Pacijent se probudio iz kome i završio na – ulici!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 12 Studeni 2025 13:06
No, kad ulica preuzme glavnu ulogu, onda je to znak da nije dobro. Jer ulica je jedino što je ostalo. Sve je drugo u njihovim rukama.
Ulica je lakmus papir nezadovoljstva, onaj ekspres lonac koji ključa polako, kod Hrvata i puno dulje, u nekom momentu počne zviždat.
Znate ono kada je pacijent u komi. Zarobljen u tijelu. Ne znaš čuje li, vidi, percipira i registrira svijet oko sebe. Tu i tamo trepne ili napravi sličnu gestu kao znak da je ipak još živ. U medicini rijetko, no takvi pacijenti čudesno se znaju probuditi iz kome. Nakon, pet, deset godina.
Tada moraju nadoknaditi i sabrati sve ono što se događalo dok su ‘spavali’. U međuvremenu je rodbina razgrabila gotovo sve što pacijent ima. Ušli su mu u kuću, kuhali u njegovoj kuhinji, tuširali se u kupaonici, odijevali njegovu odjeću. Poslužili su se i njegovim bankovnim računima.
Pacijent koji nije zaspao na straži, već je pao u duboku komu, ipak se probudio. Liječnici su ga otpisali, rodbina promarširala njegovim domom.
Što sada?
Dolazi kući. Od spomenute kuhinje, kupaone, kreveta, računa u banci pa sve do foto albuma iz kojih su izvadili njegove fotografije i stavili svoje.. Rodbina je zauzela sve uz poruku: To je naše.
Mislili su da se nikada neće probuditi. No jest, pacijent je tu i to i nikad življi.
Vijest o ovom medicinskom čudu odjeknula je u medijima. No, ne onako kako je pacijent očekivao.
”Čudom probuđeni svojata svoje. Ne može! No pasaran”
”Rodbina se požalila: Želi nam uzeti svoju bankovnu karticu!”
”Kršenje ljudskih prava: Teolog objasnio zašto rodbina u pravu”
Pacijent zbunjen.
Ništa, ide na ulicu. Preneseno i doslovno. Napravio je transparent i prosvjeduje ispred svoje kuće. Traži svoja prava, traži izgubljenu čast. Traži ono što je njegovo.
To će sigurno upaliti pa ipak je rodbina podržala susjeda kada je prosvjedovao na ulici zbog nadstrešnice.
No, džabe.
Ulični prosvjed našeg pacijenta nije urodio plodom.
Opet naslovi: ”Pacijent zlostavlja rodbinu”
”Rodbina: Osjećamo se nesigurno, mi smo žrtve”
”Stop crnilu: Uhapsite pacijenta!”
Pacijent opet zbunjen.
U pamćenje je dozvao da mu je ista rodbina još davno srušila, zid, porazbijala stakla na kući, postavila i neku bombu pod garažu. Zauzela dvije prostorije u kući uz tvrdnju da je to njihovo. Čak i izrezala glavu pacijenta i njegove žene s fotografije koja je stajala na kredencu, slikana tamo dok su još bili mladi ispred dubrovačkih zidina. Na mjesto njihovih glava, stavili su svoje.
No, sve je to s godinama pacijent zaboravio otkako ih je onog toplog kolovoza napokon deložirao. Rodbina se nikada nije ispričala, a nisu mu ni namirili štetu. Barem za razbijena stakla.
Dosta o pacijentu. Znamo koga predstavlja.
Ulica
Nekoliko je bitnih lajtmotiva onoga što se posljednjih dana događa.
Prvi je ulica.
Sjećate se kada je tamo u srpnju kada je ban Jelačić skupa sa svojim konjem simbolično, sprejem, dekapitiran?
Ista osoba, koju policija već četiri neuspješno mjeseca traži, na postolju spomenika banu Jelačiću napisala je: ”Srbi se bore. A mi?”.
Kolokvijalno hrvatska ljevica, otkako je pala ona nadstrešnica u Novom Sadu, dive se sposobnosti Srba da izlaze na ulice.
Mjesecima glorificiraju, ugošćavaju i hrane studentske delegate iz Srbije, s glupim infantilnim osjećajem divljenja.
Hrvati nisu skloni ulici. Promjene strpljivo čekaju da se dogode na izborima.
Pitomi, a dijelom u uškopljeni stalnim i nametnutim osjećajem krivnje, rijetko kad podignu glavu. Gutaju zlostavljanje godinama.
Šutnja većine na višegodišnje gaženje upravo onih koji u rukama imaju institucije i moć, može trajati neko vrijeme. Kod Hrvata i puno dulje.
No, kad ulica preuzme glavnu ulogu, onda je to znak da nije dobro.
Jer ulica je jedino što je ostalo.
Sve je drugo u njihovim rukama.
