Kome i zašto 2025. smetaju hrvatski branitelji?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 16 Listopad 2025 19:06
Dan za danom, doslovno i uz puno simbolike, odlaze nam hrvatski branitelji. Odlaze ostavljajući iza sebe veliku prazninu u svojim obiteljima, među prijateljima, suborcima, ljudima iz sredine u kojoj su živjeli, kojoj su pripadali. Odlaze na mjesto na koje su otišli toliki prije njih. U tišini i poniznosti, tražeći samo dostojanstvo. Dostojanstvo u zemlji za čiju su se slobodu svim svojim bićem borili. I izborili je.
Branitelji – oni koji su gledali smrti u oči
Samo onaj tko je prošao kroz vlastito iskustvo rata o njemu može i govoriti. Ja mogu iz perspektive djeteta koje je preko noći kao ‘normalno stanje’ prihvatilo spavanje u podrumu, nastavu preko radija, po tuđim skloništima ili nikakvu, zvukove aviona, granata i jezive tišine, ali i smrti brojnih sugrađana, pa i vršnjaka. Slike s kojima i danas živim. I koje ću doživotno nositi.
No, iskustvo borbe u rovovima, neizvjesnost zarobljeništva i logora, ranjavanja i gledanja smrti u oči – to mogu samo oni koji su na svojoj koži osjetili rat s prve crte. Noseći ‘glavu u torbi’, ali žar u srcu i misao za slobodom.
Patetika? Nimalo. Stvarnost. U danima pakla, osobito ’91. i ’92. godine, hrvatski branitelji bili su jedina nada da će jednom to beskrajno sivo, olovno nebo nad nama zamijeniti neko sretnije vrijeme. Bez daha su se pratile brojke onih koji su ginuli. A sada, kao da su upregnute sve snage da se zaborave ti dani. Da se napravi još jedan, posljednji korak u kolektivno brisanje memorije na period nacionalnog jedinstva, svijesti i ponosa.
Kome smetaju naši branitelji?
Hrvatski branitelji, koji su osjetili poziv za obranu domovine, bili su vođeni željom za slobodom. Uključujući i slobodu onih koji ih danas ‘uzimaju u usta’ kako bi ih blatili, omalovažavali, nazivali zabraniteljima.
Kome i zašto 2025. smetaju hrvatski branitelji?
Odgovor na to krije se s jedne strane u sustavnoj, dugogodišnjoj šutnji na njihove potrebe i prava. Osobito pravo na slobodu govora. Paradoksalno – slobodu koju su upravo oni i osigurali.
S druge strane, tu je jugonostalgičarski, prokomunistički društveno-politički spektar premrežen medijskom mainstream podrškom, koji svakodnevno radi na inovativnim metodama gaženja državnih, nacionalnih i domoljubnih vrijednosti. Pripadnici ovog spektra hrvatske branitelje vide kao društvenu prepreku. Štoviše, i kao smetnju u njihovim ‘neshvaćenim’ ‘kulturnim’ zbivanjima čiji se financijski slapovi naših poreznih sredstava (na ‘čuvanju’ kod ministrice koja hodočasti u Vatikan) slijevaju u njihova životna i (u)drugarska korita.
Medijska hajka u kojoj prednjače Novosti
Protiv hrvatskih branitelja upregnuta je i medijska mainstream mašinerija. Ona ih uglavnom prikazuje kao neuke, neobrazovane, beskorisne, ‘prolupale’, nekulturne, nazadne, zatucane, ubojice… zaboravih i ustaše! Kao da su u najmanju ruku u pitanju srpski tabloidi, a ne hrvatski medijski prostor.
U toj hajci prednjače Pupovčeve Novosti, obilno financirane našim novcem, koje redovito vrijeđaju hrvatske branitelje. Godinama sustavno blate hrvatsku državu, čiji im novac nekim slučajem nije mrzak, a naše branitelje nazivaju zabraniteljima.
