Nakon što se otkrio, u Srbiji su ga osporili, a u Hrvatskoj proglasili korisnim idiotom Vučićeve tajne službe, te iz činjenice da je član saborskog Vijeća za građanski nadzor sigurnosnih službi izvukli pitanje je li se savjetima Studentskoj listi u Srbiji ogriješio o nacionalnu sigurnost.

Aleksandar Maršavelski, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, nedavno je otkrio kako stoji iza anonimnih pisama srbijanskim studentima, odnosno „Studentskoj listi“ koja je upravo osvojila izbore u toj zemlji. Maršavelski „studentima“ pristupa vrlo srdačno, s veseljem i radošću, u duhu „pomirenja“ i s tezom da je 1990-ih u Hrvatskoj i drugdje na „Balkanu“ vladao „začarani krug mržnje i nacionalizma“.

Priroda polako odlazi na počinak, ljudi se ovih dana sjećaju onih koji su otišli na vječni počinak, Svi sveti, Sisveti, hhSisvete, u Zagrebu možemovci prekrstili Sesvete, pa idu u Sesvetu, a poslije svrate i u Remetu. Remetincu ostavili naziv.

U listu „Vojska Krajine“ 1993. Stanimirović je u članku pod naslovom „Bolnica u pravom ruhu“ o zauzimanju vukovarske bolnice izjavio sljedeće: „Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar“.

Što bi se dogodilo kada bi SDP i Možemo! sutra preuzeli vlast u Hrvatskoj? Tko bi sjeo u Banske dvore, a kome bi pripala ministarstva? Ivica Granić odlučio se poigrati tom mogućnošću i sastaviti vladu prema aktualnim anketama i raspoloživim političkim kadrovima ljevice.

I baš ovih dana, gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić  sprovodi u djelo svoju odluku kojom se zabranjuju obilježja HOS-a s pozdravom Za dom spremni pod kojima su, uz ostale, prije 35 godina, mukotrpno branjeni Vukovar i Škabrnja. 

Sandra Benčić najavljuje da bi buduća vlada Možemo! i SDP-a izbacila privatnike iz gospodarenja otpadom na državnoj razini. No u Zagrebu, kojim upravlja Možemo!, privatne tvrtke i dalje sudjeluju u tom poslu, a među njima su i tvrtke povezane s Petrom Pripuzom.

Kada se analizira javno djelovanje Zorana i Vesne Pusić, nemoguće je ne primijetiti neobičan obrat koji obilježava njihove karijere. Oboje su izgradili desetljeća prepoznatljivosti na neprestanom raščlanjivanju, kritiziranju i podučavanju države u čijem stvaranju nisu željeli sudjelovati, niti su ga podupirali.

Ima nas kojima je jasno da je sve to dio agende koja želi da Zagreb gori kao Pariz i da dućani u Ilici prođu poput onih u Milanu.

Konačni cilj je, naravno, oživljavanje komunizma u ruhu trećeg milenija.

Pitanje “Zar ljudske kosti manje vrijede?”, ogoljuje surovu stvarnost modernog društva. Zaštita vode i okoliša postala je prihvatljiva, moderna i društveno poželjna borba koja lako okuplja ljude. S druge strane, borba za ekshumaciju žrtava iz krških jama predugo je gurana na marginu, etiketirana kao politizacija ili kopanje po prošlosti.