Pa kaj onda kaj niš nisu napravili u četiri godine, vele Zagrepčanci, ajmo im dati još osam
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Svibanj 2025 17:06
Hvala Bogu, završava svibanj, najdramatičniji mjesec u novijoj hrvatskoj povijesti, pa se do sljedećega svibnja možemo! posvetiti ležernijim temama, kao što je prijetnja totalnim nuklearnim ratom i nestankom čovječanstva, nakon što je čovještvo (iliti ljudskost) odavno precijenjeno.
Rezime svibnja 2025. iz crvene perspektive: laži o oslobađanju nebranjenog Zagreba, ples sablasti u Lisinskom, morbidna radost u vrijeme obilježavanja Bleiburga, trnjanski kresovi (hajdmo naprijed ekavci, znaju oni da je hrvatski standard – krjesovi, ali im kresovi malo vuku prema zajedničkom jeziku hrvatskom ili srpskom, što se uklapa u opštu jugomaniju usred Zagreba, koju Zagrepčani honoriraju barem u prvom krugu lokalnih izbora), i tako sve do 25. svibnja i jugodana mladosti, kojim zaostali crveni i dan-danas slave rođendan najvećega sina, oprostite, najvećega zločinca naših naroda i narodnosti. Slave u Kumrovcu, gdje je navodno rođen, a najviše poklonika dolazi iz Slovenije, što i nije čudno, jer su najveća masovna grobišta, otkrivena i neotkrivena, upravo ondje. Bal vampira, koji ipak ima veze i sa Zagrebom, jedinim preostalom crvenim gradom (uz ružičasti Split), nakon što se čak i Rijeka emancipirala (i odmah osvojila nogometno prvenstvo). Da je tako s metropolom, svjedoče i napisi upućenih da bi Senf, u slučaju pobjede u drugom krugu, vidjevši da mu komunalije ne idu od ruke, posegnuo za onim što najbolje znade – crvenom krpom, do sada blago skrivanom – to jest povraćanju Trga maršala Tita, da svima bude jasno. A da bi se moglo dogoditi, izlajao se stanoviti glumac i možemovac Mandula ili slično. Problem je senfovaca i celikovaca što bi tada trebalo skinuti ploču na kojoj piše Trg Republike Hrvatske, a to je malo sklisko, premda bi ta družba rado skinula i Republiku Hrvatsku kao takvu, jer im ide na živce. Pa je ona izjava glavnoga državnog odvjetnika da Senf širi mržnju, vrlo objašnjiva.
Glede rečenoga navodno kumrovečkoga zločinca i njegovih vrlina, porječkali se nedavno u Saboru povjesnik Jurčević i lingvist Pupovac. Potonjem je zasmetala povjesnikova tvrdnja da su Bleiburg i Križni putovi najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda. Pupovčani također dobro znaju što je bilo, ali ne bi nikako nazvali masovna ubojstva Hrvata tragedijom, naprotiv. Ipak je zločinac dobrano smanjio broj Hrvata, što se i danas vidi na demografskoj slici Hrvatske, a ponudio je srpskoj manjini u Hrvatskoj i konstitutivnost, njihovu najveću radost, bez koje su ostali devedesete. A jako bi rado opet. Nisam pratio, ali čujem da je lingvistu najviše zasmetalo što se govori o hrvatskoj vojsci, koja je (uz pet puta petokrakaviše civila) pobijena 1945. Valjda je zasmetalo i da se ona druga vojska, koja je pobila razoružanu hrvatsku vojsku, žene i djecu, naziva jugoslavenskom vojskom. A nego kako bi se ta zvala? I u njoj je bilo Hrvata, ali je većina potrošena već na Sutjesci, a jugoarmija nadoknadila poslije taj manjak srpskim četnicima. U zaključku, i da više nisam čuo ništa suprotiva: jugoslavenska je vojska pobila hrvatsku vojsku i civile, uglavnom članove obitelji domobrana i ustaša, ali za pupovčane svi su oni ustaše, kao i za srbijanski režim i njegove medije, tek što potonji ustašama pribrajaju i sve žive i suvremene Hrvate. Pa tako slično i taj pupovački ispad u Hrvatskom saboru, koji je pokrovitelj Bleiburga (valjda i nadalje), a preko ispada se prešlo vrlo blago, ta nemojte, drugovi, pa ne priliči i tako dalje.
Slučajno ili ne, baš se u svibnju pojavio hrvatski prijevod teksta msgr. Josepha Patricka Hurleya iz 1946., kada su se Hrvati već raspadali u jamama i tenkovskim rovovima, pet stotina svećenika do tada ubijeno, a bit će ih još, te se komunisti mogli posvetiti Stepincu i prirediti suđenje – povijesna je fotografija rečenoga Hurleya, papinoga nuncija (točnije: regens ad interium, što bi bilo slično nunciju), koji jedini ustaje i lagano se nakloni Stepincu dok nadbiskupa uvode dva partizanska stražara. U spomenutom tekstu, pismu Vatikanu o stanju vjernika i nevjernika u komunističkoj Jugoslaviji, Hurley naziva Stepinca herojem, a logor u Staroj Gradiški uspoređuje sa sličnim koji se zvao Dachau.
