Marijačić: Ni zaborava ni oprosta!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Studeni 2025 19:06
Iz knjige "Ili će se viti il nas ne će biti ( Na čijim je sve rukama krv hrvatskih junaka)" Ivice Marijačića
Nadnevak 18. studenoga 1991. bio je u znaku nacionalne tragedije. Nakon tromjesečnoga neopisivog otpora branitelja Vukovar nije izdržao i cijeli je svijet gledao apokaliptične prizore grada sravnjenoga sa zemljom
i po čijim ruševinama i tijelima umorenih Hrvata hodaju srpski agresori i u jednome, dotad neviđenome prizoru pobjedničkoga pomračenog uma pjesmom traže od srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića da im pošalje salate jer ima mesa – “klat će Hrvate”. Ali srpska je vojska okupirala uz ostalo i veći dio Ravnih kotara u zadarskome zaleđu, istoga tog 18. studenoga upala je u selo Škabrnju i počinila pokolj nedužnih hrvatskih civila stisnutih u podrumima pred razornim granatama, ali i pokolj malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja. Dan poslije agresori su pokolj nastavili i u susjednome Nadinu.
Od sjevera do juga Hrvatska je bila zavijena u crno. Ubijali su Hrvate na sve načine – metcima, noževima, gazili tenkovima, vadili oči, rezali grla... Bilo je to doba kada Hrvati nisu učili povijest u školama ili u literaturi, nego su ju doslovce živjeli, bilo je to doba kada je svaki građanin iz sata u sat, iz dana u dan, mogao osjećati kako se u sudbini njegova naroda zrcali i sudbina njegova života
i njegove obitelji, doba u kojemu se u sudbini njegova života zrcalila i sudbina njegova naroda. Ta međusobna prožetost individualnoga i kolektivnoga bila je povijest na djelu, bila je tragika u kojoj se stjecala sloboda.
Uz pomoć međunarodnih predstavnika agresori su nakon tjedan dana dopustili da se tijela pokupe po pregaženome selu Škabrnji i prevezu do Zadra. Bio sam tada novinar na početku karijere i odmah gurnut u pakao rata. Na sjevernome ulazu u Zadar, gdje je bila crta razdvajanje obrane grada i neprijateljskih snaga, međunarodni su posrednici predali tijela hrvatskoj strani.
Na Musapstanu, a tako se zove taj dio na ulazu u Zadar, gledao sam kako se iz jednih vozila posmrtni ostatci u crnim vrećama ukrcavaju u kamione bez cerade. I tih nekoliko kilometara do zadarske bolnice bio sam svjedokom i sudionikom najtužnije kolone koju sam vidio u životu. Na platou ispred odjela patologije, u krugu zadarske bolnice, teret iz kamiona iskrcali su, rastvorili
crne vreće, a preživjelu rodbinu već prije pozvali da dođe i prepozna svoje umorene članove obitelji. Bio sam jedini novinar nad tim strašnim prizorom, posve skamenjen među pristiglom rodbinom koja je uz jauke, vrisak i gorko naricanje pokušala prepoznati svoje najdraže. Ali to nije bilo lako. Tijela su bila unakažena – neka bez pola glave ili čeljusti, neka bez očiju, ušiju, ruku ili nogu, neka s rasporenim grudima...
Ja tada nisam plakao jer svoje sam suze već potrošio tjedan prije kada su okupirani Vukovar, Škabrnja, Nadin. Cijela je Hrvatska bila u suzama, ali se osjećalo da kroz njih dobiva i nadljudsku snagu i vjeru potrebnu da se ustraje u otporu agresoru. Bila je to 1991. godina i nije bilo mobitela ni džepnih kamera, nisam imao ni najprimitivniji fotoaparat pa nisam snimio te strašne prizore hrpe unakaženih tjelesa. Jedno vrijeme žalio sam zbog toga, a ubrzo sam shvatio da je to bila dobrodošla okolnost jer da sam snimao i cijeloga života gledao te slike izmučenih, ubijenih i bačenih naših ljudi, nisam siguran da bih preživio. Onaj tko uživo vidi slike toga i sličnih užasa, a Hrvatska je bila prepuna jednakih prizora, osim što, vjerujem, ostaje politički i moralno definiran za sva vremena i dovoljno nauči iz nacionalne povijesti, treba u sebi pronaći snagu kojom će se, nakon porušenih svih iluzija, pomiriti sa svijetom ovakvim kakav jest.
...Tijekom odrastanja, školovanja i susreta s velikim svijetom slušao sam priče o bitkama i ratovima, o žrtvama i ubojicama, pobjedama i porazima, posebice o masakrima i genocidu nad Hrvatima, o mnogo čemu o čemu se nije smjelo ponekad ni šaputati, a kamoli javno govoriti. Obično pomislite kako je riječ o pretjerivanju ili utješnim mitovima ratnih nesretnika, ali onda, kada vas stvarnost u formativnim godinama odjednom baci u sav takav stvarni užas i shvatite da se povijest ponavlja, a upravo se to dogodilo 1991., u oči vam navru slike vaših predaka mučenika iz tih priča, cijelih kolona i naraštaja pobijenih, shvatite vrijednosti slobode i uvjerite se da taj dar nitko nikada nikomu ne daruje i da se sloboda jedino krvlju postiže...
