Smijemo li spašavati kršćanske korijene Europe?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Rujan 2025 18:05
Katolička crkva i protestantizam oblikovali su europski identitet gradeći katedrale, samostane, sveučilišta… Hoćemo li sve to izbrisati kako bismo otvorili prostor za neku novu civilizaciju da bismo bili – inkluzivni? Za one koji su pobjegli od religijskih običaja u svojoj zemlji, da bi došli u Europu, koja će im priuštiti one iste običaje od kojih su bili pobjegli…
Grad Ayr na zapadnoj obali Škotske i u ljetnim mjesecima zna imati surovu klimu. Vjetar s Atlantika nanosi studen i kišu, a za ovdašnje Škote, kako kažu, to je uobičajeno stanje. Ipak mi smo za jedne takve nepogode potražili sklonište – a gdje drugdje nego u pubu. A u samom središtu Ayra ne možete promašiti jedan od najpopularnijih. No odmah ostanete osupnuti nekom iznenađujućom svečanošću. Nešto je čudno već od samog prolaska kraj klasične dvorišne ograde od lijevanog željeza, a kad malo bolje pogledate, vi ste pred crkvom. Na pročelju stari natpis Old Church of Scotland i reklamna ploča na kojoj piše što se danas nudi za jelo i piće, od fish and chips do Guinnessa, pa kokteli poput Sex on the beach itd. Pa hajde da zavirimo. Čini se da ovdje na jednom mjestu možeš dobiti i okrjepu za tijelo, ali možda i spas duše. Ukratko, unutra je toliko krcato da se za hranu čeka i do sat vremena.
„Naše crkve nikad nisu bile punije“, našalit će se Škotkinja Moira koja na ovakva mjesta redovito zalazi. „Ima već puno crkava koje su postale pubovi i restorani jer jednostavno – nestalo je vjernika. Ima u mom selu još jedna katolička crkva gdje dolazi pet osoba i pitanje je dana kad će se i ona zatvoriti.“, rekla nam je Moira.
Identitet koji se mijenja
I kako se onda za šankom u crkvi ne zapitati – što se to zbiva. Nekako smo došli i do podatka da je u posljednja dva desetljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu zatvoreno skoro 500 crkava! Mnoge od njih dobile su drugu namjenu; rekli bi neki, barem su privedene svrsi i ne propadaju. Uostalom, trend napuštanja kršćanskih svetišta ne vidi se samo na Otoku. Već se zna da i crkve u Njemačkoj zjape prazne. Je li nestanak vjernika nekakav prirodni proces zbog krize u kršćanstvu ili je općenito riječ o Europi „na putu prema dolje“?
Kako je nekoć taj naš stari kontinent definirao francuski filozof i sociolog Edgar Morin, Europa utjelovljuje pravo, demokraciju, duhovnost, umjerenost, oholost i mit. Možemo kazati da ta Morinova interpretacija naglašava složenost i proturječnosti svojstvene onome što Europa predstavlja. Naš „stari kontinent“ na dobrom je putu da se pomladi nekim drugim etničkim skupinama pa se Morinovoj definiciji može još pridodati – Europa kao identitet koji se mijenja. Naime dok se zatvaraju crkve, niču džamije. Na području Ujedinjenog Kraljevstva imamo gotovo 2000 džamija. A La Manche je svakodnevno pun brodica s migrantima. Treba li stoga sumnjati u to da sve više raste utjecaj politike koja zagovara interese manjina azijskog ili afričkog podrijetla? I s pravom se nameće dvojba hoće li jednog dana i tamošnji običaji dobiti svoje mjesto pod britanskim suncem. Na primjer, nedavno je mladi Sirijac na suđenju za silovanje maloljetnica izjavio: ‘Dobna razlika nije problem u mojoj kulturi’.
Svi pod zaštitom osim Europljana
Smijemo li se brinuti za opstanak stare kršćanske Europe a da nas pritom ne proglase rasistima? Možda ni samo to pitanje nije politički korektno. Kao što s pravom pitamo – trebamo li se brinuti za opstanak i čistoću afričkoga kontinenta. Ili na primjer za zelenilo prašume Amazone u Južnoj Americi. Ili za koraljne grebene u Tihom oceanu. Za antilope i gazele ili za morske vrste koje izumiru. Europski parlament je objavio svoju brigu za 1677 europskih vrsta kojima prijeti izumiranje, od endemskih stabala do arktičke lisice i sredozemne medvjedice… A što ćemo s ugroženim Europljanima?
