Ako se europski narodi uskoro ne probude, ostat će samo geografska oznaka bez sadržaja
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Studeni 2025 18:00
Jean-Claude Juncker nikada nije skrivao što misli o demografskim izazovima Europe. Kao predsjednik Europske komisije otvoreno je izjavio da će „Europa morati uvoziti radnu snagu iz Afrike“ ako želi održati svoj gospodarski i socijalni model. Umjesto da razvije politiku rađanja i demografske obnove, Bruxelles je još tada izabrao jednostavniji, ali pogubniji put – zamjenu stanovništva.
Dubravka Šuica, kao povjerenica za demokraciju i demografiju, nastavila je istu retoriku, samo u blažem, tehno-birokratskom jeziku. Umjesto o „uvozu ljudi“ govori se o „mobilnosti radne snage“, a umjesto o „demografskoj krizi“ o „demografskim promjenama“.
Nova inicijativa Ursule von der Leyen i Dubravke Šuice – dovođenje tisuća studenata iz Maroka, Tunisa i Egipta u Europsku uniju – izravni je nastavak te politike. Službeno, projekt se predstavlja kao „partnerstvo za talente“ i „suradnja među kontinentima“, ali iza retoričkih slojeva stoji stara ideja: popunjavanje demografske praznine putem migracija. Radi se o programu koji navodno promiče „razmjenu znanja“, no u stvarnosti otvara novi legalni kanal trajnog preseljavanja. Statistike pokazuju da se većina stranih studenata ne vraća u zemlje porijekla – ostaju u Europi, prelaze u sustav rada i postaju trajni stanovnici.
Europska unija već desetljećima odustaje od stvarne pronatalitetne politike. Umjesto poticanja obitelji i olakšavanja života mladima, Bruxelles ulaže milijarde u integraciju migranata. U Hrvatskoj, kao i u većini država članica, broj rođenih kontinuirano pada, a cijele regije nestaju. Umjesto da postavi pitanje zašto se ljudi ne odlučuju na djecu, Europska komisija nudi odgovor koji je ujedno i dijagnoza njezine duhovne praznine – „uvoz stanovništva“.
Kad Juncker govori o „uvozu radne snage“, on ne govori o ljudima, nego o ekonomskim jedinicama. Kada Šuica spominje „demografsku prilagodbu“, misli na prilagodbu europskog identiteta došljacima. Kada von der Leyen govori o „mostu između kontinenata“, u praksi to znači da će Mediteran, nekad granica civilizacija, postati trajni koridor migracije.
Službeni argument glasi da Europi „nedostaje radne snage“. Istodobno, godinama se razara tradicionalni obiteljski model, potiče kasno roditeljstvo i promiče ideologija koja život svodi na karijeru i potrošnju. Kada demografski slom postane očit, tada se nudi „rješenje“ – masovna migracija. Ideološka destrukcija vlastite populacije tako otvara prostor za politički kontrolirani uvoz nove.
Europa danas uvozi ono što više ne želi stvarati – ljude. I to ne bilo koje, nego uglavnom mlade muškarce iz zemalja s posve drukčijim kulturnim kodovima. Bruxelles to naziva „kulturnom razmjenom“, no u stvarnosti je riječ o procesu koji eu zmijenja demografsku i civilizacijsku strukturu kontinenta. Nije to posljedica nebrige, nego planirane politike. Europske elite vjeruju da se stabilnost i gospodarski rast mogu održati uvozom stanovništva. Valja pritom imati na umu da će Afrika do kraja stoljeća narasti na četiri milijarde stanovnika, a da pola mladih odande želi emigrirati.
U stvarnosti, migracijska politika Europske unije nema veze ni s humanitarnošću ni s gospodarstvom. Njezina funkcija je ideološka: stvaranje postnacionalnog društva u kojemu će tradicionalne zajednice biti razbijene, a kolektivni identiteti zamijenjeni „novim oblicima pripadnosti“. U tom svijetu više nema Nijemaca, Talijana, Hrvata – postoje samo „građani Europe“. A građanima bez identiteta najlakše se upravlja.
Kada Šuica govori o „partnerstvima za talente“, treba imati na umu da isti izraz koristi i Globalni kompakt o sigurnim, urednim i regularnim migracijama Ujedinjenih naroda, dokument koji Europska unija u praksi slijedi. Taj kompakt polazi od ideje da su migracije „izvor blagostanja“ i da ih treba olakšati, a ne ograničiti. U njemu se ne spominje pravo naroda da čuva svoje granice, nego dužnost da ih otvori. Program Šuice i von der Leyen samo je nastavak te globalne paradigme, sada upakirane u „obrazovni“ oblik.
