Nametanje hipoteke hrvatskom narodu više ne prolazi
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 09 Srpanj 2025 16:04
Vruće, povremeno manje vruće, pa opet odurno vruće, trošimo struju na klimave uređaje, u mojoj radnoj sobi nema klime, pa ni klimatskih promjena, ali ima ventilator, koji životinje obožavaju. Pa uz jezive zvukove nepodmazanoga valjda ventilatora čitamo novine. „Kaj buju sad i mačke čipirali?“, pita Mak. „Zašto ne“, velim, „neka se nađe. Eto, Tor je čipiran kao i svi psi, to jest oni koji jesu“.
„Ja sam čipiran?“, iznenadio se Tor, „pa kada, kako, svinjarija je da i ne znam.“ Smirio sam ga, kažem da nije opasno, čak korisno, ako odluta lakše ćemo ga naći. Osim toga, još malo pa će i ljudi biti čipirani, da ne odlutaju. Za sada je predviđen samo Registar stanovništva, kao prvi korak. Država, piše u novinama koje čitamo, želi znati sve o svojim podanicima, gdje žive, kako žive, koliko love imaju, iz koje su avlije, koji im je materinski jezik, što jedu, što piju, jesu li u braku ili izvan njega, posebno potonje, državu zanimaju izvanbračne veze, znači bit će više rastava, to jest razvoda. Država mora znati koji im je pjevač pri srcu, koji nije, kakav auto voze, koga vole, a koga mrze, koliko životinja drže u kući ili izvan kuće. „Pa to ide prema totalitarizmu“, veli Mak, taj Registar. „I meni je sumnjivo“, slaže se Tor, „ što država mora znati kako ja mislim i čemu stremim, pa i o mojim izvanbračnim vezama.“ „Uopće ih nemaš“, odmahujem, „radije pripazi kada laješ na poštara, jer čujem da su se i DORH i USKOK preselili u Hrvatsku poštu, što znači da je poštar na kojega laješ možda iz tih služba, a onda ćeš biti uhićen zbog lajanja na službenu osobu. Dosta je već i to da migranti tuku policajke, ne svi, ali neki.
Tako mi razgovaramo, bez povišenih tonova. Prevruće je za teška pitanja, kao što je odnos prema psima i mačkama, u Hrvatskoj još nekako osim ponegdje, a bilježimo bez štovanja i slučaj zoofilije negdje u savskoj ravnici. „Oni koji muče životinje, kad-tad će mučiti i ljude“, zaključujemo. „Zato nakaze treba poslati na dugo hlađenje, u bajbuk.“
Dotle cvate turizam, dolaze u Hrvatsku svakojaki tipovi, među njima i pedofili, malo se sunčaju, malo gledaju što bi se još dalo kupiti, kapare zemljišta, kapare ili su već kupili lijep dio ljepših predjela, a to je samo predjelo, apetiti rastu. Uzalud pišu deklaracije pravi ljudi poput Mutnjakovića i Rošina, glad za hrvatskim prostorom sve je veća i na kraju će tomislavnas pojesti tuđinci. Dotle se zabavljaju, idu na festivale skupa s domaćima, a festivala ima kao riba u moru, isprva manji, a veći tek počinju. Hrvatska, festivalska zemlja, spektakularna država spektakularne povijesti, štoviše kraljevstvo tako staro da se američki turisti čude je li moguće, 1100 godina, a oni će dobiti kraljevstvo ili carstvo tek u drugom Trumpovom mandatu. Fascinirani američki pjevači pridružili se hrvatskim, čak pjevaju na melodioznom hrvatskom – Anno domini 925. Mateja Meštrovića na stanovit je način zajednički oratorij hrvatsko-američki, sve u slavu Tomislava i Croatan Indijanaca, pa i Meštrovićevih Indijanaca, koje su woukovi htjeli srušiti. Oratorij doista grandiozan, ali to nije sve, uslijedio Thompsonov koncert na Hipodromu, prilagođen širokim narodnim masama, što bi rekli komunisti, 5. srpnja 2025. skriveni u podrumima osluškivali tu hipodromsku sablast, tresli se i patili, uplašeni od polumlijunskoga krda u nacionalno-klerikalnom pohodu na Zagreb. Pa kada su ujutro izmili iz podzemlja, živi i zdravi, ali još u šoku, upravo su tim riječima ili sličnim opisali što se noću događalo, dodajući i nešto ustašluka, zazivajući Europu. Malo im je čudno bilo što se stožer raznih služba nalazio u Kockici, kao u dobrim starim vremenima, ali to su zanemarili i nazvali mobitelima jedinoga preostalog im regionalnog saveznika, Vučića, te predložili zajedničko priopćenje, to jest saopštenje u povodu nemilih događaja. I tako se pojavio tekst zagrebačkoga stožera SDP-a i Vučićevog štaba s CC potpisom Vojislava Šešelja, a koji je televizija promptno i grafički prenijela hrvatskim građanima, to jest da je cijeli taj koncert sramota jedna velika.
