I u Hrvatskoj i u Poljskoj ‘seksualni odgoj’ zamaskiran je kao briga za zdravlje djece
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 15 Listopad 2025 16:05
Tu dolazimo do prvih sličnosti između Hrvatske i Poljske, onih pozitivnih. U obje države glavni nositelj otpora protiv seksualne ideologizacije djece jesu obični građani, organizirani u nevladine udruge i građanske inicijative (poput hrvatske inicijative „Karte na stol“ koja se suprotstavila ideologiziranom programu koji Možemo žele uvesti od iduće školske godine u Zagrebu).
Goran Andrijanić za Misao.hr piše o raspravi o seksualnom odgoju u Hrvatskoj. Pritom donosi primjer Poljske i objašnjava kako ondje izgledaju polemike o “zdravstvenom odgoju”, koju je ulogu imala ministrica, inače radikalna feministica te kako su reagirali roditelji.
Početak jeseni u Hrvatskoj i Poljskoj obilježila je ista rasprava – ona o uvođenju permisivnog seksualnog odgoja u sustav nacionalnoga školstva, pri čemu je seksualizacija maskirana kao plemenitim ciljevima posvećen zdravstveni odgoj.
Bilo mi je zanimljivo promatrati kako se u dvije države odvijaju te rasprave, kao što mi je bilo jednako interesantno uočavati razne sličnosti u njima. Zapravo, te sličnosti nas ne bi trebale iznenađivati jer imamo, u biti, istu situaciju i u Hrvatskoj i u Poljskoj u kojoj su ključna dva elementa.
S jedne strane društvo koje još uvijek čovjeka i njegovo mjesto u svijetu promatraju u svjetlu judeokršćanskog sustava mišljenja i poimanja.
S druge „progresivne elite“ koje su se dokopale političke moći i koje žele usmjeriti ne samo javno mnijenje nego cijeli narod prema dominaciji vlastite ideologije obilježene seksualnošću odvojene od tradicionalnih društvenih institucija koja postaje samoj sebi svrha.
Radikalna feministkinja u ministarstvu
U Poljskoj je sve započelo u prosincu 2023. kada je premijer Donald Tusk formirao novu vladu. Taj, kako mu neki hrvatski analitičari vole tepati, „pučanin“ dao je resor obrazovanja Barbari Nowackoj, radikalnoj feministkinji formiranoj u soroševsko-postkomunističkim okruženjima koja je u jednom trenutku iz aktivistkinje „evoluirala“ u političarku.
Unatoč brojnim kritikama Nowacka je, zanimljivo, preživjela i reformu vlade koju je Tusk proveo u srpnju ove godine. Do tada je smanjila broj satova vjeronauka u javnim školama (što je bilo u suprotnosti s odredbama Konkordata), izbacila iz lektire sve autore koji su imali u svom stvaralaštvu domoljubnih i katoličkih motiva i općenito popis lektire prepustila volji učenika, ukinula domaće zadaće i napravila još nekoliko „gafova“.
Nakon što ju je reforma mimoišla, Nowacka je krenula u uvođenje predmeta Zdravstveni odgoj. Taj je predmet trebao zamijeniti onaj koji je ukinula – Obiteljski odgoj – i osim odredbi programa koji su već bili zastupljeni u njemu, a koji su se odnosili na formaciju za život u obitelji i društvu, te preuzimanja programa iz biologije i drugih predmeta, sadržavao je elemente permisivnog seksualnog (slobodnog) odgoja. Od samoga početka bilo je jasno kako će novi predmet biti usmjeren prema liberalizaciji seksualnosti kod djece, njezina odvajanja od obitelji i zajednice (suprotno od onoga što je Obiteljski odgoj zagovarao), promoviranju transrodne ideologije i općenitoj demoralizaciji djece.
Autor seksolog
Postalo je sve to još jasnije kada je objavljeno da je jedan od glavnih autora Zdravstvenog odgoja dr. Zbigniew Izdebski, „seksolog“ koji je surađivao s proabortivnom organizacijom Planned Parenthood i Institutom Alfreda Kinseya, kontroverznom organizacijom koju je utemeljio čovjek koji je pokušavao normalizirati pedofiliju. Riječ je o ličnosti dobro znanoj Hrvatima još iz vremena kada je postkomunistička Vlada Zorana Milanovića pokušavala uvesti seksualni odgoj u naše škole i tada angažirala „eksperte“ također formirane u duhu Kinseyevih postulata.
Napomenimo i da je Nowacka pokušala Zdravstveni odgoj uvesti kao obvezni predmet, ali je ostao izborni nakon što je jedan od članova Tuskove koalicije – Poljska narodna stranka – shvatila da će joj to rastjerati i ono malo konzervativnog elektorata koji joj je ostao i zablokirala Nowacku.
Reakciju na ideološki projekt ministrice obrazovanja nije trebalo dugo čekati.
Građani u prvom planu
Konzervativna nevladina scena, iznimno jaka u Poljskoj, organizirala je nekoliko prosvjeda i akciju bojkotiranja Zdravstvenog odgoja, odnosno ispisivanja djece s njega, ukazujući na sve opasnosti koje donosi.
Oglasila se i Katolička Crkva. Poljska biskupska konferencija uputila je otvoreno pismo roditeljima koje je bilo čitano na nedjeljnim misama i koje je također pozivalo na bojkotiranje Zdravstvenog odgoja.
