San o ujedinjenoj Europi: Od početnih plemenitih ideala do današnjeg sunovrata

Pin It

Dapače, Velika Britanija se postavlja EU često kao predvoditelj militarističkih ideja koje se onda ‘prenose’ u Bruxelles, pa se čini kao da u državama Europske unije nema onih koji bi se zalagali za mirovne pregovore i diplomaciju, koja je kroz pregovore i kompromise sposobna zaustaviti mnoga zla i ratove. Ratni bubnjevi odjekuju Europom, dok se stvarna demokracija pretvorila u neku vrstu diktature demokracije.

U vrijeme željezne zavjese koja je dijelila Europu od kraja Drugog svjetskog rata gotovo pola stoljeća, narodi koji su se nalazili pod ljevičarskim jarmom komunizma sanjali su samo jedan san: biti dio ujedinjene Europe i Europske unije (tada EEZ). Taj san o ujedinjenoj Europi prvi je javno izgovorio Winston Churchill već 1946., u vrijeme kada se dim od strašnog i krvavog europskog (i svjetskog) rata još nije slegnuo. Ideja ujedinjene Europe postojala je još u vrijeme dok su milijuni majki Europe, na obje strane sukoba, oplakivale svoje mrtve sinove vojnike. Devastirana, uništena i krvlju natopljena Europa u dva velika europska rata, prvi 1914. i drugi samo 25 godina kasnije 1939., još je liječila svoje teške rane, a san o ujedinjenoj Europi u kojoj neće biti rata, krvi i suza počeo je već biti sanjan.

Godine 1957., samo dvanaest godina nakon velikog rata, osnovana je jezgra današnje Europske unije – Europska ekonomska zajednica (EEZ). Njeni osnivači bili su veliki ratni neprijatelji iz dva svjetska rata Njemačka i Francuska, uz Italiju, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. Prva sjednica Europskog parlamenta održana je već 1958., a predsjednik parlamenta je bio sanjar-vizionar ujedinjene Europe mira i prosperiteta – francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman.

Utemeljitelj EU Schuman – predani katolik na putu svetosti

Zamišljena i željena Europska unija trebala je biti zasnovana na najpozitivnijim tradicijama povijesti Europe, a po Schumanu stožerna vrijednost i temelj ujedinjene Europe trebalo je biti ono što je on živio duhom, dušom i tijelom – kršćanstvo vjerno Kristovom nauku koji prožima život naroda Europe.

Robert Schuman, one of the European Union’s founding fathers, was born this day in 1886

Od stožernog kršćanskog temelja koji je zasnovan na oprobanoj ideji zdrave obitelji jednog oca, jedne majke, rađanja djece i vrijednosti braka uopće, preko pozitivnih kreposti poput domoljublja, slobodnog rada, privatnog poduzetništva, privatnog vlasništva, ekonomskih sloboda, nacionalnih, vjerskih i ljudskih prava do očuvanja osobnog digniteta svakog pojedinca čovjeka. Schumana, demokršćanskog političara koji je među ostalim obnašao i dužnost premijera Francuske, te ministra vanjskih poslova te zemlje, smatra se “ocem europskih integracija”.

S njemačkim političarom Konradom Adenauerom, talijanskim Alcidijem De Gasperijem, sunarodnjakom Jeanom Monetom te još nekoliko njih, bio je zagovornikom ideje europskog jedinstva koje treba spriječiti buduće ratove među europskim nacijama. “Schumanova deklaracija” iz svibnja 1950. kojom je kao francuski šef diplomacije predložio Njemačkoj suradnju u području crne metalurgije, smatra se dokumentom koji označava početak stvaranja EU.

Schuman je bio predani katolik koji je svakodnevno nazočio katoličkoj liturgiji, živio u celibatu i politiku shvaćao kao svoj duhovni laički poziv od Boga, kako su napisali njegovi suvremenici. U svojem političkom djelovanju bio je nadahnut spisima sv. Tome Akvinskog, francuskog katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina i socijalnim učenjem pape Pija XII.

Postupak beatifikacije sluge Božjeg Roberta Schumana započeo je 1985., a njegov san o Europi mira, suradnje i blagostanja počeo se ostvarivati već u drugoj polovici 50-ih godina 20. stoljeća.

