Jesu li gospoda Plenković i Pupovac Hrvatima obukli luđačku košulju koju ćemo teško skinuti?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 11 Studeni 2025 16:08
Realno govoreći državna vlast je prije nekoliko dana na mala vrata vratila instituciju političkog uhićenja, ili shvatljivije političkog hapšenja, ukinutog još prije 35 godina. Zbog posve minornog incidenta na manjinskom okupljanju što je rezultiralo prekidom nastupa stanovitog KUD-a iz Novog Sada, na 30 dana između ostalih pritvoren je hrvatski ratnik i logoraš srpskih koncentracijskih logora Petar Gojun.
Prosvjed u Splitu u konačnici je pitanje odnosa HDZ-a i vlastitih birača, glasača političke desnice. S događajem kao i cjelokupnom situacijom ljevica nema ništa. Osim što SDP, zatim Možemo, te političko sitnež poput Orešković ili estradna klatež poput Pokos, produciraju hrpetine besmislenih provokacija o ustašizaciji i fašizaciji Hrvatske u što, vrlo vjerojatno, najmanje vjeruju oni sami, ljevica ništa nije potaknula, na ništa ne utječe i o ničemu ne odlučuje. Niti može!
Dojam je kako je vrijeme iscurilo, desno biračko tijelo traži politiku čistih računa, vrijeme skrivanja iza ovih ili onih različitih tumačenja odavno je završilo, športskim rječnikom kazano glasači su Plenkoviću i družini poručili ‘Vrime je’. Ili jesmo, ili nismo, igramo li u istom timu, ili ne igramo? No, krenimo redom.
Političko hapšenje
Realno govoreći državna vlast je prije nekoliko dana na mala vrata vratila instituciju političkog uhićenja, ili shvatljivije političkog hapšenja, ukinutog još prije 35 godina. Zbog posve minornog incidenta na manjinskom okupljanju što je rezultiralo prekidom nastupa stanovitog KUD-a iz Novog Sada, na 30 dana između ostalih pritvoren je hrvatski ratnik i logoraš srpskih koncentracijskih logora Petar Gojun. Čovjek je to čiji je brat likvidiran u Vukovaru, i koji još uvijek nije pronađen.
Svima je jasno da kojim slučajem nije riječ o srpskoj manjinskoj zajednici teško da bi događaj pobudio ikakve reakcije, no ono što je najvažnije činjenica je da prilikom incidenta nikome nije pala dlaka s glave. Nije se čuo povišeni ton, niti papirić nije pao na pod. To su činjenice, međutim nakon tog ipak posve čak i bizarnog događaja angažirane su znatne policijske snage kako bi počinitelj(i) bio identificiran, lociram, uhićen i transferiran. Iz Zagreba je brzinom munje u Split došao glavni državni odvjetnik kako bi osobno nadgledao postupanje.
Izložba o Dejanu Medakoviću
Obzirom na vidljiv nesrazmjer spomenutog događaja i intenzitet brutalne reakcije države čini se kako je to bila kap koja je prelila čašu. Koja je ionako dulje vrijeme popunjena praktički do granice prelijeva. Posljedično je otkazana i manjinska manifestacija u Ogulinu, dok je sa splitskom ekipom solidarnost pokazala tradicionalno suprotstavljena zagrebačka škvadra, koja je neuspješno pokušala prekinuti izložbu u prostorijama srpske Prosvjete. Izložbu je organizirao gospodin Pupovac u čast velikosrbijanskom akademiku Dejanu Medakovića, zagrebačkom Srbinu koji nije našao shodnim postati hrvatski nego je postao srpski znanstvenik, usto je sudjelovao u izradi zločinačkog memoranduma SANU, koji je kasnije Miloševiću poslužio kao ideološka paradigma velikosrpske politike.
Kako je Hrvatska država s bezbrojnim paradoksima i ovo je moguće, međutim u državi prihvatljivih vrijednosti realno bi bilo očekivati da državna vlast osujeti i sankcionira svaki ovakav događaj, kojem bi ekvivalent, recimo u Izraelu, bio da njemačka manjinska zajednica u Tel Avivu organizira izložbu u čast uvaženog njemačkog znanstvenika dr. Josepha Goebbelsa. Jasno, i premijer Plenković i ministrica Obuljen o svemu se ne očituju.