Takva politika nije znak snage, nego slabosti. Kontinent koji ne može obnoviti vlastiti život pokušava ga nadomjestiti tuđim. Ali uvoz ljudi nije isto što i obnova naroda. Narod se ne gradi kvotama, nego vjerom, tradicijom i odgovornošću. A upravo to Bruxelles sustavno razgrađuje.
Kineski kontrast: država koja plaća žene da rađaju
Dok Europa demografski nestaje i to prikriva retorikom „raznolikosti“, neke druge zemlje barem pokušavaju suočiti se s realnošću. Kina, nakon desetljeća politike jednog djeteta i ubrzanog starenja stanovništva, pokrenula je sustav novčanih kinapoticaja za rađanje. Prema pisanju Breitbarta (20. listopada 2025.), kineska vlada počela je isplaćivati ženama iznose do 500 američkih dolara godišnje po djetetu do treće godine života, uz besplatne vrtiće i predškolske programe. Više od 20 milijuna obitelji uključeno je u program.
Kineska vlast shvatila je da demografija nije sporedna tema, nego pitanje opstanka države. Premda se i tamošnji poticaji suočavaju s ograničenjima – visoki troškovi života, urbanizacija i promijenjene društvene vrijednosti – barem postoji svijest o nužnosti demografske obnove. Dok Kina plaća žene da rađaju, Bruxelles plaća nevladine organizacije da „integriraju“ migrante. Dok Kina pokušava obnoviti vlastiti narod, Europska unija traži nove narode koje bi dovela.
I tu je ključ razlike. Kina, uza sve svoje proturječnosti i političko-društveni neprihvatljivi model, još uvijek polazi od pretpostavke da država mora opstati. Europa, pak, djeluje kao da joj vlastiti opstanak više nije važan. Europska birokracija danas se ne bavi obiteljskom politikom, nego rodnom teorijom; ne potiče rađanje, nego redefinira spol; ne podiže standarde za obitelji, nego razbija pojam obitelji kao takav.
Demografska zamjena kao tiha revolucija
Ono što se danas predstavlja kao „obrazovna suradnja“ ili „humanitarna otvorenost“ u biti je tiha revolucija – promjena sastava stanovništva bez pristanka naroda. Nakon migrantskih valova 2015. i 2016., koji su izazvali nesigurnost i getoizaciju, Bruxelles sada pokušava „mekši“ pristup: legalne, planirane migracije kroz obrazovne programe. Umjesto krijumčara, posrednici su sveučilišta; umjesto improviziranih dolazaka, planirani „studentski projekti“. Cilj ostaje isti: dugoročna promjena strukture stanovništva.
Posljedice su već vidljive. U brojnim europskim gradovima rastu paralelna društva, nespojiva s europskim kulturnim mignasljeđem. Ulice Bruxellesa, Pariza i Stockholma svjedoče da multikulturalni model ne donosi sklad, nego trajnu napetost. Europa koja je nekad bila civilizacijski uzor postaje prostor demografskog eksperimenta.
Ako se europski narodi uskoro ne probude, ostat će samo geografska oznaka bez sadržaja. Europa će možda još postojati na karti, ali više neće biti europska.
Dok Kina, Mađarska i Poljska – svaka na svoj način – ulažu napore da potaknu vlastite građane na rađanje, Europska unija ulaže sredstva u projekte „povezivanja kontinenata“. Umjesto da stvori uvjete da europske obitelji žive dostojno, Bruxelles organizira „uvoz stanovništva“. Umjesto da se bori za život, bira zamjenu života.
Europa se nalazi u paradoksu: ima najviše obrazovanih ljudi u povijesti, a najmanje volje za budućnost. Elita koja upravlja Unijom više ne vjeruje ni u Boga, ni u narod, ni u obitelj. Kad nestane vjera u smisao, nestane i sposobnost da se život prenese dalje.
Juncker, Šuica i von der Leyen nisu uzrok, nego simptom toga stanja. Oni samo dovršavaju ono što je započeto odricanjem od vlastitih temelja. A kad nestane narod, nestaje i civilizacija.
Europa možda ne će biti osvojena oružjem. Bit će osvojena pogubnim ideologijama antropološkog nihilizma.
Davor Dijanović