Najnoviji primjer je jedan mladić s prezimenom Nogalo koji problematizira braniteljske životopise cinično ih uspoređujući sa životopisima svetaca. Njega plaši takav utjecaj na mlade. (?!) Pa kaže ovako, za Novosti:
“(…) Radi se o mladima koji, kako pokazuju istraživanja, (koja istraživanja?, op.n.) najveće povjerenje imaju u Crkvu i vojsku. I to ne čudi jer odrastaju u državi u kojoj su posvuda hagiografije branitelja, u kojoj je žrtvovanje za domovinu promovirano skoro pa u vrhunac postojanja.”
Iako nismo saznali koja su to istraživanja u pitanju (neka interna, u kojima su se pregledavale snimke s Thompsonovog srpanjskog koncerta na Hipodromu?), doznali smo da je, čini se, odbojnost prema braniteljskoj populaciji prvi preduvjet za ‘gostovanje’ u Novostima. Što bi, uostalom, sugovornici Novosti i mogli znati o žrtvovanju za našu domovinu?
Zašto se sramimo hrvatske zastave?
Još nekoliko zanimljivih pitanja, radi lažne političke korektnosti (ne znam samo prema kome?!) usmjereno na građane koji su se posljednjih godina i javno odrekli domoljublja.
Zbog čega – mnogima tako površni – Amerikanci, ‘uzdižu u nebesa’ svoje ratne veterane? Kako to da se oni ponose time što su državljani te zemlje? Zbog čega s ponosom ističu svoju nacionalnu zastavu? Pogledajte im samo filmove! Čak i u trećerazrednim romantičnim komedijama barem u jednoj sceni mora biti istaknuta zastava koja, barem tek negdje usput, vijori s balkona ili trijema.
No, u Hrvatskoj se odvija sasvim druga priča.
Zašto se sramimo svoje zastave? Osim ako se, poput pučke pravobraniteljice, lomimo oko toga koju ćemo voljeti. Ona, primjerice, ne vidi problem oko istovremene ljubavi prema hrvatskoj zastavi, koja – uz himnu i grb – podliježe i Zakonu kojega treba poštovati (a čije plesanje po zakonskom rubu i oskvrnuće tako često gledamo iz performansa raznih ‘umjetnika’) i one prema zastavi duginih boja. Je li barem raskrstila sa strahom oko zastave s prvim bijelim poljem? Vidi li i ona našem oku neke nevidljive ‘demone’ kakve, čini se, vidi zagrebački gradonačelnik kad su u pitanju zastave Hoda za život?
Kako to da pravobraniteljica ne reagira kad, uz njoj drage zastave duginih boja, gradovima marširaju i oni koji nose zastavu pod kojom su ubijani naši branitelji, civili, djeca, ranjenici..? Je li i za zastavu s petokrakom sačuvala komadić ljubavi?
Tko briše tragove Domovinskog rata?
Ne jednom, hrvatske se branitelje u javnosti difamiralo i prikazivalo kao sporedne likove iz ‘tamo nekog građanskog rata’, ‘desničare’ koji traže ovo i ono. Tko svjesno briše tragove Domovinskog rata? I tko to dopušta?
I dok su neki na tenkove JNA bacali cvijeće, a neki teatralno i vlastita tijela pod tenkove Hrvatske vojske na ovogodišnjem veličanstvenom mimohodu uoči Oluje, branitelji i dalje svakodnevno pokušavaju sabrati komadiće svojih života, sastavljenih od prošlosti i današnjice. Dijelovi slike s početka devedesetih lako su se trebali uklopiti u 2025. godinu. No, sadašnjost je preplavljena neprepoznatljivim ruševinama vrijednosti. Osobito ljudskim.
Neki branitelji, nažalost, nisu izdržali pritisak nepravde. Poštovanje prema onima koji su preostali, minimum je koji nam mora biti dužnost. Svima, bez iznimke.
Društveno apstrahiranje hrvatskog čovjeka dovelo nas je do strašnog pitanja: kada ode i posljednji hrvatski branitelj, hoćemo li još znati tko smo? I pod kojim ćemo zastavama stajati za koju godinu, mi i naša djeca, ako zaboravimo one kojima dugujemo zahvalnost što smo uopće ovdje?
