Javor Novak: Hormuški mit i čvor
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 01 Srpanj 2025 13:05
Svjetskoj trgovini energentima naravno vrlo je važan Hormuški tjesnac. Dijele ga na sjeveru Iran, a na jugu Oman i u širim zapadnim i istočnim dijelovima: Arapski Emirati. On je spoj Perzijskog s Omanskim zaljevom kao ulaznicom u Arapsko more.
U mislima na zemljopisni oblik Hrvatske (Neum) vrijedi se podsjetiti da je Oman u svom „rogu“, na onom najsjevernijem dijelu prema tjesnacu, podijeljen na čak tri dijela. Prekinuli su ga Arapski Emirati. I baš u tom dijelu još se nalazi i tzv. enklava drugog reda: Emirat Sharjah. Tako je selo Al Nahwa kao otok na teritoriju Emirata. I još: i ono je brdom razdijeljeno u dva dijela. Okolno šire područje (također kao otok) oko Emirata Sharjah (Madha) pripada Omanu. Nadam se da sam objasnio.
Mnogo se govori o blokadi Hormuškog tjesnaca koju bi mogao uvesti Iran. Takve prijetnje već su bile aktualne ali i neaktivirane. Pogledajmo kako bi one izgledale. Iran već dugo ometa GPS signale u zaljevu što dakako tankerima otežava plovidbu. Govori se naročito noćnu. Stvarna i najjača blokada međutim bila bi miniranje plovnog puta u iranskoj polovici. To znači na najužem dijelu tjesnaca (21 Nm) i u iranskoj širini od 10 i po nautičkih milja. Međutim to se ne će dogoditi jer su najveći kupci nafte i plina iz Perzijskog zaljeva Kina i Indija koje su u korektnim odnosima s Iranom. Blokada tako u bilo kojem obliku ne bi pogodila one koje bi Iran želio kazniti, a to su prvo Amerika pa zapadna Europa. Blokada bi nemalo pogodila i osam zemalja iz Perzijskog zaljeva koje ovise o izvozu nafte i plina ali i o uvozu robe široke potrošnje pa sve do hrane. No i Oman ima svoju polovinu plovnoga puta jednake širine (10,5 Nm), s toga nije jasno kako bi to Iran mogao onemogućiti plovidbu Hormuškim tjesnacem? On ju može otežati ali ne i prekinuti.
stanje na moru
Teritorijalno more Omana, prema međunarodnom pravu, proteže se do 12 nautičkih milja. Teritorijalno more Irana isto obuhvaća pojas širine 12 nautičkih milja. Kad bi obje zemlje zaista imale svaka po toliko teritorijalnog mora onda bi Hormuški tjesnac trebao biti širok barem 24 Nm. Ali nije, on ima samo 21-nu Nm (38,9 km). Problem je i u slijedećem: zanimljivo Iranske vlasti smatraju da imaju pravo na kontrolu cijelog Hormuškog tjesnaca, ključnog pomorskog prolaza, radi zaštite svojih interesa. A Oman ne želi zaštititi svoje interese u svjetski strateškom tjesnacu?
Iako su brojne državne granice u plitkom Perzijskom zaljevu neriješene (8 zemalja), pojas teritorijalnog mora Irana najuži je upravo u Hormuškom tjesnacu. Najtješnje je između Omanskog najsjevernijeg otoka Jazirat i najjužnijeg iranskog Larak. To je taj sjeverni prolaz širok 21 nautičku milju. Istočni prolaz, između Omanskog najsjevernijeg otoka Jazirat i iranske obale iznosi gotovo 29 Nm. Tako ni istočni ni zapadni dio (ulaz i izlaz iz Hormuškog tjesnaca) nisu sporni jer se crte teritorijalnih mora dviju zemalja, tamo ne dodiruju.
No, sudeći prema dostupnoj karti, upravo na najkraćoj spojnici Hormuškog tjesnaca, onoj između otoka Jazirat i Larak, Oman ima širi pojas mora. Time bi prolaz tankera imao biti gotovo potpuno neovisan o Iranskome teritorijalnom moru. Zašto onda to u stvarnosti tako i nije?
