Zašto je priznanje Palestine opasna iluzija
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 29 Rujan 2025 19:03
Nije teško pretpostaviti kako bi u slučaju formiranja palestinske države islamistički militantni iz Hamasa preuzeli sve poluge upravljanja, što bi stvorilo klasičnu terorističku državu, ujedno i političku nuklearnu bombu za cijeli svijet.
Povijest je i vrlo jednostavna i krajnje komplicirana znanost. Koja se, za razliku od recimo matematike ili fizike, zasniva, ali i ne zasniva, na relevantnim dokazima. Kada govorimo o matematici oduvijek je dva plus dva bilo četiri, međutim, povijesna znanost, posebice novija nacionalna i svjetska, ne funkcionira baš po tom modelu. Matematika, i druge znanosti naravno, počiva na dokazima, na formulama i zakonima, te kao takva nema problem s činjenicama. Doduše, ni povijesna znanost nema problem s činjenicama, nema niti s dokazima, čak niti s logikom, međutim ima velikih problem s nečim znatno opasnijim, s interpretacijama, naime. Interpretacije su najveći problem povijesne znanosti, a ima ih napretek. Svatko ima neku svoju, koju je spreman braniti do srži, do kraja. Zatim se, slijedom Murphyjeve logike, situacija komplicira, interpretacije se uvijek nekako ukomponiraju, udruže se i uortače s različitim oblicima eksplicitnog ili implicitnog neznanja, koje se najčešće predstavlja kao znanje, tu je i egoizam, nedovoljna samosvijest i golema neutemeljena samouvjerenost, i to je formula kojom se dobiva komplot koji je u stanju razoriti sve istine i sve dokaze ovoga svijeta.
Znanje je (ne)moć
Prema metafori ‘Znanje je moć’ neznanje bi trebalo biti nemoć, međutim to nije uvijek tako, iako su mnogi zbog neznanja često srljali u propast, što je vrlo logično jer je njihovo osnovno oružje bilo upravo neznanje. Prije par dana, na prijedlog stranaka političke ljevice, u hrvatskom državnom Saboru glasovalo se o tzv. priznanju palestinske države, što god to u stvarnosti značilo. Inicijatori su prijedlog predstavili i obrazložili šturo, ukratko kao oblik borbe za život i opstojnost, za slobodu. No, nije li veliki paradoks oportunistički propovijedati i zalagati se za slobodu, koja nema različite pojavnosti, ona je jedna i univerzalna, a pritom šireći, svjesno ili nesvjesno, krive informacije, odnosno neznanje. Po definiciji Thomasa Jeffersona ‘slobodnog a neobrazovanog čovjeka nikada nije bilo, i nikada ga neće biti’. Istina je kako se napredak čovječanstva temelji na slobodi, ali i na znanju. Jer, slobode bez znanja nema!
Priznanje Palestine
Stoga se, slijedeći logiku, postavlja pitanje zbog čega značajan broj Hrvata inzistira na priznanje Palestine, države koja po niti jednoj međunarodnoj konvenciji ne može biti priznata. Teritorij je to koji se sastoji iz dva dijela, nepovezana i bez ikakvih dodira, kao i vanjskih granica, gdje u jednom, u Gazi, vlast de facto obnaša teroristički Hamas, dok u drugom, na Zapadnoj obali, nešto umjereniji Fatah, ili Palestinski nacionalni oslobodilački pokret, koji se međusobno od 2007. godine praktički isključuju. Nije teško pretpostaviti kako bi u slučaju formiranja palestinske države islamistički militantni iz Hamasa preuzeli sve poluge upravljanja, što bi stvorilo klasičnu terorističku državu, ujedno i političku nuklearnu bombu za cijeli svijet. Zar zaista lijevi zagovaratelji priznanja Palestine misle kako oni drugi, protivnici priznanja, uglavnom tradicionalna desnica, ne shvaća svu tragediju kroz koju prolazi narod Palestine, da su jedini na tragediju upozorili baš ljevičari, dok je desnica valjda što, ili su slijepi ili psihopate koje uživaju gledajući raskomadana tijela djece, žena, civila.
Priznanje kao katastrofalna pogreška
Čin priznanja Palestine, onako kako ga predlaže politička ljevica, i za što se zalaže stanoviti broj Hrvata, kada bi bio realiziran u predloženom obliku, zapravo bi bio ekvivalent nekadašnjem osmanlijskom pohodu na kršćansku Europu. Zbog čega? Dok se razglaba o palestinskom pitanju diljem svijeta mora se shvatiti kako je u pitanju tek dio puno dublje i puno šire problematike, s time da mainstream uporno servira priču tek o nužnosti priznanja Palestine, pišući i prikazujući tisuće pobijenih civila u Gazi, izbjegavajući ući u bit i suštinu sukoba, koji posljednjih pedesetak godina naročito obilježava ovo područje, bez naznaka bilo kakve deeskalacije. Gospodin Ivica Šola u svojem najnovijem osvrtu u Večernjem listu vrlo je detaljno analizirao sukob Židova i Palestinaca, umnogome otkriva uzroke i posljedice, sukob postavlja u ispravan povijesni kontekst, te daje i određene projekcije budućeg razvoja događaja.
