hitno mora smisliti neki novi hit ili varijaciju na temu "u Madridu grobnica od zlata" ili "Jure zove, Boban viče”…”
Oba neoorjunaša svoje tvrdnje o “zločinima” Jure i Bobana podkriepljuju pričama srbokomunističkoga ratnog zločinca Milovana Đilasa i drugim već davno usmrđenim velikosrbskim i jugokomunističkim podvalama, pa uz ostale izmišljotine ovaj prvi orjunaški smrad žrtve koje su četnici klali i bacali u Drinu pripisuje Juri Francetiću.
A tko je stvarno bio Jure Francetić, a tko njihovi “heroji” četnici i partizani može se, uz tisuće drugih, vidjeti i iz ovoga. svjedočanstva pok. don Ante Bakovića, koji je kao jedanaestgodišnji diječak bio svjedok onoga što se događalo u Goraždu gdje je rođen:
“Četnici su zaklali 8.000 nedužnih ljudi, žena, djece”, rekao je 2017. godine preminuli katolički svećenik i publicist don Anto Baković u jednom razgovoru, koji i toliko godina nakon njegove smrti kruži društvenim mrežama. “Tri knjige sam napisao o Drini – Drinske mučenice, Dječak s Drine i Mostovi na Drini – zatajeni Jasenovac. Svaki most na Drini je više progutao nego Jasenovac”, kaže Baković. “Partizani su bili, Prva proleterska, četiri mjeseca tamo i nije puška pukla. A kasnije ja učio kako su krvavo vodili borbe. Samo su pekli janjadi. A naša kuća je jako velika bila, 12 soba, nova kuća. Tako da koja je god vojska došla oficiri bi došli u našu kuću. I sad dolazi Jure Francetić. To je prva polovica svibnja. Dolazi Crna legija. Mi smo mislili da su to neka strašila, kako se pričalo o ustašama. Kad ono disciplinirana vojska. Pola njih vadi molitvenike a druga polovica klanja, pola je bilo muslimana. Prvi dan niko ne kolje, drugi dan nema klanja. Ono malo katolika što je ostalo i muslimana došlo je protestirati, skupilo se ispred naše kuće, to je sve blizu kasarne.
I pita jedan musliman, “Kad ćemo počet klat Srbe”. A Jure Francetić se popeo na stol, prije toga je mene pomilovao i pitao me za ime, i doslovno rekao: “Po naređenju poglavnika NDH nitko ne smije zaklati Srbina”. “Pa taj mi je ubio dva sina”, viče jedna žena, druga viče “ubio mi je muža”, a on kaže “prijavite redarstvu”. Mi nismo ni znali, “što je to redarstvo”, bila je to hrvatska riječ. “Žandar”, rekao je. A, dorbo, svi su znali što je žandar. I sad, u mom rodnom Goraždu, gdje su Srbi ubili 8.000 ljudi, nije ubio ni jednog Srbina, ni jednu srpsku majku, ni srpsko dijete. Niti je zapalio jednu jedinu srpsku kuću. To čak ni oni ne kažu, nema te literature ni poslije rata koja bi to tvrdila. Ali kad je bila borba, nisu bježali nego su hrlili. Ja sam gledao po noći, kad bi se zapucalo, nisam smio spavati kod kuće. Četnici su trčali prema Drini. Samo su klali i pili i silovali. Evo, to sam ja napisao u svojoj knjizi “Dječak s Drine”, kako nas je razočarao Jure Francetić”.
A evo tko su bili oni protiv kojih su se borili Jure i Boban? Odmah po ulasku talijanske soldateske u Dalmaciju, nekolike stotine dalmatinskih “hrvata” orjunaša i njihovih sinova, ( predaka ovih iz “Slobodne Dalmacije ) “stupili su u četnike popa Đujića koji su bili pod komandom talijanske okupacijske vojske.
Kad je Italija kapitulirala prešli su u Titine bande. Jedan od njih (Krešo Bonacci) postao je kasnije Titin admiral. Ostalim, komunistički nastrojenim orjunašima, kao što su billi masovni ubojice Vicko Krstulović, “Bajia” Jurjević i drugi, nije smetala ni talijanska ni njemačka okupacija, sve do početka njemačko-sovjetskg rata 22. lipnja 1941.