Ima tu rezona, a i dosta istine. Prvo: posjetitelji koncerta nosili su hrvatske zastave, a ne jugoslavenske, pa ni srbijanske, što je već po sebi skandalozno. Drugo: bili su to u većini mladi i vrlo mladi ljudi, zgodne djevojke i stameni mladići, koji su se navodno došli zabavljati, ali znamo mi njih – rekoše zajedničari između redaka u priopštenju – sve su to sinovi i kćeri, odnosno unuci i unuke, pa i nešto praunuka i prapraunuka onih koje smo pobili sredinom prošloga hipodromstoljeća, ali su prije toga neki od njih uspjeli izroditi potomstvo, vragovi jedni. Trebalo je i te nove mlade pobiti, što smo pokušali devedesetih, ali se pokazalo da su žilavi, pa oni pobijedili nas i još usput izrodili kćeri i sinove, te eto njih na Hipodromu. Dobro organizirani, ne tuku se, ne divljaju, nemaju ustaške insignije, ali znamo mi njih, pola milijuna ustaša i ustašica, ma toliko ih nije bilo ni u tom njihovom Domovinskom ratu. Gdje su nestali provokatori koje smo poslali na vrijeme, nitko ne zna. Valjda već na Bundeku. A ništa, naći ćemo ih poslije, šeprtlje, ni ustaške kape nisu uspjeli podijeliti, nesretnici. Pola milijuna koljača tako je fingiralo vrhunsku zabavu, uz anđele i Gospu, banda klerikalna, ali je ZDS s pozornice i publike otkrio o komu i o čemu se radi, kao da smo mi blesavi. Kao da pušimo kako se taj pozdrav odnosi samo i isključivo na Domovinski rat, taj koljački i grozni Za dom spremni, kao da je iz pjesme Te tri male riječi, ja te volim, nema u njemu ništa lijepo, nema riječi kao što je smrt, samo navodno spremnost da se brani dom i domovina, ma hajte. Mi smo – kažu priopštavatelji – imali i imamo u svom pozdravu ljupku riječ, to jest smrt, Smrt fašizmu, a to što smo svojedobno u fašiste umotali i odveli u smrt hrvatske kulake, intelektualce, svećenike, žene, djecu i tako dalje, te sve makar tihe protivnike komunizma i komunističke revolucije, samo nam je dobro došlo. Smrt, to je naša egida, Smrt fašizmu je šifrirana poruka Smrt Hrvatima. Možda jest taj hipodromski dernek naš novi poraz, ali mi imamo našu veliku pobjedu iz četrdeset pete, koja vrijedi više od svih naknadnih poraza. To je bio naš spektakl – ako i nismo pobili baš pola milijuna Hrvata, nego kojih stotinu tisuća ili dvije manje, ipak je fascinantna brojka i tješi nas, kao što nas je tješila skoro cijelu drugu polovicu dvadesetoga stoljeća. A to što se vražji Hrvati reinkarniraju kao Dalaj Lama, druga je priča i zabrinjavajuća.
Bez ironije i historicizma, ali stoji: potpuno izgubljeni „hrvatski“ SDP ovih je dana pokazao svu bijedu svoga rasuća i izgubio ono malo kredibiliteta što ga je imao, pucao si je u nogu, i to je jedini incident u svezi s hipodromskim spektaklom. Možemo!, ništa bolji, ali je mudro šutio (osim nekih jurišnika/jurišnica) jer ima putra na glavi već i zato što je dopustio! koncert, pa je – premda misli isto – prepustio juniorskom partneru da sam istrči i grdno se osramoti proglašavajući de facto pola milijuna mladih Hrvata sljednicima ustaškoga režima, priopćenjem koje spada u kasne četrdesete prošloga stoljeća, a ne u modernu Hrvatsku, u hrvatsku državu. Zaključno: lažni antifašizam, odnosno protuhrvatski staljinizam, u ovom vremenu više ne prolazi. Gotovo je s tim. Nametanje hipoteke hrvatskom narodu više none prolazi. Gotovo. Dvadeset i pete ovoga stoljeća zaustavljena je, nadam se zauvijek, nešto suvremenija inačica one iste potvore koja je izmišljena da drži hrvatski narod u pokornosti. Ta je inačica krenula početkom ovoga stoljeća, i sada joj je došao kraj. Premda je i u školama, u udžbenicima, rečena inačica podlo provlačena, nije se uspjela provući, hrvatska ju je mladost odbacila, školovala se u obiteljima. Kao i ona koja je devedesetih obranila Hrvatsku.
U svemu, jugoslavenska se klatež još jednom suočila s hrvatskim narodom, očajna i zaprepaštena, slomljena, u suzama.
