Najopasnija stvar u Hrvatskoj je istina
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 29 Studeni 2025 19:06
Kad se sve navedeno spoji – histerija oko Jasenovca, manipulacija splitskim incidentom, medijski napadi, moralne ucjene – stvara se dojam pripreme terena. Nije teško predvidjeti završnicu: uskoro će se ponovno pojaviti narativ kako je nužno „stabilizirati političke prilike“ te da bez Pupovčeva povratka u vlast Hrvatska navodno riskira ponavljanje mračnih četrdesetih i devedesetih.
Nakon nedavne saborske tribine o Jasenovcu – jednoj od rijetkih javnih rasprava u hrvatskim institucijama koja nije slijepo pratila udžbeničke narative krojene u političkim laboratorijima bivše jugoslavenske države – uslijedio je predvidiv i intenzivan val napada. Isti oni krugovi koji se desetljećima predstavljaju kao čuvari „antifašističke istine“ reagirali su isključivo onako kako zapravo uvijek reagiraju: histerijom, optužbama, zahtjevima za cenzurom. Oni su ti koji žele određivati „granice pomišljivog mišljenja“ (Chomsky), oni propisuju što se smije misliti, a što ne. Tko drugačije kaže taj kleveće i laže. Hrvatska je jedina država u Europi u kojoj se i 80 godina nakon završetka rata propituje smije li se uopće postaviti pitanje o arhivima, brojevima i svjedočanstvima vezanima uz logor koji je desetljećima bio temelj političke mitologije jedne propale države.
Reakcije na raspravu u Saboru pokazuju dubinski strah ostataka jugoslavenskoga mentalnog sklopa. Vrijeme odmiče, arhivi se polako otvaraju, nova istraživanja pobijaju dijelove stare jugoslavenske propagande, a sam Jasenovac posljednjih tridesetak godina postaje predmet ozbiljnijih historiografskih analiza od onih koje su prije raspada države radili jugoslavenski hagiografi. Upravo to je ono što straši one koji su na jasenovačkom mitu izgradili čitave političke karijere.
Za te strukture nije problem samo u činjenicama, nego u tome što bi demontaža mitova značila za demontažu čitavoga političkog naslijeđa. Ako se pokaže da je povijest Jasenovca u nekim segmentima bila instrumentalizirana, onda se ruši i moralna superiornost koju su jugoslavenski krugovi desetljećima nametali kao neupitnu. Zato se i danas svaka kritička analiza apriorno proglašava „revizionizmom“, „fašizmom“ ili „negiranjem“. To je posljednja linija obrane ideološkog aparata koji se više ne može držati na faktima, pa se drži na emocijama i zastrašivanju.
Split kao povod za novu konstrukciju: prekopirani obrasci iz doba Borbe
Dok se prašina oko saborske tribine tek slijegala, iz Splita je stigla vijest o tome da su pripadnici Torcide spriječili tzv. Dane srpske kulture. Dok se još nije znalo što se točno, krenula je medijska haranga. Nije u cijeloj pripovijesti bilo važno što se zapravo dogodilo, nije bilo važno postoje li dokazi – jedino je bilo važno konstruirati sliku Hrvatske kao zemlje u kojoj buja fašizam. I tako su, poput savršeno uigrane koreografije, krenule naslovnice. Srbijanski kapitalom nadzirani hrvatski dnevni listovi izašli su s naslovnicama na kojima se zaziva „hapšenje fašista“, kao da nije 2025., nego 1971., a uredništvo ne sjedi u Zagrebu nego u redakciji Borbe u Beogradu. Naravno, u istim tim medijima ne će se upozoravati na to da se na tzv. Danima srpske kulture nerijetko „peva“ srpskom Dubrovniku i Kninu. Ključno je progoniti „ustaške zmije“, dok se velikosrpske provokacije uglavnom ignorira i relativizira.
Velikosrpske provokacije idu toliko daleko da se otvoreno govori o propasti hrvatske države. Ovakav narativ nije ništa novo. Još 2019. Milorad Pupovac govorio je da Hrvatska „ide putem NDH“, jedno od najtežih i najtežih političkih podmetanja izrečenih u hrvatskoj politici, izrečeno bez ikakve posljedice. I sada, ponovno, iz Pupovčevih se krugova Tesa Goldsteinhladno i samouvjereno sugerira da bi Hrvatska „mogla propasti“, jer navodno „fašističke tendencije“ prijete državi. Kao i uvijek, poruka je ista: Hrvatska može postojati samo ako je politički oblikuju i kontroliraju srpske stranke i njihovi tradicijski partneri. Ako toga nema – onda to nije „dovoljno dobra“ Hrvatska. Hrvatska je nužno fašistička ako Pupovčeva stranka (koju je osnovao Goran Hadžić) nije dio vlasti.
U međuvremenu, na HTV-u – javnoj televiziji koju svi građani plaćaju – povijest Jugoslavije tumači psihologinja Tesa Goldstein, najpoznatija kao savjetnica za „antifašizam“ u jednoj stranci i neslužbena glasnogovornica jugoslavenskih narativa. I ništa ne bi bilo sporno kada bi Goldstein imala znanstveni rad, istraživanja, bilo kakvu historiografsku publikaciju, sudjelovanje na znanstvenim skupovima ili iskustvo u arhivima. No njezina jedina vidljivija „referenca“, kako se na društvenim mrežama ironično komentira, jest zaposlenje u OPG-u „Drobilica“. A na temelju toga ona obrazlaže povijest jedne kompleksne države, njenih ideologija, struktura moći i represivnog aparata.
