Kosti, kosti, kosti
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 30 Travanj 2025 19:08
Zubalo Rudolfa Perešina, fragmenti kostura koji su nakon 34 godine nađeni na vukovarskom smetlištu i spojeni s imenima, obitelji, uspomenama i grobom, potraga za američkim pilotom nakon 80 godina u Međimurju, preorano groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, vreće kostiju na Zavodu za sudsku medicinu koje čekaju, kosti koje čekaju na slovenskoj sudskoj medicini da ih pokupi netko iz Hrvatske…
Zašto su nam te kosti tako važne kad znamo da su njihovi vlasnici odavno mrtvi? Zašto je bitno napuniti prazan grob, vratiti pokojniku ime, čast i povratak kući?
Katolici bi možda trebali manje brinuti za zemne ostatke, koliko za dušu pokojnika.
Kada sam nedavno pokušavala oživjeti stare indicije o tome gdje je jedan od mojih prastričeva ostavio kosti tamo iza svibnja 1945., jedan od brojeva telefona koji sam okrenula bio je i od župnog ureda u malom vojvođanskom mjestu.
”Radije dajte misu za njegovu dušu”
Ispričala sam župniku labave informacije koje smo, kao obitelj, imali o mjestu ubojstva i moguće sahrane maminog strica.
Ubijen je na Križnom putu, a imali smo informaciju da ga je jedan dobri čovjek kriomice pokopao u svoju obiteljsku grobnicu. Bez spomena i napisa na nadgrobnoj ploči jer bi u protivnom i sam završio u tim istom grobu.
Pričam ja njemu to sve uz molbu da se raspita među starijima. Sve on to sluša i jasno mu je kao i meni da su šanse da nađemo jednog od trojice braće Jurišić koji nisu nadživjeli ’45. – nikakve.
”Radije dajte misu za njegovu dušu”, napomene on meni onako pedagoški.
Jasno mi je zašto je to rekao. Nisu zemni ostaci ono što nas definira i povezuje sa Stvoriteljem. Duša je bitnija od kostiju.
Ipak, ljudima treba neki komad lopatice, čeljusti, bedrene kosti, neka DNK analiza kako bi svoje vratili kući.
To možda gledano iz perspektive svećenika jest pomalo plitko, svjetovno i u konačnoj jednadžbi nebitno. Nije bitno gdje su mu kosti, bitno je gdje će mu duša.
Ipak, mi ljudi volimo imati materijalne dokaze za sve, pa i za naše mrtve.
Puni i prazni grobovi
Kosti su dokaz, jer su tako neraspadljive, da je netko hodao ovim svijetom i ostavio trag.
Kost je biološki dokaz da si bio tu, velik, malen, ispravan, neispravan i sve to zajedno.
Kost je predispozicija da imaš grob. Usput rečeno, zato mi je trend kremiranja strašno odbojan. A i u tom kremiranju, kosti ostaju čitave. Pa ih drobe. Grozno…
Iznad kostiju dolazi grob. S epitafom ili ne, s imenom i godinom – svakako. S križem, zvijezdom petokrakom, s nišanom ili bez ikakvih oznaka.
Ljudima su kosti važne koliko je i grob važan. Jer samo je jedan prazan grob razumljiv. Onaj u vlasništvu Josipa iz Arimateje iz kojeg je Isus treći dan iščeznuo.
To je jedini grob koji treba biti prazan.
Svi drugi grobovi trebali bi biti puni.
Komunistička civilizacijska regresija
Odnos prema mrtvima lakmus papir je stupnja civiliziranosti nekog naroda. Kada arheolozi pronađu kostur star par tisuća godina, otvara im se cijeli prozor. Kako je osoba živjela, kako je pokopana, od čega je stradala…
Kada arheolozi nađu tisućama godina stari grob iz kojeg se vidi da je osoba pažljivo sahranjena, a ne samo bačena i ostavljena prirodi, računa se da je ta civilizacija iz onog animalnog, zakoračila u prostor ljudskosti, duše, Boga i civilizacije.
Zemni ostaci čovjeka i način kako se odnosimo prema njima ispit su svake osobe, sustava i režima.
Jedan režim je na tom testu pao i pokazao svoju civilizacijsku regresiju.
Prvo 1945. potom i 1991.
Nisu pobijali samo žive, poubijali su i mrtve
Komunistima nije bilo dovoljno poubijati žive, oni su poubijali i mrtve. 1945. iza svibnja nije preorano samo groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, iako jest najpoznatiji primjer.
Na njemu je jedan od braće Jurišić. Drugi je, već spomenuti, završio na Križnom putu u Vojvodini, treći zadnje viđen u logoru Prečko po ‘oslobođenju’ Zagreba.
Po preuzimanju vlasti, komunisti su donijeli odluku o uklanjanju grobalja i grobova ”okupatora” i ”narodnih neprijatelja”, koja je obuhvatila groblja vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske te ustaše, četnike i slovenske domobrane.
Nije uništeno samo groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, već grobovi na stotinama lokacija diljem teritorija nekadašnje NDH.