Ranjeno kršćanstvo
Na samom početku svoga osvrta gospodin Šola smatra neophodnim, dok je cijeli svijet fokusiran na palestinsko pitanje i Gazu, ljude uputiti da ‘bace pogled i na drugu stranu’, veoma neugodnu, koja traje stoljećima. Naime, riječ je o problemima kršćana i nasilju nad njima, bilo u islamskom svijetu ili na zapadu, pri čemu su islamisti i europski LGBT wokisti postali poprilični saveznici u kriznim žarištima koja su u tijeku. Naime, navodi Šola, ‘upravo dok je Macron govorio o priznanju palestinski države izišao je novi broj časopisa Islamske države ‘al-Naba’, u kojem u uvodniku odmah stoji jasan apel muslimanima gdje god bili ‘Udarite Židove i kršćane, ubijte ih na bilo koji način, u automobilu, nožem, vatrenim oružjem ili paljenjem’. Rečeno učinjeno, reklo bi se, neki dan je u Lyonu ubijen Ashur Sar Naya, irački kršćanin, a takvih ubojstva, zatim silovanja, pljački itd. događaju se svakodnevno po cijeloj EU, što zapravo više i nije neka vijest. Uglavnom, rastuće islamističko nasilje izvan islamskog svijeta izrazito je u porastu, stoga Šola i postavlja logično pitanje ‘koliko je realno da istočni kršćani mogu slobodno svjedočiti svoju vjeru, kako u svojim zemljama podrijetla tako i na Zapadu, gdje su prisiljeni tražiti utočište pred islamizmom? O slučaju Iraka, pretežno šijitske muslimanske zemlje, da i ne govorimo. Prisilna migracija velikih segmenata iračkog stanovništva prvenstveno je pogodila kršćane, a gotovo deset godina nakon protjerivanja ISIS-a 2017. godine Irak nije postao niti malo gostoljubiva zemlja za kršćane, koji tamo žive od pamtivijeka.
Zapadnjacima neshvatljiva problematika
Koliko god je teško zapadnjacima razumjeti stanje stvari na turbulentnom Levantu, ili subsaharskoj Africi, jednako je teško razumjeti zašto se vjerski progon koji su bliskoistočni kršćani općenito pretrpjeli u svojoj domovini ponavlja na Zapadu, gdje teror jednako trpe i zapadnjaci, i to od onih koje su raširenih ruku primili u svoje okrilje. U tom smislu gospodin Šola piše zapravo o dva fenomena, to jest dva politička ‘partnera’. Prvi, konkretniji i lako prepoznatljiv, radikalizirani je sunitski islam na Bliskom istoku, u svim svojim pojavnostima, te drugi, koji bi se mogao definirati kao odbacivanje kršćanske vjere i prakse s porastom wokizma, kulture brisanja i bujanja propalestinskih LGBT skupina na Zapadu. Ukratko, palestinsko pitanje o kome se toliko razglaba dio je puno dubljih i kompleksnijih problema.
Što s tiče prvog problema, ili fenomena, problematika je jednostavnija, riječ je o militantnim islamistima koji žele uništiti i potpuno izbrisati ili protjerati i kršćane i Židove. Drugi je rat onaj kulturni, koji se vodi na samom zapadu, kojeg wokisti, Antife i slični vode protiv samog zapada i njegove tradicije i kulture, prije svega kršćanstva, koji svoje glavno antikršćansko uporište ima u službenom Briselu, to su oni koji sada potiču agendu o nužnosti priznanja Palestine. Na zapadu, kako dalje navodi gospodin Šola, sve manje kršćanskom, koji je prožet tzv. političkom korektnošću i multikulturalnim utopijama, militantni islam slobodno oslobađa sav svoj potencijal za mržnju i nasilje protiv onih koji još uvijek prakticiraju svoju kršćansku vjeru. A ljepilo, kako se navodi, između ova dva fenomena zapravo je migracijska politika.
Mržnja prema zapadu
Zaključno, islamski ekstremizam potiskuje one koji žele slobodno i mirno prakticirati svoju kršćansku vjeru, silno su poduprti ‘bratskim’ ekstremizmom zapadne woke ljevice, koja jednako mrzi zapad i kršćanstvo kao i islamisti. Možda čak i više. Ta dva svijeta, dva potpuno različita ideološka okvira, zaključuje gospodin Šola, nemaju ništa zajedničkog, ništa osim jednog, a to je mržnja prema kršćanstvu, prema zapadu i prema Židovima. Priznanje Palestine dio je Huntingtonovog ‘rata civilizacija’, i kolopleta mržnje što priznanje Palestine neće, a niti može riješiti. Već dodatno produbiti i zakomplicirati, što je Hamas i htio postići napavši Izrael prije dvije godine. Jer, stav islamskih militanata jednostavan je, jasan i odlučan: cilj nije primarno politički već vjerski i kulturni, zbog čega bi priznanje Palestine bila kardinalna politička pogreška, koja bi dodatno radikalizirala i teško destabilizirala situaciju i u Izraelu, ali i u Europi.
dr.sc.Ivica Granić/hrvatski-glasnik.com