Nihov odlazak u jednu ili drugu velikosrbsku antihrvatsku bandu uobće nema veze s bilo kakvom tobožnjom prodajom Dalmacije, a još manje s borbom protiv okupatora Hrvatske.
Njihov jedini cilj bio je rušenje Nezavisne Države Hrvatske i ponovna uzpostava kraljevske ili boljševičke Srboslavije.
Ti orjunaši bili su ona lupežka izdajnička jezgra koja je, nešto milom, nešto silom, nešto ucjenama, a najviše na prievaru u srbokomunističko odmetništvo odvela onu većinu neupućenih i nepismenih seljaka i radnika iz Dalmacije.
Tko je surađivao s talijanskim fašistima svjedoči slijedeći ratni zapis preživjelog ustaškog satnika Pere Pervana:
“Mate (ustaški bojnik, kasnije pukovnik Mate Primorac n.a.) je otišao u talijansko zapovjedništvo i oštro prosvjedovao zbog dovođenja Đujića i njegovih četnika na hrvatsko područje ( na Lišticu), nu bez uspjeha.
Ciele noći nastavili smo obhodnju da se četnici ne bi usudili napasti naša sela.
Mate je Talijanima dao rok od 24 sata da četnici nestanu s Lištice i da se vrate u njihove (talijanske) barake gdje su bili smješteni ili, ako napuste barake, nijedan se više neće živ vratiti.
Kad sam se u svanuće vratio u naše zapovjedništvo saznao sam da su, u strahu da ćemo ih napasti, Talijani po noći poslali četnike prema Rami i Ostrožcu.
Na ovom području zadržali smo se još mjesec dana, dok naše snage nisu izvršile protunapad i ponovno zauzele mjesta koja smo pod talijanskim pritiskom morali napustiti koncem 1942. i u proljeće 1943.
Mate Primorac bio je izcrpljen i obolio na noge, te je morao biti poslan u Zagreb, gdje je bio smješten u bolnici na Rebru skupa sa Silvestrom Primorcem koji je u srpnju 1942. između Bile Stine i Lipika bio ranjen sa 6 naboja (6 metaka, kako se to”lepo po srpski” danas kaže u Hrvatskoj, n.a.).
Frano (bojnik, kasnije pukovnik Frano Primorac n. a.) je ostao u hercegovini i naše postrojbe bile su dodijeljene u Imotski i Stilje kraj Vrgorca.
U Stilje je uskoro za zapovjednika bojne došao Krešo Majić.
Nakon mjesec dana oporavka Mate je dodieljen za zapovjednika u Bosansku Dubicu, a pred samu kapitulaciju Italije došao je opet u Stilje, dok je naše zapovjedništvo bilo u Vrgorcu.
Pri samoj kapitulaciji Talijani nam u Vrgorcu ubiše obskrbnog častnika zastavnika Mikulića.
Mi smo obkolili Vrgorac i dali Talijanima ultimatum da se u roku od 5 minuta predadu ili ćemo na njih orvoriti vatru. Rečeno im je da ako polože oružje da mogu mirno otići iz Vrgorca.
Prošlo je 5 minuta, a Talijani se ne predaju. Tada sasusmo vatru sa svih strana.
Nakon kojih dvadesetak sekundi Talijani izvjesiše biele krpe i predaju se.
Njihova namjera je bila sa svim naoružanjem povući se u Makarsku, nu to im nije uspjelo.
Tako smo se snabdjeli s težkim strojnicama, bacačima te drugim oružjem, strjeljivom i drugim ratnim materijalom.
Odmah poslije kapitulacije Italije Mate je, u dogovoru s drugim častnicima, stupio u vezu s partizanima na području Biokova, koji uobće nisu napadali Talijane, a ni oni njih.
Mislilo se da su to većinom Dalmatinci koji su otišli u šumu najviše zbog talijanskog nasilja, pa kako su Talijani sada likvidirani oni više nemaju razloga ostati u šumi i boriti se protiv svoje braće Hrvata i NDH.