HDZ i suverenitet
U vrijednosnom smislu HDZ je odavno prestao biti stranka državnog suvereniteta. Od nekadašnjeg, barem simboličnog, konzervativnog pokreta, zatim i stranke, nastojanjem nekoliko stranačkih predsjednika transferirani su u anacionalni briselski globalistički projekt, to jest priljepak, a začetak paradigme terminološki se može pozicionirati u mandate kasnije upržunjenog premijera Sanadera, političara koji bi svugdje po najelementarnijim i najbenignijim vrijednosnim kategorijama bio označen kao teški nacionalni veleizdajnik. Tadašnja politička trgovina HDZ-a u kohabitaciji s pokojnim Račanom iznjedrila je političku realnost čiji jedan od krakova završava upravo na splitskom prosvjedu od prije par dana.
Smanjenje broja saborskih mandata hrvatske dijaspore s 12 na tri akt je uperen samo protiv njih, ali nerealno i nigdje u političkom svijetu zabilježeno da od 151 zastupničkog mandata čak osam otpada na nacionalne manjine akt je uperen izravno protiv elementarnih interesa hrvatskog naroda u cjelini. Polovica tih mandata srpski su mandati, a na koji ih način koriste vidljivo je posljednjih godina.
Po logici stvari, nacionalne manjine uvijek se i svugdje priklanjaju vladajućima, ali tek nakon formiranja vlasti. U političkim procesima praktički ne sudjeluju, bave se onime što im je poslanje, dakle jezikom manjine, kulturom, folklorom, tradicijom, identitetom i sl. Međutim, u Hrvatskoj to nije tako, srpska manjina izravno se uključuje u politiku, i ne samo to, u nekoliko izbornih procesa čak su formirali i saborsku većinu, dakle izravno su definirali koalicija koja će obnašati vlast u narednom periodu. Sve su to kapi koje su kapale u čašu, do one posljednje, splitske, koja je čašu i prelila.
Splitski žuti karton
Mnogi procesi su započeli u Splitu. Sada je HDZ dobio prvi žuti karton, s velikim izgledima i za drugi. Premijer Plenković do granica iritacije sklon je srpskoj nacionalnoj manjini, lukrativni razlozi su u pitanju. Tradicionalno je HDZ-u prihvatljivija izvanbračna kohabitacija sa srpskom manjinom, i drugima, od koaliranja s političkom desnicom, koju, uzgred budi rečeno, desetljećima lome na najmaštovitije načine. Nitko nema ništa protiv suživota i protiv potpomaganja manjinskim zajednicama, uostalom riječ je i o ustavnoj kategoriji, ali oni ljudi koji ne vide i ne shvaćaju mnoge anomalije, u konačnici i potencijalne opasnosti, od pojedinih poteza srpske manjine, izgledno žive u paralelnom svemiru.
Nije li upravo izložba otvorena Medakoviću u čast najbolja potvrda kako su u pitanju stanoviti, nazovimo, performansi pod krinkom kulture. Ovom prilikom zadržati ćemo se na tome, pratit ćemo, a oni koji očekuju kako će ih hrvatski mainstream mediji istinito o tome izvijestiti varaju se. Mediji koje je hrvatska državna vlast i odavno i olako prepustila strancima sada su znatnim dijelom u srpskom vlasništvu, slijedom logike o događajima će izvještavati na sve moguće načine osim objektivno. A najčešće okrećući pilu naopako.
Imperijalizam kao konstanta
Kada je riječ o srpskoj manjinskoj zajednici zar nije dovoljno pratiti situaciju u BiH ili Crnoj gori kako bi se shvatilo o čemu sanjaju pojedini srpski imperijalisti. Osvajanja, u konačnici neokolonijalizam, više se ne radi ‘klasičnim oblicima’, nego ‘drugim sredstvima’, ratovi kao takvi za sada su isključeni, ali na raspolaganju ostaje cijeli niz ‘drugih sredstava’ kojima se ciljevi postižu. Jedan od njih svakako je stavljanje pod kontrolu domaćih medija.