Rezultat je bio poražavajući za ministarstvo obrazovanja. Osim očekivanoga ispisivanja djece u područjima Poljske s konzervativnim elektoratom (u pojedinim školama na predmet nije upisano niti jedno dijete, a u ostalima je odaziv bio između 1 i 5 posto), slična stvar dogodila se i u velikim gradovima s liberalnom vlašću. U varšavskim srednjim školama upisano je 14 posto djece, u školama u Krakovu 33 posto, u Gdanjsku 31,6 posto itd. Dogodila se pomalo komična situacija kada je objavljeno da je i sam liberalni varšavski gradonačelnik Rafał Trzaskowski (inače dobar prijatelj Nowacke) ispisao dijete s izbornog predmeta, ali ga je nakon negativnog publiciteta ipak ponovo upisao.
Pozitivne i negativne sličnosti
Tu dolazimo do prvih sličnosti između Hrvatske i Poljske, onih pozitivnih. U obje države glavni nositelj otpora protiv seksualne ideologizacije djece jesu obični građani, organizirani u nevladine udruge i građanske inicijative (poput hrvatske inicijative „Karte na stol“ koja se suprotstavila ideologiziranom programu koji Možemo žele uvesti od iduće školske godine u Zagrebu). Oni, građani, jesu u prvim redovima obrane vlastite djece, a tek potom im se priključuju političari i crkvene institucije.
Usput rečeno, poljski su biskupi trenutačno u jakom konfliktu s Tuskovom vladom (zbog udara na vjeronauk i crkvene fondove) i prilično su se izložili s ovim apelom, što ga čini još važnijim. Iskreno, u Hrvatskoj je u jednome trenutku izgledalo kao da će Crkva šutke promatrati građanski otpor i aktivnosti političara poput Nikole Grmoje u demaskiranju Zdravstvenog odgoja koji Možemo gura u zagrebačkim školama. To se na koncu, Bogu hvala, nije dogodilo i dobili smo odlučno priopćenje nadbiskupa zagrebačkog Dražena Kutleše.
Osim pozitivnih, postoje i negativne sličnosti u situaciji u Poljskoj i Hrvatskoj. One su sadržane u identičnim strategijama zagovornika seksualizacije djece koja kao da je došla iz istog, globalističkog, izvora.
I u jednom i u drugom slučaju, ta seksualizacija prikrivena je brigom za „zdravlje djece“, maskirana u programe koji se prikazuju kao ključni za normalan odgoj djeteta i njihovu seksualnu formaciju. To je, naravno, laž, i statistike pokazuju kako su koncepti permisivnog seksualnog odgoja na Zapadu donijeli uglavnom poražavajuće rezultate, počevši od fizičkog zdravlja do tinejdžerskih trudnoća, da ne govorimo o masakriranju tinejdžerskih tijela koje je nametnula transrodna ideologija. Sve ostalo povezano sa zdravljem djece već je sadržano u drugim predmetima koji su dio hrvatskog i poljskog kurikuluma.
Što pokazuju zbivanja u Hrvatskoj i Poljskoj?
Ta strategija prikrivanja brigom za „zdravlje“ ima za cilj sve protivnike prikazati kao nezainteresirane za budućnost djece, „zatucane“ i neobrazovane protivnike navodne „znanosti“.
Kada netko poput Žarka Puhovskog (a takvih je bilo i u Poljskoj) kaže da otpor kršćana seksualizaciji djece pokazuje „nisku intelektualnu razinu Crkve“, on ništa ne kaže o toj Crkvi, ali govori sve o sebi.
Prije svega time dokazuje stanovitu provincijalnost svoje analize, jer papagajski ponavlja teze o „znanstvenosti“ permisivnog seksualnog odgoja koja je na Zapadu već odavno problematizirana. Transrodna ideologija u ovome trenutku jest žestoko kritizirana zbog svega negativnoga što je nanijela djeci koja su olako posegnula za promjenom spola i blokerima rasta, ali Puhovski i njemu slični nam to prodaju kao „znanstveni pristup“.
Osim toga, ovakve izjave Puhovskog (ostajem pri njegovu primjeru jer je jako indikativan), jednostavno pokazuje da pojedini intelektualci iz bivših komunističkih država još nisu izašli iz onoga obrasca koji je na njima mrsku kršćansku sliku svijeta i društva uvijek reagirao represijom (nekada stvarnom, a danas verbalnom).
Svi oni koji su ovih tjedana u Poljskoj i Hrvatskoj ponavljali liberalnu mantru o „Crkvi koja se miješa u seksualnost“, propuštaju primijetiti temeljnu stvar. Oni su ti koji žele određivati kako bi drugi trebali usmjeravati seksualnost svoje djece. S druge su strane samo roditelji koji opravdano smatraju da to pravo pripada prije svega njima.
Zbivanja u Hrvatskoj i Poljskoj su pokazala kako u tim društvima i dalje postoje ljudi imuni na ideologiju i spremni stati u obranu zdravog razuma. Činjenica da su u prošlosti već prolazili kroz iskustvo ideologije koja im je pokušavala naložiti kako živjeti i odgajati svoju djecu – sigurno ima nešto s time.
