Četnička ikonografija prolazi, ali Bojna Čavoglave ne
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Srpanj 2025 19:08
Upravo se na primjeru Thompsonova koncerta zorno ogleda koliko nevjerojatno - gotovo groteskno - odudara mišljenje tzv. mainstream medija i njihovih financijera od mišljenja velike većine tzv. običnih ljudi. To odudaranje je toliko očito da bi ga valjda i slijepac prepoznao, ali, naravno, ne i redakcije naših progresivoidnih portala.
Može se, naravno, nekome ne sviđati Thompsonov glazbeni stil, no ovdje se ne radi o notama. Ovdje se radi o nečemu posve drugom. Ovdje se radi o nepatvorenoj, čistoj mržnji, tj. o onome što je Roger Scruton definirao kao oikofobiju.
Thompson je pritom samo gromobran koji prima udarce umjesto drugih. On je zgodna meta za medijsko kamenovanje, ali u stvari mržnja ne pogađa njega osobno, nego vrijednosti koje on zastupa. Vrijednosti koje su u današnjoj Europskoj uniji, toj nesretnoj koloniji globalističke elite, proglašene anakronima, prevladanima, gotovo pa kriminalnima. Tko još danas govori o Bogu, domovini, obitelji i identitetu (onome što čovjeku može dati sidrište u današnjemu sve luđem svijetu) bez da završi na naslovnicama s epitetima „ekstremist“, „kontroverzan“ ili „fašist“? Baš zato im Thompson smeta: jer još uvijek podsjeća da Hrvatska nije potpuno izdresirana da, poput Bruxellesa, maše duginim zastavama.
Kada se svemu tome doda specifični hrvatski kontekst, ona stara oprjeka između hrvatstva i jugoslavenstva - sa svim svojim derivatima i naličjima, onda se dobije jedan čudovišan koktel mržnje. Mržnje koju naši mediji, pseudoanalitičari i parapolitičko-udrugaški krugovi šire s gotovo religijskim žarom. Posebno je zabavno kako se ti isti difamatori Thompsonovih koncerata vole prikazivati kao neka uzvišena kasta - prosvijetljeni sveci "antifašističke" demokracije zagreebnasuprot priprostoj masi čobana koja, eto, nema pojma što je dobro za nju pa sluša Thompsona. Oni su, naravno, fini, uglađeni građani koji piju craft pivo u ekološkim čašama, dok je narod bučna, znojna gomila krezubih divljaka.
Naravno, ne ćemo očekivati da se itko od njih zapita je li možda problem u njima. To bi bilo previše. Jer za njih je narod tu da šuti i klima glavom, a ne da dolazi u stotinama tisuća i pjeva „Lijepa li si“ umjesto "Moji su pobijedili 45.".
Ono čega se najviše boje nije samo spoznaja da su očita politička manjina, nego spoznaja da su izgubili mladež. Nakon 25 godina kontinuiranog medijskog ispiranja mozga na Hipodromu su stajale stotine tisuća mladih koji, umjesto da recitiraju neku "antifašistčku" budnicu, deklaraciju o rodnoj ravnopravnosti i „kritičkoj teoriji“, pjevaju o vjeri, križu, domovini i svojim djedovima. To je njihova noćna mora: spoznaja da su izgubili baš onaj naraštaj za koji su vjerovali da su uspješno preoblikovali u „europske građane“. Taj prizor boli ih daleko više od svih pjesama.
Danas smo doznali da je oskvrnjen spomenik banu Josipu Jelačiću u Zagrebu. Nismo pritom sigurni da će biti pronađeni oni koji na spomeniku napisali: "Srbi se bore, a mi?". Možda hoće - zahvaljujući obližnjim kamerama, naravno, pod uvjetom da iste ne zaštekaju u pravom trenutku, kao što se misteriozno dogodilo kod onog famoznog grafita sa svastikom na Poljudu.
Crvena slova i revolucionarni poziv jasno ukazuju na njihove autore koji jedino u stanju rušenja i destrukcije mogu nešto postići kao njihovi slavni predšasnici u "maju 1945.". Ne treba biti Sherlock Holmes da se zaključi kako je riječ o družini duhovno srodnoj onoj koja danas upravlja Zagrebom, s onim svojim "inkluzivnim“ mentalitetom što miriše na grah iz menze Golog otoka. I većim naivcima od početka je trebalo biti jasno da iza prosvjeda u Srbiji stoje dobro poznati dražavelikosrpski krugovi - jer, kako drugačije objasniti što se mahom maše Dražinim slikama i guslama, a ne zastavama Europske unije? O tome sada, konačno, pišu čak i liberalni mediji poput Deutsche Wellea, što je valjda znak da je stvar toliko očita da je ni urednici više ne mogu zamotati u celofan.
No, to ne sprječava naše domaće lijevo-jugoslavenske fanfare da i dalje zdušno podržavaju te iste prosvjede u Srbiji. Dosljednost im se, mora se priznati, ne može osporiti - dosljedni su u svojoj ideološkoj sljepoći. Slično kao i Porfirijevi ministranti, koji se nisu odrekli svoga Prvoslava ni onda kad je iz Zagreba odselio u Beograd i pod Dražinom slikom počeo govoriti o „menjanju granica“.
I u ovom slučaju prosvjeda u Srbiji ponovno se, po n-ti put, raskrinkava pravo lice hrvatske ljevice: njima ne smeta ni četnička ikonografija, ni gusle, ni "vojvode", ali im smeta kad pola milijuna ljudi u Zagrebu zapjeva Bojnu Čavoglave. To je već teški oblik nacionalnog mazohizma, patologije i autošovinističkog poremećaja, ali valjda to i jest njihovo zaštitno lice - lice koje se nikad ne zacrveni, osim kad im netko spomene branitelje ili križ.
Na žalost, takvi su ipak uspjeli dobiti izbore u Zagrebu - kao što su njihovi svjetonazorski blizanci osvojili i mnoge druge glavne gradove diljem Europe. Ali ni to ne će biti dugoga vijeka: povijest ima običaj otresti takve efemerije kao što vjetar otrese lišće u listopadu. Samo treba pričekati da puhne prvi pravi politički povjetarac.
