Jugofili se nisu u stanju suočiti s vlastitom mračnom prošlošću: Kako opravdati masovne titoističke pokolje? (1/2)

Pin It

Strahota masakra počinjenog na Jazovki proporcionalna je sramno dirigiranoj šutnji koja taj zločin prati. O grafitu kojim se prijeti jednom osrednjem piscu oglašavaju se svi, pjevanje ustaških pjesama na dva ili tri mjesta u Zagrebu u čemu je sudjelovalo možda pedesetak ili stotinu ljudi od njih pola milijuna koliko ih se okupilo na Hipodromu

izaziva pučku pravobraniteljicu i sve glavne medije da državu optuže za klizanje u fašizaciju, ali činjenica da je na Jazovki pokopano osamsto četrnaest ljudi ubijenih bez suda je nebitna. Na tom zločinu nitko ne može profitirati i zaslužiti naziv zaštitnika ljudskih prava, iako su žrtve dobrim dijelom ranjenici iz zagrebačkih bolnica, a ekshumirano je i 13 žena, kao i 99 žrtava mlađih od 20 godina, od kojih su troje imali manje od 16 ljeta. JazovkaDanašnji koncept ljudskih prava je zaista besramno licemjeran i ciničan kad ne samo da šutke prelazi preko ovakvog ali i nebrojenih drugih sadističkih i masovnih jugokomunističkih zločina, nego naprotiv, pod imenom antifašizma slavi sustav koji je te zločine osmislio i proveo.

Razlog šutnje o komunističkim pokoljima je taj da svi bleiburški zločini kojima Jazovka - kao mjesto na kojem su počinjena i poratna ubojstva - nedvojbeno pripada, razaraju temelje antifašističke laži uz koju i dalje nekritički pristaje ovdašnja ljevica. Koju bi se, zbog njezina opsesivnog pristajanja uz jugoslavenski državni okvir, moglo nazivati i ekstremnom jugoslavenskom desnicom. Ne zaboravimo, antifašizmom se nisu kitile zapadne zemlje, one su države koje su skupa s njima ratovale protiv sila Trojnog pakta nazivale jednostavno Saveznicima. Antifašizam je pak, ovisno o političkim potrebama, malo koristila (od 1935. do 1939.), pa malo nije koristila (od 1939. do 22. lipnja 1941.), pa ga je nakon toga opet zlorabila Kominterna sa satelitskim kompartijama. Jednako kao što ga se pred Drugi svjetski rat koristilo da bi se prikrila suština boljševičkog projekta koji se krio iza njega, u Hrvatskoj se taj pojam od 1990. koristi kao svojevrsno kodno ime za prikriveno nametanje jugoslavenskih vrijednosti. Kako ne vide Titoništa loše u ideološkoj tradiciji titoizma, logično je da se jugofili bijesno okreću spram svega što dovodi u pitanje idiličnu sliku tog razdoblja. Zato i bjesne na svaki spomen jugokomunističkih pokolja koji taj dojam kvare.

Shodno tomu oni navedena ubojstva niti ne smatraju "pravim" zločinima, pa svako zadiranje u te stvari (što su do1990. bili riješili tako što su svoje masakre prikrili) nazivaju napadom na nepostojeći antifašizam. Sjetimo se samo kako su najviši državni dužnosnici poput Mesića vatreno branili ubojice s Maclja i drugih komunističkih stratišta (Boljkovac, Hršak itd.). To nije izazvalo ljudskopravaške tirade o tomu da se štiteći zločince, država raspada i klizi u zlo, inače redovite i histerične kad je u pitanju progon Hrvata osumnjičenih za stotinjak puta manje zločine iz Domovinskog rata, koji uz to, za razliku od pomno organiziranih komunističkih pokolja, nisu bili niti sustavni.

"Problem" koji je nastao otkrivanjem poratnih komunističkih masakra jugofili rješavaju zaobilaznim strategijama: umanjivanjem broja žrtava, ocrnjivanjem pobijenih i njihovim kolektivnim optuživanjem za ustaške zločine, prikazivanjem titoističkih pokolja kao sporadičnih nekontroliranih događaja odnosno "osveta" za ustaške zločine, lažima da su i drugdje u poratnoj Europi počinjeni takvi pokolji, da u jugokomunističkim zločinima nisu ubijani civili, da velikim dijelom nije riječ o likvidiranima nego o stradalima u borbi, da su na pojedinim nedvojbeno titoističkim stratištima prije 1945. ubijali i ustaše pa eventualno ekshumirane žrtve ne idu samo na dušu ratnim pobjednicima... Posebno ih veseli kad mogu ustvrditi da 1945. nisu stradali samo Hrvati nego i Srbi, Slovenci, Albanci pa se eto ne može reći da su partizani, poput ustaša, ubijali iz nacionalne mržnje, nego valjda iz internacionalističke ljubavi. Još su veseliji kad otkriju da su ponegdje pobijeni njemački, talijanski ili ini strani zarobljenici, jer to je onda valjda još manje bitno. Jedan ugledni povjesničar mi je ispričao kako ga je početkom ovog stoljeća izvjesni general KOS-a u maceljmirovini uvjeravao da su u Teznom Sovjeti ubijali Kozake. Srećom par godina nakon toga otkriveni su dokumenti koji su razotkrili tu laž, a odgovornost za pokolje nad većinom hrvatskim zarobljenicima nedvojbeno pripisali Jugoslavenskoj armiji, čime je ta manipulacija otklonjena. Ali da su komunisti uspjeli uništiti dokumente koji se odnose na to grobište, kao što su uspjeli uništiti gotovo sve dokumente o vlastitim zločinima, danas bi nam Faktografi i jugofilni povjesničari pisali o Kozacima pobijenim kod Maribora. Repertoar udbaških manipulacija je neiscrpan.

Bit jugofilnog načina razmišljanja je u dogmi - koju se kao ni bilo koji drugi dogmatski stav ne smije propitivati - da Bleiburg i Jasenovac ne mogu biti isto (slično veli i naslov bleibrugjedne knjige koju su izdali), pa se shodno tomu ni žrtve tih zločina ne mogu staviti u istu ravan. Ova ideološka segregacija je izravni odjek komunističkog moralnog ekskluzivizma (kod nas začinjenog također isključivim jugoslavizmom), koji uvjeren u etičku nadmoć vlastitog svjetonazora negira sve druge političke opcije, a sebi daje za pravo odlučiti što je apsolutno dobro a što zlo. Iz toga izvode pravo na uklanjanje onih koji se ne slažu s njihovim projektom boljeg svijeta. Nakon što su tako dehumanizirali kako svoje današnje političke protivnike tako i žrtve koje su pale pri uspostavi njihove jugoslavenske političke utopije (odnosno distopije), logično je da nisu u stanju suočiti se sa zločinima počinjenima u to ime. Jer zašto bi se oni ispričavali za ubojstva onih koji su po njihovoj, jedinoj mjerodavnoj svjetonazorskoj presudi, predstavljali zlo?

Egon Kraljević/hkv.hr