‘‘Katolička crkva iskazivala je u neposrednom poraću 1945., a i kasnije, otvoreno protivljenje uništavanju grobova poginulih „neprijateljskih“ vojnika u Jugoslaviji od strane „narodnih“ vlasti. Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, izdano 20. rujna 1945. na općim biskupskim konferencijama u Zagrebu, o položaju Katoličke crkve u Jugoslaviji u neposrednom poraću i odnosu novih jugoslavenskih vlasti prema Katoličkoj crkvi i vjernicima najpoznatije je i nedvojbeno najutjecajnije. Tamo se, ukazujući i o uklanjanju grobova od strane vlasti, napominje: „[…] Ovakav postupak mora se osuditi. Pred smrću klanjaju se svi ljudi. I neprijatelj prestaje poslije smrti biti neprijatelj. I njemu pripada po nepisanim zakonima čovječanske uljudbe, koja izvire iz kršćanske ljubavi, pravo na pristojan grob’‘, piše dr. sc. Vladimir Geiger u znanstvenom članku ”O provođenju odluke Ministarstva unutarnjih poslova DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju vojnih grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ u Vojvodini nakon Drugog svjetskog rata”.
Odluka o uništenju posljednjih počivališta navodnih neprijatelja nove vlasti, koji su i kao mrtvi očito bili prijetnja, samo je mali pokazatelj bestijalnosti jugoslavenskog komunizma.
Stotinama tisuća drugih nisu prekopali grobove, već ih lišili prava da se za njih uopće zna.
Pobacali u jame, vrtače, kopove i rovove uskrativši ima pravo na spomen, na ime, na uspomenu i na obitelj…
Priča o kostima 45 godina kasnije
45 godina kasnije, pod istim se simbolom opet pojavljuje priča o kostima.
Obitelji i nakon 35 godina od te 1991. stoje u limbu, posjećuju prazne grobnice i žive u nadi da će ih za života napuniti.
Makar da se vrati samo mali dio.
Obitelji onih Vukovaraca koji čekaju da napune prazne grobove, s nadom gledaju u zlokobno vukovarsko gradsko smetlište Petrovačka dola gdje su tone i tone smeća godinama odlagane na njihove najmilije.
Ekshumacija na Petrovačkoj doli; Foto: Fah
Sprovodi na vukovarskom Memorijalnom groblju ovih su dana uobičajen prizor.
Kod jednog je nađena samo lopatica, od drugog možda komad čeljusti, od trećeg bedrena kost…..Nisu nađeni cijeli. Prekapali su ih i premještali nakon pada Vukovara da bi ih u konačnici pobacali na gradski deponij u nadi da tamo, upravo tamo, nitko nikada neće tražiti.
No, obitelj koja dobije i samo lopaticu svoga nestalog to je dovoljno.
Fragmenti ljudskih kostiju pomiješanih sa životinjskim lešinama i smećem, dovoljni su da obitelji zatvore i to mučno poglavlje života, organiziraju sahranu, obuku crninu, izvade opet obiteljske albume i napokon napune grob. Pa makar samo lopaticom.
Od mrtvih se naprosto ne odustaje. Civilizirani narodi ne odustaju.
Od mrtvih se ne odustaje
Evo nedavno svi se čudom čude kako je Amerika zaustavila gradnju neke ceste u Međimurju jer upravo su na njenoj trasi navodno kosti američkog pilota iz 1945.
Američka vojska i forenzičari stigli u Međimurje i traže druga nestalog prije 80 godina.
“Jer obećali smo svim našim vojnicima da nikada nećemo ostaviti palog suborca. Upravo to i ovdje radimo. Tražimo palog suborca da ga vratimo kući. I sada, nakon 80 godina, on je jednako važan kao i svi mi koji danas služimo”, kazao je za medije mladi Amerikanac koji je dio potražnog tima.
Kazao je to kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Ne zna da kod nas nije.
Supruga jednog hrvatskog pilota, Rudolfa Perešina stradalog u operaciji Bljesak, preko dvije je godine živjela u uvjerenju da joj je muž živ.
Tek je 1997. dobila njegove kosti.
Čim je vidjela zubalo, znala je da je to on. Prije DNK analize. Znala je gdje su mu plombe i koja je bila pala.
Da, toliko su te stvari bitne.
Nijemci brinu za kosti i grobove
Bitne su Nijemcima koji još od Prvog svjetskog rata imaju posebno državno tijelo koje brine o spomenu i grobovima njemačkih vojnika po cijelom svijetu. Brinu i za ono na Mirogoju i ona u Sjevernoj Africi, Poljskoj, Rusiji…
Imaju stranicu, ne ulaze u politiku, bitno je samo pravo na grob i na spomen, pod kojim god režimom vojnik služio. Na stranicama imaju podatke za milijune njemačkih vojnika čije su kosti sahranjene diljem svijeta. Imaju i lokalnu mrežu suradnika koji brinu za paljenje svijeća.
Poljska ekshumacija u Ukrajini
Kosti su bitne i Poljacima koji baš ovih dana u Ukrajini provode veliku ekshumaciju svojih sunarodnjaka ubijenih u genocidu u Drugom svjetskom ratu.
Ubili su ih Ukrajinci, no to i nije bitno nakon tolikih godina.
Isto kako što 80 godina od 1945., mi nažalost ne možemo proganjati počinitelje. No ono što možemo jest vratiti kosti ubijenih kućama, pokopati ih, istražiti, naći im obitelji, vratiti imena i sudbine. I dati im grobove.
Počinitelji će ionako na jedan bitniji sud.
Većina ih je već i otišla.