K tome, plovni put od ulaza do izlaza iz Hormuškog tjesnaca dug je oko 80-tak nautičkih milja, kako naftni tankeri plove brzinom od oko 15 Nm (a mogu i brže) za prolaz im treba manje od 5 sati. Ako bi pak plovni put bio sjevernije od Omana baš na samoj graničnoj crti dvaju država i dodira teritorijalnih mora, tada je riječ o plovnom putu dužine samo 16 Nm, a to je sat plovidbe za naftne tankere.
Ključno: plovne trake za tankere u tjesnacu široke su dvije nautičke milje za svaki smjer. Znači ako pretpostavimo udaljenost od dvije milje od Omanskih otoka na jugu, 4 milje plovnih traka, dvije milje razmaka između njih i dvije milje do iranskih teritorijalnih voda na sjeveru, još nam preostaje pola milje (više od 920 m) Omanskog teritorijalnog mora (od 10,5 Nm). Zato nije jasno zašto se piše da plovidba Hormuškim tjesnacem zahtijeva prolaz i kroz Iranske i kroz Omanske teritorijalne vode.
slijepi bez GPS-a?
Nadalje se tvrdi i da Iran godinama već ometa GPS signal što tankerima do te mjere onemogućuje plovidbu da se kapetani odlučuju broditi samo danju. I to je suspektno. Zar brodovi nemaju radare, zar nemaju kompase? Zar ne kontaktiraju radio-vezama? Kako se tisućljećima plovilo prije izuma radara (od 1900-te) ili radija? Ili GPS-a, u čemu je onda problem? No naravno da je zajedno s Iranskim i Omanskim dijelom tjesnaca plovidba komotnija. Naravno da je s GPS-om jednostavnija i sigurnija ali i bez toga plovidba je i danju i noću jednostavno i moguća i sigurna. Gigantski tankeri opremljeni su ne samo svim sredstvima suvremene brodske satelitske komunikacije, nego i jakim radarima. Konačno, ako je to baš tako velik problem, mogli bi se koristiti i peljari. No, plovne trake mogu prolaziti isključivo omanskim teritorijalnim morem i ne bi bile ništa uže.
klin se klinom…
Da, Trump nije imao dozvolu Kongresa za napad, čak ih za nju nije niti pitao. Da, svoj napad nije koordinirao niti sa saveznicima. Da, čisto je divljaštvo napasti neku suverenu državu. Da, SAD-e je napao bez povoda, nije bio napadnut. Da, Trump se samovoljno i jednostrano umiješao u rat između Izraela i Irana. Da, Trump je spasio Izrael daljnjeg razaranja. Da, odnio mu je pred nosom i pobjedu u tom ratu. Ali-ali…
Iranske prijetnje Izraelu, višegodišnja mržnja na Izrael i SAD-e, prijetnje, gorljivo huškanje, poigravanje sa nuklearnim gorivom, opasno naoružavanje dronovima i raketama, uzvraćanje na napade i razaranje izraelskih gradova… sve je to stalo kao odrezano kad su dobili po nosu od Trumpa. Kad su na svojoj koži osjetili moć, silu, snažan vojni udarac. Tugaljivo ali izgleda tek su tada shvatili s kim imaju posla. I primirje se dogodilo, nesavršeno kakva su ona obično u svojoj prvoj fazi. Primirje se dogodilo jer bi inače uslijedio još jači udar moćnog SAD-ea. Trump to nije morao crtati ajatolahu, stvar mu je savršeno postala jasna. Napokon. Zašto mu to nije bilo jasno i prije udara Trumpova malja?
I sad, možemo li osuđivati intervenciju Trumpa ili joj trebamo odati priznanje? Rat je stao, ima li građana u svijetu koji time nisu sretni? Trump svakako ne će zbog toga dobiti Nobelovu nagradu za mir, ali jest, on je teškim oružjem zaustavio rat.
