SDP nije nužno izborni gubitnik – iako to na prvu tako izgleda
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Svibanj 2025 16:06
Iako se nakon lokalnih izbora svi mogu proglasiti pobjednicima, ovisno o kutu interpretacije, s Mostom to nakon nedjeljnih izbora u Hrvatskoj ipak nije slučaj. Tako je u povijest poslan još jedan ‘treći put’. Ako lokalne izbore promatramo s nacionalne razine i čisto statistički, HDZ jest njihov očiti pobjednik. No ne bih rekla da je SDP nužno izborni gubitnik iako to na prvu tako izgleda, piše Višnja Starešina za Lider.
Od početka hrvatskoga višestranačja 1990. SDP je stranka koja je uspijevala sačuvati udio lijevoga krila nekadašnje Partije u vlasti – onaj udio u stvarnoj vlasti koji se odnosi na udjele u administraciji i proračunu – transformacijama, proizvodnjom sestrinskih stranaka na ljevijem, liberalnijem, zelenijem, ukratko, ‘progresivnijem’ spektru od sebe same. Tako su Pusić–Čačićevi narodnjaci bili ‘elitniji’, Lesarovi liberali ‘radničko-ljeviji’, bandićevci su bili ‘nacionalniji’, orahovci Mirele Holy ‘zeleniji’, a možemovci su ultraglobalno-progresivni s izraženom jugonostalgijom.
Prozaično jamstvo opstanka SDP-a
Međutim, svi su oni izrastali i opstajali na SDP-ovoj bazi u administraciji (državnoj i lokalnoj), u skladu s trendovima i izbornim potrebama vremena. I isto su tako odlazili u prošlost nakon što se promijenila politička moda. A SDP je, navodno, cijelo vrijeme propadao, ali ipak je uvijek nadživljavao svoje pomoćne inačice. Bez njegove administrativne baze ni nekad Bandić, a još manje današnje Možemo!, ne bi mogao upravljati Zagrebom, a ni dobiti izbore. Zato ne mislim da je ovo kraj SDP-a, da će ga u Zagrebu trajno zamijeniti Možemo!, da je SDP trajno izgubio Rijeku ili da će nestati u Splitu, već to vidim kao dio još jednoga transformacijskog procesa u kojem će se on kao i dosad resetirati te nadživjeti svoje trenutačno popularnije epigone.
Kontrola nad novcem, odnosno realna politička moć koja izvire iz administracije, jamstvo su opstanka. A političke priče dolaze i prolaze. Tu mu i HDZ trajno priskače upomoć izostankom volje za pravu političku utakmicu u sredinama koje su izvor moći političke ljevice, poput Zagreba. I tako se čuva ravnoteža.
Sustav zatvoren za istinsku demokraciju i istinske promjene
Za razliku od SDP-a, koji sa svojim proizvedenim partnerima uvijek nastoji ostaviti dojam modernosti i progresivnosti (što je, uostalom, globalno obilježje političke ljevice), HDZ se cijelo vrijeme upire dokazati da slijedi put svojih osnivača iz 1989. i da nema nacionalnije stranke od njega. U skladu s time SDP vlada u prigodnim intervalima u savezu sa svojim sestrinskim strankama, katkad im i namjerno dajući uloge iznad njihove stvarne političke težine (HNS, pa i Možemo!), a HDZ proizvodi svoje epigone (katkad inačice HSP-a, danas DP-a) koje zatim ubrzo proguta ili učini ekstremno nebitnima.
Unatoč političkoj raznovrsnosti na površini nije pogrešno zaključiti da Hrvatskom u kontinuitetu de facto upravljaju sljednici lijevoga (anacionalnijeg) i desnoga (nacionalnijeg) krila nekadašnje Partije, što omogućuje kontrolu političkog prostora i vrlo precizan izborni inženjering uz proizvodnju prigodnih političkih aktera (trećih putova, neovisnih lista i pojedinaca) koji eventualno mogu opstati u sustavu samo ako postanu njegov dio. To je ona pesimističnija strana sustava, zatvorenoga za istinsku demokraciju i istinske promjene.
Napredak zadanog sustava
Optimističnija je strana da ‘istinski slobodne demokracije’ postoje samo u teoriji i da su i ovi lokalni izbori pokazali napredak toga zadanog sustava podijeljene moći. Primjerice, Plenkovićev je HDZ u Zadru (županiji i gradu) napravio kvalitativnu i, čini se, pobjedničku smjenu generacija povlačenjem bivšeg ministra Šime Erlića i bivšega državnog tajnika Josipa Bilavera na lokalnu razinu. Sličan proces već traje u Osječko-baranjskoj županiji, gdje su bivša ministrica Nataša Tramišak i dosadašnji gradonačelnik Ivan Radić pomeli konkurenciju. Riječ je o političarima nove generacije koji lokalnim zajednicama otvaraju ne samo nacionalnu nego i europsku perspektivu.
Iva Rinčić je, bez obzira na drugi krug i svoju političku afilijaciju, prekinula jednovlašće u Rijeci, neprekinuto još od 1945. SDP-ov je Neven Bosilj, zahvaljujući svom radu i usprkos difamacijskoj kampanji, ponovno osvojio Varaždin, poslavši Radimira Čačića u političku prošlost. Navodno nesmjenjivu sisačku ‘crvenu Kristinu’ Ikić-Baniček pomeo je dosad nepoznati HDZ-ovac Domagoj Orlić, ne samo zahvaljujući njezinu radu i naravi nego i zahvaljujući svom radu na obnovi. Istra je još ozbiljnije ušla u proces transformacije iz praktički IDS-ova jednovlašća. Sporo i kontrolirano, ali – ipak se to kreće.
