Šarić: Oni nisu naši
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Studeni 2025 13:07
Stranka koja se bavi komunalnim pitanjima u vrlo kratkom roku je promijenila ulice ustaških dužnosnika koji to nisu bili, krenula s nametanjem „seksualnog odgoja“ djece po smjernicama LGBTIQ i rodne ideologije, te „zabranila“ pozdrav „Za dom – spremni“ u gradskim prostorima.
Ovo potonje je učinila pod izlikom da je „antifašizam“ temelj Hrvatske, a pozdrav, odnosno stih iz Thompsonove ratne budnice koju je pjevao i Peđa Grbin, „ustaški pozdrav“. To se dogodilo svega nekoliko dana nakon što smo se oprostili od Jean-Michela koji je za našu slobodu poginuo noseći upravo taj „ustaški“ pozdrav na ramenu. Zašto se Tomislav Tomašević i njegova totalitarna sekta obračunavaju s imaginarnim ustašama i imaginarnim fašizmom u 2025. godini? Kekin je to davno opjevao u jednoj svojoj pjesmi, a ja ću ga parafrazirati: zato što oni nisu naši.
Članovi i simpatizeri stranke Možemo, oni koji znaju što rade i za što glasaju, za razliku od politički nepismenog dijela naroda koji u ovoj skupini vidi zelene i poštene bezazlene entuzijaste, ovu hrvatsku državu nisu željeli nikada vidjeti, kao niti njihovi roditelji i djedovi. Dokaza ovoj tezi ima napretek.
Tomašević i sekta Možemo nisu naši
Članovi Možemo nisu naši niti žele biti naši, kao što je opjevao Mile Kekin. Oni su anacionalna bića koja su voljela samo hrvatsku valutu, i to iz čiste nužnosti, a sada niti nju ne moraju gledati kada im na račun sjedaju sredstva iz državnog i lokalnih proračuna. Ta bića, osim što često ne znaju kojeg su roda, hrvatske simbole i naše zajedništvo jednostavno ne mogu gledati. Zato što oni nisu naši.
Tomašević nije naš. Teško je reći i da je sin svojih roditelja, osim u biološkom smislu. Iz kućnog odgoja sebi ga je uzela anacionalna lijevo-liberalna globalistička ideologija još u studentskim danima. Najednom je prezreo vrijednosti svoje obitelji – katoličku vjeru te odanost i ljubav prema domovini.
Tomašević kao temelj Republike Hrvatske vidi „antifašizam“. Vidi ga u Ustavu, iako ga tamo nema. Partizanska komunistička revolucija iz Drugog svjetskog rata i poraća su vrijednost ove države, smatraju i on i čitava sekta kojoj pripada. Hrvatski narod opet pokušavaju zarobiti u okove kojih smo se 1991. oslobodili. Domovinski rat je tek petogodišnja smetnja u socijalističkoj i partizanskoj Hrvatskoj u kojoj misle da žive članovi Možemo. Štoviše, za njih je to i mit. Dok su se partizani borili za istinsku slobodu, branitelji su se 1991. nešto malo puškarali za granice koje je ionako “osigurao” AVNOJ.
Upravo zato taj rat „dekonstruiraju“, izjednačavaju krivnju, odmahuju glavom na obljetnice i vijence bacaju za „sve žrtve“.
Borić, Benčić, Bosanac i Kekini nisu naši
Rada Borić za svoju slobodu vijence polaže na Petrovoj gori, u Srbu i Brezovici, a ne u Vukovaru ili Kninu. Crvenokosa i stisnute šake odaje počast partizanima koji su s petokrakom na čelu izvršili najveći masakr nad Hrvatima u našoj povijesti i u tome ne vidi ništa sporno. Zato što Rada Borić nije naša.
Sandra Benčić i Gordan Bosanac u Centru za mirovne studije „dekonstruirali“ su Domovinski rat jer su u tom periodu ostali bez države. Bosanac u ovoj „homofobnoj“ državi nema domovinu, stoga je i dobar dio života proveo u nagovaranju mladića da ne služe vojni rok. Tako strastven po tom pitanju možeš biti jedino ako ti nije stalo do opstojnosti države u kojoj živiš. S druge strane, dok se grozi Hrvata u uniformi Hrvatske vojske, Bosanac stišće svoju homoseksualnu šakicu na Trnjanskim kresovima jer je njegova vojska – partizanska. Zato što Bosanac nije naš.