Očekivano, Iran se nije odlučio na ništa više od slabog odgovora, podvio je rep. Odgovoriti je nekako morao, jer nakon teškog američkog bombardiranja da ne bi odgovorio, nezadovoljstvo Iranaca bilo bi ogromno i nezaustavljivo. Nahuškani protiv Izraela i SAD-ea, desetljećima opranih mozgova, građani Irana težak su teret za ajatolaha Hameneija. Onaj kojeg je upravo on sam gradio i stvorio kako bi opstao na vlasti. Naravno, nezadovoljstva i ogorčenja porazom i ovako će biti, pitanje je samo kako će ga ajatolah kanalizirati što dalje od sebe i time zauzdati. Možda da uči od sudruga mu Vučića?
Na kraju uzrok rata: moguće iransko nuklearno oružje. Koliko je vjerojatno da je prijetnja potpuno otklonjena? Nimalo. Ona je tek odgođena. Znanje o gradnji bombe ostalo je u Iranu, „znanstvenici“ nastavljaju, mnoga postrojenja i skrivena skladišta omogućuju nesmetani daljnji rad. Najmanje će tri godine trebati Izraelu da otkopa sve ruševine, izvuče sve mrtve i dolično ih pokopa, da raščisti gradove i započne gradnju novih zgrada. U to isto vrijeme Iran će nastavljati svoj opasan nuklearni posao, onaj isti i od iste točke kao i prije izraelskog raketiranja i američkog bombardiranja. Poruka je Izraelu i SAD-eu: gdje ste bili - nigdje, što ste radili - ništa. Neminovno ostaju "samo" tisuće mrtvih ljudi i desetine tisuća ranjenih na obje strane.
požari i piromani
Dugo je trebalo službenoj Hrvatskoj da prizna ono što su ljudi s terena i ne samo oni odavno govorili: požari su podmetnuti. Sad se pokušava razvodniti naziv piroman, pa se govori o poremećaju, o ljudima koji su bolesni i koji se ne mogu othrvati svojim nakaradnim i društveno opasnim nagonima. Naravno, s takvim nasljeđem hrvatsko je zakonodavstvo preblago i debelo kasni.
S čime smo sve suočeni? Prvo: u najtežem slučaju imamo piromane recidiviste ili ciljane teroriste koji stručno, namjerno i ciljano pale šume na više mjesta istovremeno, za trajanja turističke sezone, u blizini naselja i za vrijeme jakog vjetra. Ako se još slavi neka hrvatska godišnjica državnosti ili ratna pobjeda tada je požara još i više. Kvalifikacija terorist nije pretjerana, pogotovo kad znamo da ćemo uskoro prirediti veliku paradnu smotru naoružanja Hrvatske vojske te ćemo početkom kolovoza svečano proslaviti i punih 30 godina od velebne i pobjedničke Vojno redarstvene operacije Oluja. Nemojmo se zavaravati, muči njih i ogroman koncert M. P. Thompsona. Za njih je sve to kao nova 1971. - Maspok!
Specijalni rat uključuje hibridno asimetrično djelovanje ali i recimo poznatiju nam hakersku gerilu kojoj je izložena cijela Europa naročito od početka Putinove agresije na Ukrajinu. Hrvatska tu nije izuzetak, protjerala je ruske diplomate iz Zagreba te time i službeno postala proglašenom neprijateljskom državom Rusiji.
Ne treba zaboraviti da je zločinac Tito godinama prije svoje smrti znao da će se Jugoslavija raspasti. Čak nije htio da mu se stavi ni petokraka, a ni čin maršala na njegov grob. Mnogi od nas starijih služeći njegovu tzv. JNA bili su tako uvježbavani za scenarij „Spaljena zemlja“. Tzv. JNA imala je taj scenarij povlačenja još godinama prije raspada šugoslavije. Jednako kao što su imali vojne manevre koji su kretali iz Knina i koji su trebali paralizirati Hrvatsku balvanima na magistralnoj cesti i pruzi. Podmetanjem velikih i brojnih požara u Hrvatskoj ostvaruju se isti ti i takvi zločinački ciljevi.
Da je riječ o teroristima govori nam i podatak da se veliki požari podmeću upravo u turističkoj sezoni ne bi li se izazvala panika kod gostiju, financijski nanijela šteta Hrvatskoj, uništilo biljni pokrov te kako bi se ružna opožarena destinacija trajnije prikazala opasnom i nesigurnom. Da je riječ tek o običnim piromanima oni bi pronašli suha razdoblja godine kojih ima dovoljno u jesen, zimu i proljeće. Pogotovo što su tada vjetrovi učestaliji i mnogo jači.