Oni u lancima ljevičarskog terora komunizma, sanjali su svoj europski san

Puno se toga događalo šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u Europi. Bilo je to vrijeme prosperiteta zapadne Europe, dok su u drugoj polovici Europe njeni narodi stenjali pod jarmom ljevičarskih diktatura koje su držale polovicu Europe u lancima neslobode, prijetnje i mržnje.

U ‘crvenom blagostanju’ naroda srednje i istočne Europe pod vodstvom komunističkih diktatora i masovnih ubojica poput Staljina, Hruščova, Tita, Envera Hoxhe, Ceausescua i drugih ljevičarskih monstruma Europe 20. stoljeća.

I oni, u lancima ljevičarskog terora komunizma, sanjali su svoj europski san.

Hrvati rano shvatili da nešto ne valja s ‘europskim snom’

Da nešto nije u redu s idealiziranom Europom i Zapadom, Hrvati su mogli naslutiti već 1991. godine kada je u samom srcu Europe počela ratna agresija Srbije i jugoslavenske komunističke vojske JNA na Hrvatsku i goloruki hrvatski narod. Šokantne scene ubijanja, proganjanja, silovanja, logora, spaljenih stotina hrvatskih sela, porušenih crkava i stotina tisuća prognanih Hrvata po prvi puta su prenosile televizije širom svijeta.

Sve je vidio cijeli svijet, čak i prve linije fronte na kojoj su bili hrvatski vojnici s krunicama oko vrata. Dok su Hrvati molili krunice u skloništima za mir i prestanak rata, nisu bili svjesni da se Europa odavno odrekla krunice (Krista).

Idealistički i lakovjerni Hrvati očekivali su pomoć Europe jer su bili nenaoružane žrtve strašne agresije i genocida. Hrvatski narod slao je poruke vapaja Europi za pomoć, prekid rata i zaustavljanje nasilja. S druge strane nailazio je na zid šutnje, kao i prljavih političkih zakulisnih igara. I ne samo to, europske sile i vodeće države Europe, Velika Britanija i Francuska, progurale su zabranu naoružavanja golorukom hrvatskom narodu (u kojoj su sudjelovali izdajnici Hrvati vjerni režimu u Beogradu) i prepustile ga na uništenje Srbiji naoružanoj do zuba oružjem Jugoslavije.

‘Stop the war in Croatia’

Dok se na hrvatskim ekranima vrtjela nezaboravna pjesma Tomislava Ivčića upućena Europi ‘Stop the war in Croatia’, rat se nije zaustavio, nego se smrt i krv iz Hrvatske proširila ubrzo na Bosnu i Hercegovinu.

Pakao Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice, Sarajeva i cijele Hrvatske i BiH Europa je promatrala gotovo nezainteresirano. Dapače, Francuska i Velika Britanija su često otvoreno djelovale u korist genocidnih djelovanja Srbije, njihove stare saveznice još iz doba austro-ugarskih i ruskih ratova protiv Turaka u 19. stoljeću. U kojima su Velika Britanija i Francuska stajale na strani Turske koja je stoljećima držala u okupaciji europski prostor od Dunava i Crnog mora do Azije.

Međunarodno priznanje

U jednom trenutku otvoreno stvarajući vojni savez Francuske, Velike Britanije i Turske protiv carske Rusije (Krimski ratovi), sprječavajući Rusiju da sa bugarskim saveznicima uđe u nekadašnju prijestolnicu istočnog kršćanstva Carigrad (Istanbul) kojeg je osmanska vojska okupirala 1453. godine i otela iz ruku kršćana koji su osnovali taj grad na Bosporu.

Zahvaljujući njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu, kao i papi Ivanu Pavlu II., Hrvatska je dobila međunarodno priznanje 1992. godine, dok je trećina zemlje još dugo bila pod okupacijom srpskih snaga i JNA. Sve do briljantne vojne akcije Oluja kojima je pometena srpska vojska u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I ne samo to, Zapad je ponovno zaustavio Hrvatsku vojsku i Armiju BiH da do kraja potuče srpskog agresiju, prijeteći ujedinjenim hrvatskim i bošnjačkim snagama NATO intervencijom protiv njih ako se ne zaustave.

Ipak, idealistički san Hrvata (i naroda Europe) koji su bili pod čizmom ljevičarske tiranije komunizma nije prestajao. Europska unija primala je u više navrata bivše komunističke države u svoje članstvo, a Hrvatsku tek u šestom valu proširenja 2013. godine, po vrlo rigoroznim uvjetima za jednu državu koja je bila žrtva agresije.