Slučajno ili ne, u isto je vrijeme hrvatska Vlada, u potrazi za smještajem Penave, otvorila staro i mučno pitanje prenošenja kostiju hrvatskih vojnika i civila iz masovnih grobnica, poglavito u Sloveniji, ali i drugdje, u jednu i jedinstvenu grobnicu, kao što je predlagao nezaboravni biskup Bogović. Je li to samo trik, vidjet ćemo. Slovenci bi se rado riješili hrvatskih ostataka, ali u Hrvatskoj nisu imali prave sugovornike. Onaj tko je na pronalaženju pobijenih i poslije Drugoga rata i u Domovinskom ratu do sada učinio najviše jest ministar branitelja Tomo Medved, a može se iščitati da će i nadalje njegov resor biti zadužen za taj tužni posao. I još nešto: mediji tako strasno žele prešutjeti da je riječ o komunističkim zločinima, pa slušamo o „žrtvama Bleiburga i Križnih putova“, kao da su Bleiburg i Putovi pobili Hrvate, a komunističkih zločinaca nigdje nema, ni njihovog vođe Broza. Tog Bleiburga, ma tko bio, treba privesti pravdi. Gadan ivastip, svakako, valjda je još živ. Uvijek neki burg, ako nije Habsburg koji ubija Zrinske i Frankopane, nositelje hrvatske državnosti u svoje doba, onda se pojavi neki Bleiburg.
Otkud sad biskup Ivas?
Začudili se neki, ne prate. Vidjeli i čuli biskupa Antu Ivasa na koncertu, čitao svoju Maranathu, začuđeni prvi put čuli da je autor stihova. Oni koji nešto znaju i pamte, sjetit će se skupa na Jelačićevu trgu u ono mračno doba kada su hrvatski zapovjednici Gotovina i Markač u Haagu osuđeni na dugogodišnje robije (presuda poslije pala kao suha grana). U tom trenutku očaja i bijesa hrvatskoga naroda, govornici na trgu bijahu i general Sačić i pripadnici Hrasta (među njima u to vrijeme i potpisnik ovih redaka), ali i dva biskupa - moj prijatelj Bogović i dobri moj poznanik Ivas, tada aktivni šibenski biskup, pravi ljudi i pravi narodni biskupi. Pišem to da se ne zaboravi što je bilo, kao i da kažem: nije nikakvo čudo što se Ivas pojavio na Thompsonovu koncertu. Uvijek je bio i ostao ondje gdje treba biti.
Hrvati BiH i HVO u stvaranju hrvatske države
Pisao sam već o knjizi generala HVO-a Ilije Vrljića, naslovljenoj Svjedok jednoga vremena. Potom sam napisao scenarij, oslanjajući se uvelike na rečenu knjigu, a dokumentarni film snimao je tko drugi nego Jakov Sedlar. Ne će valjda neka od televizija, nacionalna ili koja druga, ne će valjda HAVC. Film je nedavnih dana prikazan u Mostaru, a zatim u Zagrebu, uz doista brojnu publiku, u kojoj su bili i mnogi sudionici sudbonosnih zbivanja u Hercegovini, pa i kazivači uspomena u filmu, uz obilje filmskih i video zapisa iz devedesetih, na kojima se pojavljuju i oni već pokojni. A kada sam u ovoj rubrici spomenuo škole i udžbenike, postavljam pitanje: Znadete li što su Lipanjske zore? Ne. A vidite, Lipanjske zore devedeset druge spasile su Hrvatsku, barem južnu. Bila je to zajednička akcija HVO-a (zapovjednik hvoJaganjac), Hrvatske vojske (Bobetko) i HOS-a. Rezultat: prva velika pobjeda nad srpskim snagama. U borbama koje su se odvijale od 7. do 26. lipnja oslobođena je cijela dolina Neretve.
Nije samo taj veličanstveni lipanj tema filma, nego hrabrost Hrvata iz Herceg Bosne, koji su bili u ratu s JNA i srpskim neprijateljem već od rujna 1991. Za razliku od Hrvatske, nisu dali da im oduzmu oružje teritorijalne obrane, organizirali su se i podosta spremni dočekali puni rat. Isprva u suradnji s muslimanima, zatim doživjeli izdaju i morali se sukobiti s dojučerašnjim saveznikom. Bitka za Mostar sa srpskim okupatorom vodila se od travnja devedeset druge, grdno razrušen grad obranjen je uz mnoge žrtve. Usporedo, u filmu se može pratiti geneza vojnog i političkog stasanja Hrvatskoga vijeća obrane i Herceg Bosne. One strateške dubine, bez koje bi južna i srednja Dalmacija teško opstale.
U zadnjim kadrovima veličajno Groblje mira na zaravni iznad Mostara i Širokoga, na Bilima, kružnoga tlocrta, s tisućama bijelih križeva za žrtve iz Drugoga svjetskog rata i poraća, te Domovinskoga rata.
Može li Hrvatska ostvariti sličan pothvat, možda se vratiti ideji Mile Bogovića, koji je bio zamislio Svehrvatsko groblje na Krbavskom polju, podno Udbine, gdje je sagradio Crkvu hrvatskih mučenika? Ondje ili drugdje u Hrvatskoj, ali Hrvatska jednostavno mora učiniti što joj je dužnost.