Budući da je Hurleyevo izvješće već prezentirano hrvatskoj javnosti putem stanovitih portala („službeni“ mediji šute, u neprilici), ne ću o pismu previše, samo ću izdvojiti najsnažnije poruke: da je Jugoslavija najkomunističkija zemlja među državama koje su pod patronatom J. Staljina, da su progoni vjernika stalni i mučni, da Tito i Bakarić ismijavaju Bogorodicu i hodošašća, da gladuju redovnici, časne sestre, svećenici, ali i biskupi, ugušen je katolički tisak i tako dalje. Crkve su otvorene, ali vjernici nadzirani i popisivani, pa se narod boji, a jedini koji su uvijek u crkvi i slušaju spcpropovijedi – pripadnici su OZNA-e. Zatim pozivaju na saslušanja župnike i govore im što ne bi smjeli propovijedati i koga ne smiju spominjati, recimo bliblijskoga Joba! Također ne smiju izgovarati jednu od Deset zapovijedi, to jest „Ne ubij“. Bez uvijanja Hurley, inače američki biskup, piše o 400.000 stradalih Hrvata katolika (naravno), što bi odgovaralo i engleskim izvorima. Na kraju govori (piše) Hurley da je sve u Jugoslaviji 1946. nalik mamertinskoj tamnici u Rimu, u kojoj je prije smaknuća boravio i sv. Petar.
Ono što me je privuklo, a korespondira sa sadanjim pontifeksom, jest činjenica da je biskup Hurley pripadao redu augustinaca u Sjedinjenim Državama, znači kao i Lav XIV. poslije – redu ustanovljenom u 13. stoljeću. Pa bi, mislim ja, bilo lijepo da augustinac Lav pročita pismo augustinca Josepha iz 1946., ne bi li mu bilo jasnije što se događalo u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito rečenice o Alojziju Stepincu. I tada bi, valjda, Lav učinio što Franjo nije, ne mislim na Tuđmana, nego na pokojnog argentinskoga papu. (A Tuđman je bio u Mariji Bistrici kada je Ivan Pavao II. Stepinca proglasio blaženim, i pozvan na pozornicu srdačno se pozdravio s papom Poljakom. To samo uzgred, prisjetio sam se tih dana vidjevši na ekranu hodočašće vatrogasaca, u nedjelju.)
Inače, kad smo već pri imenima, dvojba Lav ili Leon bijaše besmislena, jer znamo što je hrvatska tradicija. Pa je Lav ostao i ostat će. Kojima je to smiješno, bedasti su primići. Ličani se šale, ali dobroćudno, malo se nasmiju kada ih župnik pozove da mole za papu Lava i biskupa Medu.
Toliko o tome. Život ide dalje, a smrt ga sustiže, osobito u Ukrajini koja teže stradava nakon najave o pregovorima nego prije njih, a Gaza pati pred očima „zabrinutoga“ svijeta. Sve pršti od licemjerja, kojemu se pridružila i hrvatska politička gataelita, pa glasala protiv revizije članka 2 Sporazuma o pridruživanju s Izraelom (malo nejasna formulacija) nakon što je većina europskih zemalja tražila reviziju, zgrožena izraelskim zločinima u Gazi. Tako čitamo Mak i ja da se Hrvatska svrstala ako ne u podržavatelje zločina, a ono barem među prezrene šutljivce i licemjerne kunktatore, što znači da ne zastupa mene kao Hrvata, ne govori u moje ime, a to (po elitu) nije dobro. „A čuj, vi Hrvati imate hipoteku“, kaže učeni mačak Mak, znajući da uvijek poludim na te riječi. „Kakva hipoteka! Koja hipoteka!“, srdito je vikao Franjo Tuđman na prvom javnom istupu nakon zabrane, a bijaše to na izvanrednom plenumu Društva hrvatskih književnika u teatru ITD, u siječnju 1989. (kada sam ja i žešće govorio, a tom se prilikom upoznali). Reagirao je na izjavu nazočnog ondašnjeg sekretara (tako su se zvali ministri u komunizmu, a šuškavci izgovarali – šekretar) da „mi imamo hipoteku, pa zato moramo popustiti oko jezičnoga amandmana na odredbu u Ustavu SR Hrvatske.“ Znao je Tuđman što je hrvatski jezik i kako ga i zašto treba braniti, a znao je i što spomenuti mulac misli pod hipotekom.