Svijet se od tada jako promijenio. I Europska unija se promijenila.

Od idealizacije do EU skeptika

Mnogi građani Europe, od intelektualaca do običnih ljudi, postali su euroskeptici. To se posebno događa u posljednjih pet godina, gdje čak i oni koji su bili EU idealisti prelaze u tabor EU skeptika.

Posljedica je to višegodišnjeg procesa u Europskoj uniji, a posebno događanja nakon početka epidemije Covid-19 i rusko-ukrajinskog rata, kao i otvorenog podržavanja ulaska milijuna nezakonitih migranata na područje Europske unije.

EU unija počela je svoj život kao promotor naprednih ideja, veliki donator, dobrotvor. Kao unija država koje više nikada ne žele rat, nego život u miru i blagostanju. A danas u 2025. stječe se dojam da je EU postala velika militaristička organizacija.

Vodeću ulogu u ratnoj retorici zauzimaju najveće europske države – Francuska, Njemačka i Velika Britanija. Velika Britanija je lukavo istupila iz Europske unije netom prije početka današnje velike krize, kao da je znala da će joj samostalno djelovanje izvan EU u ovo vrijeme biti politička i strateška prednost.

Dapače, Velika Britanija se postavlja EU često kao predvoditelj militarističkih ideja koje se onda ‘prenose’ u Bruxelles, pa se čini kao da u državama Europske unije nema onih koji bi se zalagali za mirovne pregovore i diplomaciju, koja je kroz pregovore i kompromise sposobna zaustaviti mnoga zla i ratove.

Ratni bubnjevi odjekuju Europom, dok se stvarna demokracija pretvorila u neku vrstu diktature demokracije.

Zašto?

Srlja li Europska unija u rat?

Danas se svatko tko se ne složi sa proklamiranim vrijednostima i nametnutom politikom Bruxellesa proglašava ekstremnim desničarem, da ne kažemo i puno gorim imenima. Proklamirane ‘demokratske vrijednosti’ Bruxellesa, u kojima se ističu LGTB ideologija, rodna ideologija, multikulturalizam i (ilegalni) migranti istisnuli su one stare vrijednosti istinske demokracije s javne scene: sloboda govora, sloboda političkog djelovanja i osobna sloboda pojedinca.

Nevjerojatno zvuči da se danas ljudi zatvaraju radi toga jer stoje pred bolnicama za pobačaj ili nešto napišu na Facebooku. Schuman i očevi Europe nisu tako zamišljali demokraciju, već prije njihovi antipodi u komunističkim tiranijama u kojima su živjeli porobljeni Europljani.

Danas se Europska unija, time i Europa nalazi u središtu iznimno snažnog geopolitičkog sukoba koji nadilazi njezine institucionalne okvire. Riječ je o sukobu unutar prve velesile svijeta Sjedinjenih Američkih Država, odnosno okršaju između različitih dijelova američkih elita. Takozvana duboka država, utjelovljena kroz političke strukture povezane s Clinton/Obama/Biden administracijama, Georgeom Sorosom, Bill Gatesom, notornim USAID-om i brojnim globalističkim korporacijama i njihovim interesima, izgubila je značajan utjecaj unutar same Amerike, ali ga je, paradoksalno, zadržala, pa čak i pojačala u Europi.

Duboka država

Ta se politika, a čini se dijelom i politički aparat, preselio u Bruxelles, gdje iz pozadine djeluje preko političara koje je “duboka država” postavila na ključne funkcije – predsjednike, premijere, europske povjerenike… Danas Europskom unijom, kao i NATO-om, u velikoj mjeri upravljaju lobiji koji nameću interese koji nisu europski i koji su suprotni interesima europskih građana.

Svatko tko ne prihvaća službene narative podgrijavanja ratnog sukoba s Rusijom biva javno izložen političkim i medijskim napadima, premda se zapadni lider SAD pod predsjednikom Trumpom zalaže za mirovne pregovore i zaustavljanje rata.

Bruxelles se sada više ne osvrće na službenu politiku SAD-a koju je slijedio desetljećima bez pogovora, nego kreira svoj politički nastup kao da je u Bruxellesu na vlasti Bidenova ili Obamina administracija, u čije vrijeme je rastao temelj za rusko-ukrajinski sukob.