To je idealan primjer moderne hrvatske inačice konstrukcije „stručnjaka“. Stručnjaci se ne biraju prema kompetencijama, nego prema političkoj lojalnosti i obiteljskoj pripadnosti. Cilj nije istina, nego kontrola narativa. Zato se na HTV-u prešućuju ozbiljni povjesničari, a prostor dobivaju aktivisti čija je glavna kvalifikacija ideološko uvjerenje. Ako se nekoga u 2025. može angažirati da bude savjetnik za antifašizam, postavlja se pitanje može li netko biti i savjetnik za Trenkove pandure? Zašto netko ne bi osnovao udrugu koja će čuvati spomen na Trenkove pandure i na temelju toga zahtijevao proračunske dotacije?
Politička pozornica priprema teren: Pupovac kao jamac „stabilnosti“
Kad se sve navedeno spoji – histerija oko Jasenovca, manipulacija splitskim incidentom, medijski napadi, moralne ucjene – stvara se dojam pripreme terena. Nije teško predvidjeti završnicu: uskoro će se ponovno pojaviti narativ kako je nužno „stabilizirati političke prilike“ te da bez Pupovčeva povratka u vlast Hrvatska navodno riskira ponavljanje mračnih četrdesetih i devedesetih.
To je politička shema toliko puta viđena da postaje prozirna: najprije se konstruira atmosfera opasnosti, zatim se demonizira većinski narod, a potom se nudi „srpski faktor“ kao nužan stabilizator. To je zapravo stara jugoslavenska logika – Hrvatska je suverena samo ako to dopuste oni koji su nekoć kontrolirali politiku na federalnoj razini. Ako Srbi nisu u vlasti, Hrvatska je navodno „nesigurna“, „radikalna“, „nestabilna“, i – u konačnici – država koja bi mogla „propasti kao NDH“.
Ono što cijelu situaciju čini tragikomičnom jest činjenica da se 2025. godine u Hrvatskoj, zemlji koja je prije 30 godina vodila rat za izlazak iz Jugoslavije, u mainstream medijima i politici otvoreno zagovaraju pozicije propale jugoslavenske, pa i velikosrpske ideologije. Ne prerušenim riječima, nego izravno.
Jugoslavija kao država više ne postoji. No jugoslavenska ideologija, njezini simboli, mitovi i narativi – vrlo su živi. Oni i dalje određuju društvene podjele, oni i dalje služe kao politički instrument za discipliniranje većinskog naroda, oni i dalje definiraju tko je „antifašist“, a tko je „neprijatelj“. To je ideologija koja je propala politički, ekonomski i moralno, ali i dalje živi kao aparat moći, kao kulturni refleks dijela elite, kao grč koji se aktivira svaki put kad se progovori o istini.
Hrvatska istina kao prijetnja
Zašto sve to? Jer je najopasnija stvar u Hrvatskoj – istina.
Istina o Jasenovcu koja se ne donosi iz političkih kabineta, nego iz arhiva.
Istina o komunističkim zločinima koji se ne mogu više relativizirati jer hrvatske kosti svakoga dana izranjaju iz jama diljem Hrvatske.
Istina o velikosrpskim projektima 19. i 20. stoljeća, o neprekinutome nasilju i sustavu neistina kojima je bila napadnuta hrvatska povijest.
Istina o tome tko je 1991. branio Hrvatsku, a tko je radio protiv nje.
Oni koji napadaju saborsku tribinu o Jasenovcu boje se jedne stvari: da će povijest jednom biti ispričana izvan jugoslavenskoga i velikosrpskog ideološkog kalupa. A kada se to dogodi, sve će postati vidljivo: i manipulacije brojevima, i političke instrumentalizacije žrtava, i povijesne laži koje su desetljećima održavale jugoslavensku ideologiju jasenovacna životu. Jugoslavija je mogla egzistirati jedino onda kad se Hrvate držalo slabima, pokornima i s jezikom za zubima. Bit te ideologije u praksi se svodila na slabljenje hrvatstva i jačanje velikosrpskih pozicija. Po jugoslavenstvu je, kao što reče Ivan Oršanić, Hrvatska postala srpskom kolonijom.
Zato danas gledamo nervozu, paniku, napade i zahtjeve za cenzurom. Zato se ljudi proglašavaju fašistima bez ikakvog temelja. Zato se od Splita do Zagreba stvara umjetna atmosfera „opasnosti“. Zato se prizivaju crni scenariji o „propasti države“. Jer se boje trenutka kada će se povijest prestati pisati u redakcijama i političkim uredima, a početi u arhivima i znanstvenim institutima.
Ipak, sve što gledamo posljednjih dana nije znak snage, nego slabosti. Nije znak stabilnosti, nego straha. Nije znak modernosti, nego očajničkog pokušaja da se zadrži monopol na prošlost. Ali povijesna istina ima jednu nezgodnu osobinu: kad-tad izađe na vidjelo.
I zato, koliko god galamili, koliko god prijetili, koliko god učili Hrvatsku lekcijama iz propale ideologije – više ne mogu zaustaviti proces koji je već počeo. Hrvatska polako napušta mentalne okove jugoslavenskih narativa. A to je, u očima njihovih čuvara, najveći mogući „zločin“. Zato se govori o puštanju ustaštva iz boce iako iz boce izlaze jedino pupovci, oreškovićke i slične makabrične političke sablasti i duhovi jednoga propaloga zločinačkog režima.
Davor Dijanović