I sada, vraćam se licemjernoj i plašljivoj hrvatskoj političkoj eliti, opet je u igri hipoteka. Ne može, kao, Hrvatska nešto ružno reći o zločinačkom izraelskom režimu, jer mi Hrvati valjda imamo hipoteku. Nemamo. Da su pametniji, upravo bi potpora Palestincima i protivljenje krvoproliću u Gazi bili krunski svjedoci da ova moderna Hrvatska ni na jedan način nije sljednica režima iz četrdesetih i da takva može mirne savjesti, poučena i iskustvima iz devedesetih, biti zagovornicom patnika u Gazi, a žustrom protivnicom zločinca Slobodana Bibija koji se ne libi ubijati djecu, pa ni onih devetero djece palestinske liječnice nekidan. Devetero djece, koja su se pridružila tisućama i tisućama ubijenih mališana, golem broj njih među više od pedeset tisuća pobijenih Palestinaca, a osobito su na meti zdravstveni kadrovi i novinari, jer jedni bi možda ipak mogli spasiti kojega ranjenika, a drugi svjedočiti o pokoljima. U svezi s novinarima, izraelskim metama, pitam ja i dično „naše“ Novinarsko društvo, je li se oglasilo. Nije. Valjda i ono ima hipoteku, a više bi mu (vodstvu Društva) trebala apoteka u kojoj se mogu naći lijekovi za duševne bolesti). Čak ni sada se nitko, osim rijetkih autora, ne usudi glasno prosvjedovati protiv dovršenja genocida u Gazi, dotično neljudskoga zaustavljanja kamiona s humanitarnom pomoći, nove izraelske zabave koja vodi do smrti preostale djece, i ne samo djece. Dok i putkozadnje dijete, i zadnja zgrada u Gazi ne budu zgaženi. Čak i Washington pomalo gunđa, kroza zube, ali i dalje drži štangu zločinačkom režimu. Rusima u svezi s Ukrajinom ne drži štangu, ali „pregovara“ na način koji Kaliguli ide na ruku, pa smo opet na istom. Mislio je Neron držati Putina na telefonskoj liniji, a ovaj iskoristio priliku da drži Nerona na lajni, sve dok Neron napokon nije shvatio da ima posla s luđakom Kaligulom i bijesno zalajao.
Ovaj je svijet postao odvratnim. Zato sam otišao u žumberačke šume, da mi zrak pročisti misli, ali ništa od toga. Jedino je Tor profitirao, natjeravao puhove. Kada me je pokušao navesti na razgovor o drugom krugu lokalnih, rekao sam mu da šuti i prati situaciju, jer su se na Žumberku pojavili medvjedi, a oni vole napadati cucke. Nakon toga se smirio. Ah, Žumberak, koliki su se velikani ondje rodili, ne samo Tadija, a pod njim Dolina kardinala, još plodnija.
Navečer me Mak, koji je bio ostao kod kuće, obavještava o velikom požaru u Zagrebu. Gori bolnica! Ma koja bolnica, pitam. Ispostavilo se da je bio velik požar u nikada dovršenoj bolnici u Blatu, sagrađenoj novcem radnih ljudi. Sva sreća da nije dovršena, stradali bi pacijenti. Ali je služila i služi kao skladište, između ostalih i gradskim ustanovama u kulturi, pa i nekim kazalištima koja ondje drže scenografske elemente, kao i muzejima. Dok ovo pišem, ne znam što je sve uništeno. Pitam neke ljude jesu li ondje bili neki ljudi, zaštitari ili slično, vele da nikoga već neko vrijeme ondje nema. Valjda su svi zaštitari otišli na Hipodrom. A Blato navodno prije nekoga vremena preuzela država, sporazum potpisan, zastavaali ne i realiziran u naravi, što znači da je za požar odgovoran Holding, odnosno gradska uprava, odnosno Senf. Pa bi tako GDO mogao spojiti dva slučaja, Hipodrom i Blato, što će valjda i učiniti.
Na kraju, vraćam se početku: jest bio svibanj svakakav, i povijesno-politički i meteorološki, ali završava dostojno - Danom državnosti, koji su nam crvendaći u jednom trenutku oduzeli, pa ga šareni plavi vratili. A u svim zbivanjima i pojavama svibanjskim, opisanim u ovom tekstu, glavni i zaglavni kamen bila je i ostala – hrvatska država. Da nje nije bilo i da je nema, sve bi bilo lijepo i mirno. A povijesnu krivnju nose na leđima dva mračna lika, Branimir i Tomislav, prvi uspio dobiti međunarodno priznanje, drugi kneževinu pretvorio u kraljevinu, usput otjerao Mađare. Pa njemu u čast Braća hrvatskoga zmaja u nedjelju priredila procesiju zagrebačkim ulicama, da, ne će valjda Senf i njegovi nemremovci, ne će valjda sekta ne toliko opasnih koliko blesavih namjera, sektaši kojima je hrvatska povijest zazorna. A Zagrepčani ih popušili, barem u prvom krugu. Jer Zagreb se voli zabavljati. Pa kaj onda kaj niš nisu napravili u četiri godine, vele Zagrepčanci, ajmo im dati još osam da ništa ne naprave, nama je to gala, moremo pljuckati u birtijama. Doduše, barem su potreseni Mirogoj mogli malo popraviti, ali buju do kraja stoljeća, kad mi mrtvi zapjevamo.