Neriješena pitanja
Andrej Plenković morati će odgovoriti na nekoliko konkretnih pitanja. Prije svega je li indolencijom i ignoriranjem njegove Vlade prekršena ‘Deklaracija o domovinskom ratu’? Nismo li svjedoci kako se na bezbroj najmaštovitijih načina vrijeđa uspomena na rat i na mnoge sudionike. Nismo li pali čak dotle da se ugledni autori očituju objavom ‘Je*o vas Vukovar’, bez ikakvih sankcija, a neki drugi lajkaju objave kojima se mrtvog junaka domovinskog rata naziva plaćenikom.
Nadalje, a kada je riječ o vrijednosnim kategorijama, u preambuli Ustava doslovno piše ‘Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava…’, te se navodi kako je hrvatski narod, osim što je potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost, odbacio komunistički sustav. Kako je onda moguće, osi što se ne provodi Europska deklaracija o osudi totalitarnih režima, da su u hrvatskom javnom prostoru ostali svi simboli tog sustava, sve insignije, sve vrednote, ulice, trgovi, velikani, čak do razine da se opet razmišlja o povratku imena trga velikog vođe, ujedno i jednog od vodećih svjetskih ratnih zločinaca novije povijesti.
Trošenje proračunskih sredstava
Osim toga, zakonski je uređeno da svaki korisnik državnog proračuna proračunska sredstva smije trošiti samo i isključivo ako to ‘nije na štetu i u suprotnosti s interesima hrvatskog naroda’. Unatoč tome Ministarstva kulture raznim što manjinskim, a što tzv. umjetničkim udrugama i pojedincima koji su izravno radili na štetu hrvatskog naroda transferira znatna sredstva.
Kohabitacija predsjednika Tuđmana sa tada krajnje sumnjivom srpskom nacionalnom manjinom, kao i s mnogim opskurnim pojedincima iz bivšeg sustava UDBA-e ili KOS-a, iako i tada pogrešna do neke je mjere razumljiva. Radi se o krajnje traumatičnom razdoblju i ratnim događajima. Ali, nije li danas, 30 godina nakon rata, vrijeme prekinuti s takvom praksom podilaženja srpskoj zajednici. Koja, gle čuda, sve svoje kulturološke potrebe nastoji ostvariti u mjesecu studenome, koji za Hrvate ipak ima stanovitu svetost.
Pitanja bez odgovora
Nadalje, što ćemo sa srbijanskim serijalima ‘o srpskoj Dalmaciji’, sa zabranjivanje koncerata stanovite hrvatske rock zvijezde, sa provociranjem ‘klečavaca’, sa nacionalnim reciprocitetom srpske u hrvatskoj ili hrvatske manjine u Srbiji. Zatim i o izjavi stanovitog Nikole Vukobratovića kako ‘Srbi u Hrvatskoj nemaju obvezu pravdati sredstva koja dobivaju jer su to njihovi novci’, i tako dalje.
Naravno, ovako bi mogli satima, odgovor je uvijek isti, državna vlast ne reagira. Ne sporo, nego nikako. Za razliku od splitskog benignog slučaja s prekidom kazališne predstave, kojom prilikom je državna vlast reagirala brzinom munje, i zatvorila hrvatskog branitelja i zatočenika srpskih koncentracijskih logora, čiji je pokojni brat još uvijek odbačen negdje u slavonsku ilovaču.
Luđačka košulja
Zaključno, prosvjed na splitskoj Rivi dogodio se jer se morao dogoditi. Narodu je dosta propagande i otuđenosti od istine. Svugdje u svijetu kad politika i mediji zašute ulica postaje glasnija. Osim toga, pravo je pitanje tko Hrvatima podmeće tako što jednu mirnu državu želi prikazati kako krajnje netolerantnu.
Nisu li Andrej Plenković i Milorad Pupovac zajedno Hrvatima obukli luđačku košulju koju je teško skinuti? Jedini način na koji se uspješno skida parlamentarni su izbori. Hoće li tako biti vidjet ćemo. Bezbroj puta su Hrvati pokazali kako vole činiti isto, a nadati se drugačijem.
