Meter: Propao diplomatski desant EU-a na SAD
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 30 Studeni 2025 14:33
Trumpova administracija (barem njezin veći dio) ključne europske dužnosnike smatra opstruktivnim odnosno remetilačkim čimbenikom po pitanju postizanja konačnog mirovnog sporazuma. Oni postojano ponavljaju jedne te iste uvjete kao nužne za sporazum, iako svi unaprijed dobro znaju kako su za Moskvu neprihvatljivi tj. da ih nikada neće prihvatiti.
Odlazak generala Keita Kellogga je težak udarac za Kijev i ključne europske vođe s obzirom kako je bio otvoreni proukrajinski lobist te se javno zauzimao za nastavak vojne i financijske potpore Kijevu i sankcije Rusiji kako bi se Putina primoralo na mir. Njegova kćer čak vodi zakladu za pružanje pomoći Ukrajini.
U takvim okolnostima nastaviti voditi rat s Rusijom koja ne pokazuje namjeru završetka vojnih operacija dok ne postigne ključne ciljeve i otvoreno demonstrira (čitaj prijeti) svoje najnovije strateško oružje – za Washington je postalo i preskupo i prerizično. Trump je prihvatio Putinov stav kako će svako daljnje odbijanje Kijeva da prihvati pregovore po potonjeg biti samo gore.
Najveća enigma, ako prođe Trumpov novi plan – jesu budući odnosi između Europe i Rusije. Oni pak mogu ići samo u dva smjera.
U Europu se od prošloga tjedna ponovo vratila stara noćna mora. S druge strane Atlantika stigla je prava informacijska bomba u režiji Donalda Trumpa. Identična onoj kada je na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, na Aljasci održao sastanak s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom, i kada je u EU-u i članicama NATO saveza zavladala istinska panika da će dva lidera dogovoriti rješenje ukrajinskog rata bez sudjelovanja europskih vođa, a Volodimira Zelenskog staviti pred svršen čin.
Ne želeći da se, kakvi god bili, tadašnji američko-ruski zakulisni dogovori oživotvore, već idući dan nakon summita uslijedio je europski diplomatski desant na Washington. Svi se još živo sjećamo prizora u kojem se vidi kako na dvjema klupama ispred Trumpovog ureda u Bijeloj kući postrojeni čelnici ključnih europskih država, predsjednice EK i glavnog tajnika NATO saveza čekaju – poput prestrašenih školaraca ispred ureda ravnatelja – da ih njihov vođa primi.
Tada su uspjeli Trumpa vratiti na „ispravni put“ – odnosno na prihvaćanje njihove vizije rješavanja ukrajinskog sukoba kao jedino ispravne. Riječ je, dakako. o viziji koju slijede još od prethodnog američkog predsjednika Joea Bidena i koja se temelji na pomaganju Ukrajini dokle god to bude potrebno. Obećali su tada Trumpu barem djelomične ukrajinske vojne uspjehe koji će Putina primorati na pregovore, a Kijevu omogućiti bolje startne pregovaračke pozicije. To bi se osiguralo, kako su rekli, europskom spremnošću na kupnju dodatnih količina američkog oružja, pa će se nakon svega toga moći ponovo pritisnuti Putina.
Epilog tog scenarija je nažalost bio potpuno suprotan: Rusi su intenzivirali zračne napade po dubini ukrajinskog teritorija i potpuno devastirali njen energetski sustav (isto su činili i Ukrajinci po ruskoj dubini ali s kudikamo manjim intenzitetom i posljedicama po ukupni ruski energetski sektor nego što se očekivalo, o čemu je pisao i Reuters u svom istraživanju od 13. studenog), a u vojnim operacijama ruske su snage, umjesto poraza, potpuno okružile ukrajinske u dva strateški važna grada Pokrovsk i Kupjansk, uz neočekivane i krajnje neugodne uspjehe na južnoj, zaporoškoj bojišnici, kao i u osvajanju pojedinih pograničnih mjesta u ukrajinskim susjednim regijama – Dnjepropetrovskoj, Harkovskoj i Sumskoj.