Dodir je uzpostavljen ali, radi straha, partizani ne htjedoše doći na naše područje, nego su predložili jedno selo koje je je bilo koji kilometar udaljeno od naših prvih linija.
Mate je došao u Stilje, uzeo nas osam častnika i dočastnika i krenuo na pregovore.
Bio je obučen u odoru domobranskog bojnika.
Stigli smo na određeno mjesto i sastali se s partizanima na čelu s komesarom koji je bio iz Makarske.
Mate mu je rekao: “I vi ste Hrvati kao i mi i znamo da ste pošli u šumu najviše zbog talijanskog fašističkog zuluma. Sada više nema Talijana, priključite se Hrvatskim oružanim snagama i zajedno branimo Državu Hrvatsku.”
Komesar mu je odgovorio: “Druže Primorac, ja znam da vi niste domobranski nego ustaški major.”
Mate mu je na to odgovorio da tu ne postoji nikakva razlika jer su i jedni i drugi hrvatski vojnici, nu komesar je ostao nepovjerljiv. Odgovorio je da će govoriti sa svojim predpostavljenim i da će se javiti u roku od 48 sati.Mi smo im vjerovali i nestrpljivo čekali njihov odgovor kojega nije bilo.
Umjesto toga, za par dana iznenada su nas po noći napali u Vrgorcu. Borba se vodila čitavu noć. U zoru partizani su počeli bježati, a ja sam pred svanuće s mojim momcima iztrčao izvan vrgoračke “žice” gdje smo zarobili osam partizana i jednu partizanku.
Poslali smo ih u Vitinu k pukovniku Frani Šimiću na saslušanje. On je snjima lijepo postupao i trojicu od njih postavio u skladište naše obskrbe.
Sva trojica su prvom zgodom pobjegli u šumu.
(General Franjo “Francl” Šimić, rođen u Bilaju kod Gospića ) za nagradu za tu svoju čovječnost,
mučki je ubijen iz partizanskog snajpera u Mostaru 9. kolovoza 1944. (nap. a.)
Na ovom području ostali smo do početka 1944. Kako sam dobro poznavao prilike u Hercegovini, bio sam dodieljen za postrojavanje 9. sdruga, pod zapovjedništvom sada već generala Franje Šimića........”
Ovom Pervanovom svjedočanstvu nije potreban nikakav pogovor, jer on jasno prikazuje tko su bili dalmatinski (i svi drugi) partizani, zašto su se odmetnuli od svoga naroda, za što i protiv koga su se borili.
Evo dva od tisuća drugih primjera tko su bili dalmatinski “antifašisti”, koji su eto “otišli u partizane da se bore protiv okupatora” - Komesarka Milja, prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, živim je žrtvama zabijala čavao u lubanju i pritom govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezaviznu hrvatsku državu?« Drugi njen specijalitet se zvao – »slano hrvatsko srce«. Nakon četiri jakih udaraca sjekirom u području prsa, u obliku četverokuta, izvukla bi žrtvi srce i vukla ga po podu.
Rekorder likvidator na Kočevskom Rogu ( gdje je na najbestijalniji način pobijeno 40.000 hrvatskih vojnika i civila ) bio je Ante Čepić, iz Makarske. On je likvidirao 3800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika, dok je treće mjesto zauzeo Ado Dragić, likvidiravši 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i komesarka Milja (Milka Planinc) našli su se na četvrtom i petom mjestu. Inače, Ljubo Periša svoj je životni put završio u Novom Sadu – pobio je svoju djecu, ženu i sebe. Svi likvidatori ubojice 11. dalmatinske brigade su poslije zločina, za nagradu dva tjedna boravili na Bledu.
I na koncu, ja se u ovim svojim poznim godinama još uvijek dobro sjećam “11. dalmatinske” jer sam, kao “ustaško dijete”, na svojoj koži osjetio njihovo “oslobođenje”.
Za Dom Spremni !
Zvonimir R. Došen