Ovih se dana organiziraju prosvjedi u Engleskoj, gdje sudjeluju stotine tisuća ljudi koji se osjećaju ugroženo. Njihova je poruka: Vratite nam našu zemlju. U tomu je bilo utjecaja i Donalda Trumpa, koji je, eto baš u Škotskoj upozorio: Saberite se. Nećete više imati Europu!? Te su riječi nekima pretjerane, a nekima su zakasnile, jer se pitaju nismo li Europu već izgubili. Konzervativni časopis „The European Conservative“, analizirajući opasnost od gubitka europskog identiteta, podsjeća da je kršćansko podrijetlo Europe smetalo ideji navodne sekularizacije europskih zemalja. Naime ustavni tekst nove Europske unije od 2002. godine izostavio je kršćanske korijene Europe. Države poput Poljske, Irske, Španjolske i Italije zalagale su se za kršćanske korijene, ali Francuska, Belgija, Švedska, Danska i još neke zemlje bile su protiv te formulacije. I evo sada ironije – nezavisni zapadni mediji otkrivaju istinu o tomu kako se baš te zemlje koje su tražile sekularnu Europu sada suočavaju s najvećim sigurnosnim problemima zbog ilegalne imigracije arapskog podrijetla.
„Jednaki u različitosti“
Europska unija je odustajanjem od kršćanskih vrijednosti, kako se drži u nekim teološkim krugovima, upala u zamku neprestanog proširivanja prostora slobode svemu i svačemu. Sve pod plaštem uvažavanja različitosti. Kako bi na svom teritoriju promovirale šarenilo nacija i država europske institucije svojedobno su smišljale slogane poput „Jednaki u različitosti“. Na stranu to da je riječ o floskuli i zapravo contradictio in adiecto jer jedno niječe ono drugo – kao okrugli četverokut, neprozirna prozirnost, istinoljubivi lažljivac… Bruxelleska birokracija očito nije imala pametnijeg posla od smišljanja nezgrapnih konstrukcija. I dok je tako radila na multikulturi i različitosti, Europa je izgubila sebe.
No kad govorimo o sekularizaciji Europe i strahu od „vjerskog jednoumlja“, postavimo jedno načelno pitanje: jesu li kršćanski korijeni tek puka kršćanska vjera? Povjesničar religije Christopher Dawson u knjizi Understanding Europe kaže ovo: „Nužno je shvatiti da kršćanska zajednica u prošlosti nije bila pobožni ideal, nego pravna činjenica na kojoj je počivala društvena organizacija zapadne kulture”. Možda će još više reći Hilaire Belloc u knjizi Europe and the Faith: “Ova naša europska struktura, izgrađena na plemenitim temeljima klasične antike, oblikovana je kroz Katoličku crkvu, postoji zahvaljujući njoj, u skladu je s njom i opstajat će samo u njezinu kalupu. Europa će se vratiti Vjeri ili će nestati. Vjera je Europa. A Europa je Vjera.”
Možemo li se odreći temelja Europe?
Međutim, što ćemo s ateistima koji odvajkada strepe od klerikalizma? Teško je bilo što dokazivati onima koji na kršćanske korijene gledaju usko, poistovjećuju ih s klerikalizmom, crkvenom hijerarhijom i njezinim snažnijim utjecajem na život. Možda je dobar odgovor na primjeru Oca Domovine Ante Starčevića iz 19. stoljeća. On je bio hrvatski državotvorac, nacionalist, ali izraziti antiklerikalist i liberal. Dakle čuvati korijene, tj. temelje neke države ili zajednice država očito ne mora odmah značiti klerikalizam.
Ako europski korijeni nisu od kršćanstva, odakle bi mogli biti? Dakako, ovaj kontinent ima temelje i u starogrčkoj kulturi i znanosti, na rimskoj civilizaciji… Rimsko carstvo ne možemo napustiti jer odavno ne postoji, ali kršćanstvo je nakon 2000 godina ovdje i sada. Grčko-rimska civilizacija pridonijela je filozofiji, znanosti, demokraciji i kulturnim idejama; Rim je kreirao pravo, inženjerstvo, urbanizaciju, centraliziranu upravu itd. Kršćanstvo je pak ujedinilo veći dio Europe nakon pada Rimskog carstva, utječući na vrijednosti, etiku, umjetnost, obrazovanje i politički legitimitet. Katolička crkva i protestantizam oblikovali su europski identitet gradeći katedrale, samostane, sveučilišta… Hoćemo li sve to izbrisati kako bismo otvorili prostor za neku novu civilizaciju da bismo bili – inkluzivni? Za one koji su pobjegli od religijskih običaja u svojoj zemlji, da bi došli u Europu, koja će im priuštiti one iste običaje od kojih su bili pobjegli…