Trumpa je u potrebu svoje promjene smjera, osim europskih vođa, navodno još dodatno učvrstio njegov posjet Ujedinjenom Kraljevstvu, i osobno kralj Karlo III. (Charles III) .
Međutim, kako zdravstveno stanje kralja, koji je 14. studenog proslavio svoj 77. rođendan slabi uslijed zloćudne bolesti pa tako princ William preuzima sve veći broj njegovih službenih dužnosti – čini se kako slabi i navedeni Trumpov obrat na europski „ispravni put“ djelovanja prema Ukrajini.
Dakle, pravo je pitanje – svjedočimo li upravo novom Trumpovom “kopernikanskom” obratu, sada opet u smjeru dogovora s Putinom, tj. počinje li spomenuti „igrokaz“ iznova? Čini se da je upravo tako – a kakvi su mu ovoga puta izgledi za uspjeh, odnosno za završetak ukrajinskog rata koji traje već skoro pune četiri godine, pokušat ću odgovoriti u redovitoj prosudbi na kraju teksta. Ali krenimo redom i podsjetimo se što se to točno dogodilo.
Medijska bomba zamrznula Europu
U srijedu, 19. studenog, u večernjim satima, poput groma iz vedra neba odjeknula je vijest iz SAD-a o tome da su Trumpovi povjerenici i ruska delegacija na čelu s Putinovom „desnom rukom“ Kirilom Dimitrijevom osmislili novi mirovni plan za konačno rješenje ukrajinskog rata.
Iznenađenje je bilo tim veće iz razloga što je Trump proteklih tjedana, poglavito nakon što je osobno odgodio novi sastanak s Putinom u Budimpešti kojeg mu je u telefonskom razgovoru sam predložio sredinom listopada, optuživao Putina da je „krut u svojim stavovima“ i da zapravo „ne želi mir već nastavak rata“. Paralelno je, po prvi put otkako je na vlasti u drugom mandatu, uveo i nove proturuske sankcije – i to protiv dvije najveće naftne tvrtke, Rosnjefta i Lukoila, a počeo je sve aktivnije prijetiti i isporukama američkih krstarećih raketa dugog dometa Tomahawk Ukrajini.
Preciznije, radi se o novom Trumpovom mirovnom planu od 28 točaka koji u sebi sadrži čitav niz po Ukrajinu krajnje nepovoljnih elemenata na što upozoravaju ugledni zapadni mediji.
Tako britanski Financial Times navodi kako sveobuhvatni prijedlog za završetak vojne akcije u Ukrajini uključuje značajne ustupke Kijeva i da poziva Zelenskog da ga prihvati. Plan je Kijevu prenio posebni Trumpov izaslanik Steve Witkoff koji se u Miamiju sastao sa tajnikom ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu i bivšim ministrom obrane Rustemom Umerovim kako bi razgovarali o svih 28 točaka.
Prijedlog mirovnog plana obvezuje Ukrajinu da ustupi preostali dio istočnog Donbasa – uključujući teritorije koje trenutno kontrolira Kijev – i da prepolovi veličinu svojih oružanih snaga. Ukrajina se također mora odreći čitavih kategorija oružja, uključujući i smanjenje američke vojne pomoći. Nadalje, dokument zahtijeva priznavanje ruskog kao državnog jezika u Ukrajini i dodjeljivanje službenog statusa lokalnoj podružnici Ruske pravoslavne crkve – odredbe koje odražavaju dugogodišnje političke ciljeve Kremlja.
Američki Axios piše kako će Ukrajina vjerojatno izgubiti te teritorije bez obzira na nastavak sukoba i da je “stoga postizanje dogovora sada u interesu Ukrajine”. Rusija će dobiti potpunu de facto kontrolu nad LNR i DNR, usprkos činjenici da Ukrajina još uvijek kontrolira oko 12% tih teritorija. Unatoč prelasku pod rusku kontrolu, područja Donbasa s kojih Ukrajina povuče svoje trupe smatrat će se demilitariziranom zonom, a Rusija tamo neće moći rasporediti svoje oružane snage. U dvije druge ratom razorene regije, Hersonu i Zaporižju, trenutne linije fronta uglavnom će ostati zamrznute, a Rusija će vratiti dio zemlje Ukrajini – pitanje koje će biti predmet pregovora.
