Katarza zloglasne Kockice
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 09 Srpanj 2025 18:07
Nema u Kockici više partije. Nema privilegiranih Srba u upravama preduzeća.
Danas Džamonjina i Murtićeva megalomanska umjetnost sa zidova Kockice gleda kako preko Save na Hipodromu stasa neka nova Hrvatska.
Prisavlje 14, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. Tako glasi adresa zloglasne Kockice. Nekoć je adresa glasila Šetalište Karla Marksa 14, 41000 Zagreb, Socijalistička Republika Hrvatska. Svašta se od tada – osim adrese, u Kockici izmijenilo.
Vitićevo arhitektonsko remek djelo, čiji interijer krase megalomanska djela tadašnjih režimskih umjetnika poput Murtića i Džamonje, izgrađeno kao dom Komunističke partije Hrvatske, doživjelo je svoju katarzu.
U subotu je u Kockici, u kojoj su se nekoć pisale depeše za progon proljećara, bio stožer koji je nadgledao Thompsonov koncert na drugoj obali Save, a ministar unutarnjih poslova ozaren pričao kako je sve bilo divno i krasno.
2025. stožer u kultnoj i zloglasnoj Kockici nije postojao da bi ‘sjekao’ glave i građanska prava ‘hrvatskim nacionalistima’, već da bi istima osigurao sigurnost.
Pravda jest spora, ali dostižna.
Pedeset i kusur godina nakon što je Kockica postala domom domaćih partijaca, iz nje se na TikToku javlja prvi policajac države, Davor Božinović, sav ozaren i dirnut Thompsonovim koncertom, a još više činjenicom da pola milijuna ljudi nije napravilo nikakvu veću nepodopštinu.
”Ovo je bilo slavlje zajedništva, ljubavi prema domovini i vrijednostima koje nas povezuju – bez podjela s jasnom porukom: Hrvatska je demokratska, europska, organizirana zemlja u kojoj svatko ima pravo na svoju glazbu, identitet i mirno okupljanje… Hvala svima. Bila je čast biti dio ovoga” kazao je Božinović.
Patološka patetika Milorada Pupovca
Ministar je bio u crnoj košulji, što je pedantno primijećeno na konferenciji za medije Milorada Pupovca u ponedjeljak.
Ono što je izveo vođa Srba u Hrvatskoj teško da je moguće prepričati.
Čovjek se zapita ima li on uopće srama. Na njegovu patetiku, što vizualnu, što auditivnu već smo naviknuli, no ono što je izveo nakon Thompsonovog koncerta bilo je neugodno, iako u skladu s viktimološkim narativom dotičnog i naroda kojem pripada.
Pupovcu ostaje tek patološka patetika koja očito ne izaziva crvenilo niti njemu niti medijskim apologetima koji se pojavljuju na tim presicama.
I vječna uloga žrtve. Čak i onda kada je u vlasti, čak i onda kada nije, no cifre na računu samo rastu.
U Kockici se više ne pišu depeše, u Kockicu više s grčem u želucu ne ulaze mladi kulturni i medijski radnici kako bi im kakav tusti drug koji do podneva u organizmu ima pola litre vlahova ili nekog francuskog konjaka – ako je na višoj poziciji, pojasnio što i kako treba raditi i što kažu iz Beograda…
U Kockici se danas bruse turističke strategije koje, zahvaljujući HRVATSKOM moru, planinama i slavonskim nizinama, nose milijarde u proračun. Lova koja ostaje u Hrvatskoj, ne odlazi u Beograd.
U Kockici danas prvi policajac države, inače sin vojnog lica i koji je radio u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu Hrvatske, ozaren priča o Thompsonovom koncertu i NE piše depeše za njegovo uhićenje.
Kakva kozmička pravda!
Milorad Pupovac ipak ne misli tako.
I to je OK, ne mislimo i ne radimo svi isto. Iako on misli da svi trebamo kao on inače smo crne ustaše i treba nam ’45.
Pripremio je svoj uobičajeni retorički dramolet, zasuzio, glas je podrhtavao…
No Pupovac ne osjeća sram, ne osjeća niti susramlje. Iako je dosta korisno kad ga ponesu emocije pa krene otvarati karte.
Pupovac napokon priznao što misli o 1991.
Proziva ”većinsku crkvu”, misleći valjda na Katoličku, dok mu u isto vrijeme njegova manjinska četnikuje na svakom koraku. Govori o duhu zla, a s druge strane je valjda on, duh dobra.
Kaže da zna kada je sve počelo, Srbi su sada dobili ”traku kakvu su nosili 1941. i u ovom ratu”, kaže Pupovac i dolazi do onog glavnog: ”Nasljeđe ustaštva stvoreno od ’90. naovamo”.
Dakle, tu Pupovac urbi et orbi priznaje ono što svih ovih godina uvija.
Republika Hrvatska reminiscencija je NDH, a to treba srušiti. Hrvatska kao takva ne treba niti ne smije postojati. S istom egidom su to pokušali i 1991.
S istim ustašama su plašili domaće Srbe koji su do prije 150 godina bili tek Hrvati pravoslavci.
Ako je Hrvatska koja je stvorena 1991. – takva, onda joj se treba dogoditi i 1945.
Bogu hvala, kotač se zavrtio u drugom smjeru, a Pupovcu ostaje tek njegova patetična viktimologija i milijuni eura na računu njegovih ispostava.
Na jednoj od njih, na Novostima, o Thompsonovom koncertu pišu kao o okupaciji.
Novosti pitaju trebaju li u ilegalu
”Ako čitav Hipodrom usklikne Za dom, znači li to da se među nama skriva pola milijuna ustaša ili da je vrijeme da se sakrijemo mi? Ako nitko nije priveden ni kažnjen, znači li to da je njihov ZDS postao legalan ili da se nama bliži čas za odlazak u ilegalu?”.
Ne, ne treba im odlazak u ilegalu, nismo mi k’o oni.
Samo neka sjaše s državnog proračuna i privilegiranih mjesta u Saboru.
Hrvatskom saboru.
Nema u Kockici više partije. Nema privilegiranih Srba u upravama preduzeća.
Danas Džamonjina i Murtićeva megalomanska umjetnost sa zidova Kockice gleda kako preko Save na Hipodromu stasa neka nova Hrvatska.
Hrvatska koju nije briga ni za Pavelića, ni za Pupovca ni za Titovu Jugoslaviju. Koja nema pojma što je Kockica, ali zna tko je Crvenkapa, zna tko je rekao ‘Kad krenemo gorit će nebo i zemlja’, zna tko su Jean Michel Nicolier, Blago Zadro, Marko Babić, zna tko je Zvonko Bušić i zna zašto se 1991. vikalo ‘Za dom spremni’.
PS
Hvala Hrvoju Klasiću što je ovog puta tako jasno rekao istinu. ‘Mi od 90. ne živimo u fašističkom, ali niti u antifašističkom društvu, mi živimo u anti-antifašističkom društvu’.
Jer ako u antifašizam trpaju, komunizam, Tita, rodne politike, globalizam, antikapitalizam, Hamas, veganstvo, ‘promjenu spola’, i patološku mržnju prema Katoličkoj crkvi i vjernicima onda je dijagnoza društvenog primarijusa Klasića – u sridu.