Rat u koji srljaju EU birokrati doslovno će ih pomesti, jer su ulice zapadnoeuropskih gradova već prepune bijesnih građana. Na ulicama su ljudi različitih političkih opcija: desničari koji zazivaju suverenitet države, propalestinski prosvjednici, socijalno nezadovoljni i brojni drugi.

Nadalje, EU koja je nastala na ideji mira, sada pod vodstvom briselskih birokrata bez vizije koketira s trgovinskim ratom protiv Kine i Indije. Ako se Bruxelles povede za američkom strategijom i uvede sekundarne sankcije, rezultat će biti devastirajući – gubitak kineskog partnerstva, propuštena prilika za prodor na indijsko tržište i konačno pretvaranje EU-a u koloniju SAD-a, bez stvarne kontrole nad trgovinom, industrijom i tehnologijom. Ako europski čelnici ne pronađu način da izgrade minimum stabilnih odnosa s Moskvom nakon rata, kontinent će nastaviti kliziti u samonametnutu krizu, bez kontrole, bez cilja i bez budućnosti.

Sličnost EU i Jugoslavije?

Ne možemo se oteti dojmu da situacija u Europskoj uniji, koja je u stvarnosti neformalna federacija jer većina saveznih zakona podliježe zakonima Unije, danas jako nalikuje situaciji u federaciji koja se zvala Jugoslavija. Stvarno upravljanje Jugoslavije je bilo centralističko bez uvažavanja glasa naroda te samo formalno federativne zajednice, njenih naroda. Europska unija već dugo slično postupa prema svima koji ne žele savinuti leđa pred zahtjevima Bruxellesa: prije pred Poljskom i Mađarskom, danas pred Slovačkom, sutra pred Češkom ili Italijom.

Europska unija se raspada pred našim očima

Stoga, nedavne riječi mađarskog premijera Viktora Orbana zvuče kao proročanstvo:

“Europska unija se raspada pred našim očima. Samo temeljita reorganizacija može zaustaviti sile koje razaraju Uniju. Ako ne djelujemo, sljedeći proračun mogao bi biti posljednji proračun Europske unije. Suočavamo se sa zadatkom izrade proračuna Europske unije za period 2028.–2035. godine. Čak i ako ovaj proračun bude usvojen, što je malo vjerojatno, to bi mogao biti posljednji sedmogodišnji proračun Unije.

Da ne bi došlo do urušavanja, Europska unija mora se temeljito reorganizirati.

Jer danas rastu sile koje je razdvajaju, dok sile koje je drže na okupu nestaju. Reorganizacija bi mogla preokrenuti ovaj trend, učiniti da većina država članica ponovo ima interes da ostane u Europskoj uniji”, rekao je Orban.

Razdoblje Europske unije „mira, stabilnosti, demokracije i prosperiteta“, kakvu eurobirokracija beskrupulozno papagajski propagira i danas, završeno je s početkom rata u Ukrajini. Samoproklamirani „mir, stabilnost, demokraciju i prosperitet“, govor je neodoljivo parolaški sličan frazeologiji komunističkih država Europe 20. stoljeća.

Europa mira i blagostanja koju su priželjkivali njeni oci-utemeljitelji više ne postoji.

Kakve lidere trebaju europske države?

Zato europske države trebaju lidere koji nisu birokratsko-korumpirane bezlične individue, kakvih je danas pun Bruxelles, već ljudi jasnih načela koji će povesti države Europe u novo razdoblje u kojem se stvara novi multipolarni svijet suverenih država. Koje će vjerojatno biti snažno povezane na civilizacijskoj razini, što je Europa odbacila, premda je to njena temeljna i najveća vrijednost.

Europa se treba vratiti svojim temeljima, koje su jasno proklamirali njeni oci. To su tisućljetni temelji europske civilizacije stvoreni na nauku i djelu Isusa Krista koji zovemo – kršćanstvo. Ta baština, vjerska, kulturna i etičko-filozofska, može ponovno povezati i homogenizirati pogubljene narode Europe i okupiti oko ideala koji mogu dati smisao čovjeku Europe u ovom turbulentnom vremenu.

Jer druge civilizacije i narodi danas se okupljaju i homogeniziraju oko svojih vrijednosti, te s tim vjetrom u leđa imaju veliku prednost nad lutanjima europskih naroda u brodu koji tone pred našim očima – Europskoj uniji.

narod.hr