Kad se pogleda statistički, kako to da požara ima kud i kamo više na potezu od Zadra do Dubrovnika nego od Zadra do Umaga? Zar se požari obalom od Zadra do Dubrovnika ne poklapaju sa bolesnom idejom Velike Srbije? Ima li to kakve veze s kraćim putem bijega? Iznijet ću pretpostavku: za mnoge je mrzitelje svega hrvatskoga, pogotovo ogromnog dohotka od hrvatskog turizma, Bosna rezervoar, sklonište i utočište. Južno od Omiša gorjela su mjesta Marušići i Pisak od kojega je do granice s Bosnom jedva 40 km što je automobilom pola sata, a motorom puno manje. Od Slanog do graničnog prijelaza svega je 6 kilometara… Mnogo bi moglo pomoći hvatanju piromana/terorista to da se ti južni granični prijelazi snimaju kamerama danju i noću, 24 sata. A ako se snimaju zašto se snimke ne pregledavaju?
Pravo je pitanje za psihologe, sociologe pa i psihijatre, kako je država BiH, koju je prva priznala upravo RH, postala zemlja u kojoj toliki njezini stanovnici danas mrze Hrvatsku? Kako se to u BiH moglo dogoditi nakon stotina tisuća ranjenika koje je RH primila i besplatno liječila (iako je i sama gorjela u plamenu rata), nakon tolikih izbjeglica koje je zbrinula, nakon što je RH naoružavala i obučavala vojnike za obranu BiH od velikosrbske agresije? Kako se sve to može zaboraviti i čak Hrvatsku optuživati za agresiju i još: za nekakvo famozno dijeljenje Bosne?? Može zato što Hrvatska nikada nije ratnom reparacijom zatražila financijsko obeštećenje (i) od BiH. Može tako što u samoj Hrvatskoj postoje jugo snage koje neprekidno rade na optuživanju RH.
U drugu grupu podmetača požara spadaju oni koji su počinitelji diverzija u tvornicama ili skladištima. Koji ugrožavaju ljudske živote i vrlo vrijednu imovinu. Oni ne mogu biti tretirani kao oni koji tek pale odlagališta plastičnog smeća. To su ciljane i planirane diverzije koje moraju biti najstrože sankcionirane.
Treća grupa su oni koji vole gledati vatru i koji nesmotreno spaljuju korov sa svojih polja. Te se požare može tretirati kao nastale iz nehata. Iako je sasvim neshvatljivo kako se netko može upustiti u nešto tako opasno, a da uz sebe nema šmrk s jakim pritiskom vode.
Četvrta grupa piromana su oni koji su hrvatski stanovnici, bilo stalni bilo sezonski, a koji podmeću požare iz osvete susjedu zbog raznih razloga pa i neriješenih imovinsko-pravnih pitanja ili iz zavisti. Za sve ove tri grupe, a ima tih grupa još, najteži su počinitelji oni koji su teroristi i oni koji su recidivisti, a što pak upućuje na neki težak poremećaj u njihovu ponašanju. Mnogim je patološkim mrziteljima Hrvatske svojstvena upravo i nevjerojatna umna skučenost te potpuna iracionalnost („I Isus je bio Srbin“).
proskribiran „Prozor života“
Upravo nevjerojatno. Jednu toliko humanu ideju napao je ministar Piletić čija je birokracija upravo i dovela do potrebe da se otvori „Prozor života“. Časne sestre iz Udruge Betlehem na zagrebačkoj Trešnjevci koje od države ne traže nikakva sredstva ili prostor za svoj rad i koje jamče anonimnost svakom roditelju u nesreći, umjesto pohvale zbog svog lijepoljudskog karitativnog rada i spašavanja beba, dobivaju žestoku osudu upravo od ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića. Časne su sestre stigmatizirane i osuđene, javno, u medijima. Treba naglasiti kako sestre pružaju samo prvu pomoć bebi, a sve dalje logično, preuzimaju institucije države. Ali to su časne sestre, to je samostan. Teško se oteti dojmu da ministrova srdžba ili ona u djelatnica socijalne službe, nije dijelom potekla i odatle.