Ulica je lakmus papir nezadovoljstva, onaj ekspres lonac koji ključa polako, kod Hrvata i puno dulje, u nekom momentu počne zviždat.
Onda se događa ulica. A tu istu ulicu kad se događa u Hrvatskoj gledaju s prijezirom. Kada se događa kod susjeda, onda je festival demokracije protiv tiranije.
Puls ulice, puls običnog čovjeka, prvi osjete navijači.
Kod njih nema puno vaganja.
Oni prvi skaču. U rat, u rodilište evakuirati bebe u inkubatorima, čistiti ruševine na Banovini ili na ulici braniti ono malo digniteta kojeg je preostalo Hrvatskoj.
Kad dignitet jednog naroda treba braniti na ulici, onda nikako nije dobro. Kad se dignitet ne brani u medijima i preko institucija koje predstavljaju ovu državu, onda imamo veliki problem.
I zato ulica. Uostalom, gdje drugdje?
Hrvatski vs. Jugoslavenski nacionalizam
Ono što je dovelo do spomenute ulice je jugoslavenski nacionalizam. Hrvatskim desničarima s druge strane nije nikakva ljevica. S druge strane su jugoslavenski nacionalisti.
Upravo od njih ćete čuti da su ‘nacionalizmi’ odgovorni za ‘sukobe 90-ih’.
Da nije bilo valjda srpskih četnika i hrvatskih ustaša, rata bilo ne bi, a svi bismo i dalje živjeli u Jugoslaviji.
No, ono što je bitno jest da je jugoslavenski nacionalizam zapravo srpski nacionalizam.
Tko najviše plače za propalom?
Tko je uzeo zajedničku vojsku i oružje?
Tko je imao apsolutne beneficije, što financijske što kadrovske u Jugoslaviji? Tko je najviše izgubio njezinom propasti?
Odgovori na ova pitanja jasna su kao dan.
Kokarda na kraju grada
Možda će ih najbolje karikirati članak iz časopisa Slobodna Hrvatska. Datum: 27. kolovoza 1991.
Naslov: Kokarda na kraju grada.
Tema vojna bolnica u Zagrebu u ljeto kada je već počela otvorena agresija JNA i domaćih četnika na Hrvatsku.
Niti mjesec i pol prije nego će JNA granatirati Banske Dvore, taman u vrijeme kada počinje opsada Vukovara, zelena zagrebačka bolnica u Dubravi i dalje je u rukama JNA.
Tamo su se, koji mjesec ranije te krvave 1991. liječili i četnički teroristi iz Borova Sela dopremljeni nakon okršaja s hrvatskim policajcima od kojih su 12 storica masakrirana.
Prema pisanju Slobodne Hrvatske iz 27. kolovoza 1991., te teroriste ne samo da su liječili usred Zagreba, već su po odlasku iz bolnice, umjesto na policiju, vojnim helikopterima prebačeni kući. Isti vojni helikopter misteriozno nije poletio kada je trebalo u Zagreb hitno dopremiti teško ranjenog snimatelja Gordana Lederera.
No osim ovog nevjerojatnog podatka iz članka ‘Kokarda na kraju grada’, još je zanimljivija statistika o nacionalnom sastavu sanitetske službe Pete vojne oblasti koja je obuhvaćala sjeverozapadnu Hrvatsku, Sloveniju i sjeverozapadnu Bosnu. Pod nju je spadala i Vojna bolnica u Dubravi.
U rukovodstvu bolnice 1991. bilo je 33 Srba, troje Crnogoraca, šestero Hrvata i troje ostalih.
To nije brojanje krvnih zrnaca, to je potvrda da je jugoslavenski nacionalizam zapravo srpski nacionalizam.
Mediji vs društvene mreže
Treći bitan lajtmotiv i najvažniji su hrvatski mediji. Pod navodnicima.
Netko je na Facebooku izvukao naslovnice srpskih i nominalno hrvatskih medija.
Narativ isti, poruke iste.
Fašisti, hapšenje, crnilo, mrak.
Gotovo u slovo.
Nakon marša kroz institucije, EU fondove i proračun, jugoslavenski nacionalisti imaju i glavne medije.
Što je onda ostalo?
Ulica.
I društvene mreže. Doduše s ograničenjima.
Kada ih već u medijima nema, Facebook i X postali su eter onih koji ne dobivaju niti mrvicu medijskog prostora.
Od Vlahovića, Pokupca, Mišetića, Malića, Sedaka, Vukelić, Kalinić, Granića, Bakića, Oreščanina, Nakića, Brkljače, Bauera…
Sve te ljude, s čijim se stavovima ne slažem uvijek, ali koji svoje stavove tako lijepo i pitko argumentiraju, nećete naći u medijima.
Stoga su ulica i društvene mreže jedini prostor kakve-takve slobode. Jedino mjesto gdje se pruža otpor službenom narativu, gdje se propituju zadane norme i zadane dogme.
Za sada…