Benčić se u Centru bavila „izbjeglicama“ i ilegalnim migrantima, ili kako ih zove stranka Možemo – ljudima u pokretu. Zanemarujući opasnosti ilegalne migracije, Benčić je to sretnija što je više stranaca u državi koju su branili vojnici s pozdravom „Za dom – spremni“, na rukavu ili na usnama. U borbi za „prava“ kriminalaca da nam nesmetano ulaze u državu, klevetala je i hrvatsku policiju koja čuva naše granice, ali i spašava te zbrinjava te ljude. Zato što Benčić i Bosanac nisu naši.
Suprug Ivane Kekin, koji nam jasno govori da nije naš, najradosniji je u Beogradu gdje voli „pumpati“ za srbijanske studente. Kekin je zamalo posjetila izložbu o Dejanu Medakoviću, jednom od kreatora Memoranduma SANU-a, zato što su pripadnici drugog naroda više njezini nego vlastiti joj sunarodnjaci. Film “260 dana” Ivana nikad neće pogledati, ali će uživati u Mirotvorcu, uratku koji iskrivljuje povijest i izjednačava krivnju za rat. Zato što Ivana nije naša. Zato što Kekini nisu naši.
Srbi su njihovi, a Hrvati u BiH nisu
Više nego do Hrvata u Bosni i Hercegovini, možemovcima je stalo do toga što se događa u Srbiji, kao guske u magli nadajući se da tamo ima želje za miran i ravnopravan suživot s Hrvatima u nekoj novoj tvorevini koja već ima i ime – „Zapadni Balkan“. Možemo se skandalizira kada bolnica u Mostaru dobije sredstva iz hrvatskog proračuna, ali plješće i divi se srbijanskim studentima koji trče i voze bicikl kroz Hrvatsku. Zato što su Srbi njihovi, a Hrvati u BiH to nisu.
Uskoro je obljetnica pada Vukovara. Dok nisu okupirali Zagreb i vratili partizane na vlast, članovi Možemo nisu osjećali potrebu pokloniti se žrtvi toga grada, napose braniteljima. Sandra Benčić i ekipa vijenac bacaju za sve žrtve, a ne polažu ga na grob Blage Zadre. Zato što Blago Zadro nikada nije bio niti je danas njihov. Zadru su svojevremeno odvodili u milicijsku stanicu kako ne bi pravio probleme tijekom posjeta Tita Vukovaru, kojeg časte možemovci. Oni mašu petokrakama i karanfilima u Brezovici i Kumrovcu jer nisu naši.
Vilim Matula nije naš
Članovi Možemo, osim Tomaševića kojeg prisiljava funkcija, u širokom luku zaobilaze „Oluju“ i Knin na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Previše je tamo šahovnica, hrvatskih pušaka na hrvatskom ramenu i časnika umjesto „oficira“, protiv čega su se borili preci možemovaca pod petokrakom. Zastava na ovom prostoru kojeg zovemo Hrvatska ima šahovnicu u sredini, a ne crvenu zvijezdu. Možete samo zamisliti kako je Vilimu Matuli, najvećem zagrebačkom antifašistu iz Možemo koji još briše suze zbog Titova trga u Zagrebu. Svoje mjesto u Centralnom komitetu nikada neće preboljeti. Zato što Vilim Matula nije naš.
Saborski zastupnici Možemo nisu bili na pogrebu Jean-Michela koji je postao naš 1991. godine. Dalija Orešković, koja također nije naša, smatra ga plaćenikom, kao i možemovci. Možemo prezire branitelje, osim onih koji se izjašnjavaju i kao „antifašisti“, odnosno onih koji nisu naši, već su se priklonili onima koji časte petokraku po kojoj su oni sami pucali 1991., ako su uopće pucali…
Ustav i zakoni RH ne tiču se zagrebačke Užičke Republike
Prostor grada Zagreba sada je njihov. Nedavno su preoblikovali vizualni identitet Grada prema stražnjici Tomislava Gotovca, koji nije bio niti sav svoj, poručivši da je vrijeme Zagreba čiji su simboli katedrala, Kamenita vrata i ban Jelačić završilo. Krenula je “dekonstrukcija” glavnog grada “fašizirane” Hrvatske.