Pokazuje se tako da se ministar osjeća pogođenim što netko drugi bolje obavlja njegov posao, što se uopće javlja i uskače netko drugi. Jer da nema potrebe, da njegovo ministarstvo obavlja odličan posao, „Prozor života“ ne bi bio niti potreban. Bebe se ne bi pronalazilo u koševima za smeće kao nedavno, u snijegu ili bačene u Savu. I tako se birokracija još jednom osjetila pogođenom, a ona je upravo pogođena ne zbog svog nerada ili pogrješnog postupanja nego zato što se primjerom pokazalo da se može bolje od njih. A znamo da je to nedopustivo, birokracija je prva i najvažnija. Važnija i od života samog.
Mrtav hladan Piletić „Prozor života“ označava nepotrebnim jer tvrdi kako već postoji zakonski postupak i procedura kojom se roditelj lišava skrbi, tako da roditelj dijete povjeri na brigu instituciji, da odustane od roditeljskog prava, pazite sad: izjavom pred nadležnim tijelima! Čak i u množini! Znači roditelju u nevolji nudi se procedura. Oduzima mu se anonimnost i tako se birokracijom ugrožava ionako već ugrožen život bebe. A roditelju u nevolji time se stvara još dublja trauma. A da bi ministarstvo potkrijepilo svoju osudu „Prozora života“ samostanu šalju i inspekcijsku službu! Nego. Kako li su sada munjevito brzi. Još samo nedostaje potpuna osveta birokrata pa da samostanu prilijepe i globu! Pravo čudo da ministar nije prozvao i mladiće u Samoboru koji su nedavno u smeću pronašli i spasili bebu. Što oni uopće imaju spašavati?! Pa postoje institucije za to!
Ne ministar se nikada nije zaboravio upitati kako to da roditelji u nesreći donose djecu upravo „Prozoru života“, a ne njegovim ne-anonimnim uredima i procedurama. Jasno je njemu vrlo dobro o čemu se ovdje radi. Radi se o birokratiziranim procedurama neprihvatljivim roditeljima koji su u muci. Radi se o tome da on kao ministar nije poduzeo ništa da postupak predaje beba postane stvarno i potpuno anoniman, ne osuđujući i po bebu najkvalitetniji moguć. I sve to u vrijeme kad mediji upravo vrište o prekrcanim dječjim domovima i kad saznajemo kako se sustav „lopta“ s djecom s kojom nemaju kamo.
I nije ovo tek pitanje birokratizma, nesposobnosti ili želje institucija za revanšizmom to je, kad su u pitanju bebe, prvenstveno pitanje srama. A „Prozoru života“ idu sve moje čestitke zbog humanosti i zbog uskakanja ondje gdje hrvatske institucije (godinama već!) potpuno zakazuju. Isto tako tu je i akcija „Citizen go“ jedne sjajne inicijative koja godinama skuplja potpise za brojne humane peticije. Ona je u kratko vrijeme skupila već 18.500 potpisa za „Prozor života“. Bravo! Potpišite ju i vi na: https://citizengo.org/hr/lf/15804-za%C5%A1titite-bebe--vratite-prozor-%C5%BEivota.
Thompson forever
Nema tko se od polutana, orjunaša, udbaša, jugoslovena i protivnika samostalne Hrvatske nije oglasio u proteklim tjednima protiv koncerta, pa posebno sada svi ti sve intenzivnije reže kako se giga-koncert na hipodromu sve više približava. Počeli su tobožnjom zabrinutošću za sigurnost, pa se bune zbog prometne regulacije, pa su tobože zabrinuti za pružanje adekvatne liječničke skrbi, pa su izmislili lažnu preporuku Ministarstva zdravstva o potrebi oslobađanja 20 % kreveta u zagrebačkim bolnicama, pa se pitaju koliko sve to košta i tko to plaća, pa su počeli čak skupljati i unaprijed uzaludnu i slabo brojnu peticiju protiv održavanja koncerta i uspjeli skupiti tek famoznih 3.000 potpisa. Stanje je točno okarakterizirao i dr. Andrija Hebrang: Jugo-udbo-komunisti su na aparatima.
Sada se, kao i uvijek u komunjarskim hajkama, kad se one planski zakuhaju, javljaju i oni glavni igrači. Tako doktorirani povjesničar nekih čudnih povijesnih kriterija, bez spremnosti na znanstvenu reviziju pa tako i žučljivi branitelj Titova zločinačkog režima, Tvrtko Jakovina sada izmišlja neke nove razloge sve ne bi li umanjio jasnu i krupnu poruku koju narod šalje s kupljenih evo čak pola milijuna ulaznica. Za Jakovinu ne postoji konstitutivan hrvatski nacionalizam, pobjednički nacionalizam u Hrvatskom obrambenom ratu, ne, njemu pred očima opsesivno pleše samo nekakav provincijalni hrvatski nacionalizam jer valjda bismo svi trebali biti kozmopoliti. I valjda je kozmopolitizam nešto što je vrjednije od rodoljublja.
I umjesto da kaže istinu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, on pokušava obrnuti pilu naopako i problem vidi u Hrvatskoj. Naime, po njemu Hrvati trebaju Srbiju da bi ih ona potaknula da nešto rade. To je toliko promašeno i akademski nisko i lažno, da jedva ima smisla pobijati takve uličarske tvrdnje. Hrvatska ima brojne svoje probleme i uopće se ne bavi Srbijom. A ako ćemo njegove izjave i doslovno shvatiti, Hrvati tako i toliko rade da još uvijek imaju bitno veći BDP nego dvostruko veća Srbija. Ona koja u ratu nije izgubila niti jedan jedini crijep s krova. A o potresima u Zagrebu i na Banovini, da i ne govorim.
I malom je Ivici ali ne i malome Tvrtku sasvim jasno da upravo poražena Srbija sve ove poslijeratne godine (a eto ih već ima punih 30) brusi svoje političke očnjake upravo na Hrvatskoj. I naoružava se i iz Kine, i iz Rusije, i iz Sjeverne Koreje, i odsvakud. I sad jasno da apologeti Srbije i odvjetnici Jugoslavije u Hrvatskoj, imaju dnevno-noćnu zadaću izokretati istinu: nije Srbija ta koja vječno treba neprijatelja Hrvatsku, nee Hrvatska treba Srbiju. Oj pameti ludo blago…
Sve te odnaroditelje i protivnike samostalne Hrvatske jako peče ogromna posjećenost Thompsonovom koncertu u Zagrebu. Jasno je njima da je samo jednim koncertom srušeno sve čime su trovali hrvatski narod od 2000-te do danas. To je i narodni revolt, i rodoljublje, i domoljublje i snažna poruka. To im je odgovor što narod misli o njima i njihovim korupcijama i pljačkama, o njihovom državnim novcem financiranom štetočinstvu. I posebno ih boli činjenica što na Thompsonovim koncertima ima toliko mladih.
Taj je koncert vele podrške Thompsonu velik uspjeh jedinstva Hrvatske nad kojim bi se trebali zamisliti nenarodni i Plenković i Milanović i pola Sabora, kad se već uopće ne zabrinjavaju što po anketama i statistikama već godinama nikako da prijeđu ocjenu dobar. Debela je to koža i debela lisnica.
nenarodna narodna banka
Podržavam zastupnika Nikolu Grmoju koji je pokrenuo saborsku inicijativu za smjenjivanjem guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića. On i Plenković poderali su grlo prije uvođenja eura kako bi nas s nekakvim postotcima od 0,03 % poskupljenja uvjerili kako to uvođenje ne će dovesti do svekolikog poskupljenja. A kad je ono skokovito započelo pogađati građane tad su se ušutjeli i nestali s ekrana. No, gdje je nestala njihova odgovornost? Krajnje je vrijeme da oni polože račun za to obmanjivanje i da preuzmu odgovornost za nerad zbog kojeg je u Hrvatskoj došlo do posvemašnjeg kaosa i divljanja cijena. Posebno hrane. Za što je narodna banka odgovorna ako ne za financijsku stabilnost? Za što je premijer odgovoran ako nije za to? Za koga oni rade? Za hrvatske građane sigurno ne.
Javor Novak