Kako je rekao Hasanbegović, od njega rade novu Užičku republiku. Iz te republike simbolično uklanjanju golemu većinu hrvatskog naroda. Dok se kunu u Ustav moderne i demokratske Hrvatske nastale u Domovinskom ratu, ponašaju se kao totalitarna vlast koje se taj Ustav i zakoni Republike uopće ne tiču.
Prije gotovo pola godine, u zemlji od manje od četiri milijuna stanovnika, Thompson je na jednom polju okupio više od pola milijuna Hrvata i to mu ovi koji nisu naši neće nikada oprostiti. Na nebu iznad Hipodroma dronovima je projiciran veliki križ, što je trn u oku više nego „Za dom spremni“. Crkva je jedina institucija koju njihovi preci nisu uspjeli slomiti. Pola milijuna ljudi i tko zna još koliko članova obitelji i prijatelja tih ljudi, možemovci su označili kao ustaše i fašiste, kao one koji nisu njihovi.
ZAVNOH i „antifašizam“, dva komunistička relikta na smetlištu povijesti, uporno nam recikliraju i postavljaju pred nos tvrdeći da je to temelj naše države. Reći će da je to i Domovinski rat, ali tek kada im se postavi to pitanje, prije ne. No za njih, koji nisu naši, nema ništa izvan komunističke revolucije iz 1945. godine.
Nisu naši jer udaraju na naše obitelji
Osim što nisu naši jer nam nude smrad i trulež kao temelj države, možemovci udaraju i na naše obitelji, dok se istovremeno zalažu za palestinske i migrantske. Našim ženama omogućuju izbor samo kada treba ubiti djecu, ali ne i ako bi tu djecu rodile i odgajale. U vrtiće i škole puštaju „seksologe“ i razne aktiviste koji bi djecu uvukli u ralje sotonističkog LGBTIQ pokreta. Mnogi možemovci preferiraju pse i mačke, izbjegavaju imati djecu kako bi „spasili planet“, upuštaju se u razne seksualne perverzije, sakate se putem „transrodne skrbi“ i sve te prakse žele implementirati i našoj djeci kao legitimne i poželjne, u najmanju ruku ravnopravne s normalnim obiteljskim i ljudskim životom. Zato oni nisu naši. Zato što udaraju na naše obitelji.
Mogu biti naši ako žele
Kako bismo upotpunili ono što Thompson promiče u svojim pjesmama, a on je danas „novi Pavelić“ u očima Možemo, na kraju ističem i kako možemovci nisu naši jer preziru našu Crkvu. Ima mnogih u Hrvatskoj koji nisu članovi Crkve, ali je zato ne mrze tako strastveno kao možemovci. Tomašević se valjao po Savici sa svojim drugovima ne bi li spriječio gradnju crkve. No Bog ima zadnju riječ, stoga je „naš“ gradonačelnik deset godina kasnije potpisao gradnju ili rekonstrukciju deset novih crkvi na području Zagreba.
Koliko možemovci mrze vjeru i Crkvu koja je utkana u naše biće već tisuću godina svjedoči i ono ruglo, kako izvanjsko tako i unutarnje, zvano Klub Močvara. Financiran od strane gradske vlasti zagrebačke Užičke republike, u tom se prostoru odvijaju najgnjusnije blasfemije i uvrede usmjerene protiv Crkve, pod vidom čega drugoga nego kulture. Na zidu još jednog rugla, zgrade Medike, stoji i veliki grafit demona. Zasigurno ne slučajno. Možemovcima nije ni do Boga ni do domovine ni do zdravih obitelji, stoga oni nisu naši.
Možemovci nisu naši jer su oni tako izabrali. Podjele su nužne jer je ovaj pali svijet prožet zlom i od tog zla se moramo cijeli život odjeljivati. Možemovci mogu postati naši, no mi njihovi nikada nećemo biti, jer su, osim što ovu domovinu ne vide kao svoju, ujedno i zagovornici kulture smrti. Uz to što časte totalitarnu državu koja je nastala i nestala u krvi, danas se svim silama bore protiv obitelji i kulture života. Kada to shvate i njihovi birači nesvjesni za koga glasaju, umjesto od imaginarnih fašista, Zagreb će se osloboditi od ljudi koji su izabrali ne biti naši.