Prema Trumpovom planu, SAD i druge zemlje će priznati Krim i Donbas kao legitimne ruske teritorije, ali to neće zahtijevati od Ukrajine.
Plan također uključuje ograničenja veličine ukrajinske vojske i posjedovanja oružja dugog dometa u zamjenu za američka sigurnosna jamstva. Nije jasno kakva će točno biti američka sigurnosna jamstva, osim obećanja zaštite Ukrajine od moguće ruske agresije u budućnosti – navodi američki medij.
Wall Street Journal piše da će Trumpov plan izazvati snažan otpor Ukrajine i Europe. Ali istraga korupcije smanjila je Zelenskijev manevarski prostor, a odstupanje od njegovog ključnog sigurnosnog stava dodatno će potkopati njegov položaj u zemlji.
Reuters 20. studenog piše kako se Europska unija protivi Trumpovom planu. Pozivajući se na dva izvora, piše kako je Washington jasno dao do znanja Zelenskom da mora prihvatiti američki plan. Naglašava da SAD ubrzava diplomatske napore u nezgodnom trenutku za Ukrajinu: u tijeku su povlačenja na prvim crtama bojišnice, a Zelenskijev utjecaj na vlasti oslabljen je korupcijskim skandalom.
Nacrt plana izazvao je kritike pristaša Kijeva u EU, koji su, iznenađeni, sazvali sastanak u Bruxellesu u četvrtak. Šefica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas inzistirala je na tome kako svaki mirovni sporazum mora odražavati stavove i bloka i Ukrajine, tvrdeći da američki prijedlog “ne traži nikakve ustupke” od ruske strane (info: Euronews).
Moskva je pak više puta optužila EU da opstruira američko-ruske diplomatske napore za završetak sukoba, tvrdeći kako blok umjesto toga radi na produljenju neprijateljstava isporukom oružja, vojne opreme i neograničenih obećanja podrške Kijevu.
Prema njemačkom institutu Kiel, EU je od početka ruske invazije u 2022. godine poslala više od 65 milijardi eura pomoći Ukrajini, a ukupna obećanja približavaju se 98 milijardi eura.
Kremlj navodi da “ostaje otvoren” za mirovne pregovore, ali tvrdi kako Kijev “samo želi održati borbe”, što potiče EU, koja je prekinula svaki smisleni dijalog s Rusijom.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je da države EU sada pokušavaju ući u mirovni proces usprkos onome što je nazvao njihovim otvoreno neprijateljskim stavom prema Rusiji – “pozicijom revanšizma” za koju smatra da bi trebala spriječiti EU da ima mjesto za pregovaračkim stolom, prenosi ruska agencija RIA.
Odlazi s dužnosti i veliki ukrajinski prijatelj – general Kellogg
Iako su predstavnici Kremlja na početku tvrdili kako Rusija ništa nije dogovarala s Trumpom vezano uz njegov novi plan, bilo mi je osobno teško povjerovati u istinitost te tvrdnje, odnosno da Moskva u svemu ovome nije imala određenu ulogu. Tim više zbog izjava spomenutog Putinovog izaslanika Kirila Dmitrijeva koji je već ranije, tijekom boravka u SAD-u rekao kako Moskva i Washington rade na projektu mirovnog rješenja.
Još je teže u to bilo vjerovati nakon vijesti da je umirovljeni general američke vojske i dosadašnji Trumpov izaslanik u pregovaračkom procesu za zaustavljanje ukrajinskog rata Keith Kellogg najavio odlazak s tog položaja u siječnju iduće godine. Navodno je nezadovoljan, jer se njegovim poslom bavi previše ljudi u Trumpovoj administraciji (međutim, naknadno je rekao kako svesrdno podržava novi Trumpov plan i da rat treba završiti).
Bio to pravi razlog ili ne, njegov je odlazak težak udarac za Kijev ali i ključne europske vođe s obzirom kako je Kellogg bio otvoreni proukrajinski lobist te se ne jednom javno zauzimao za nastavak aktivne vojne i financijske potpore Kijevu i za nove sankcije Rusiji kako bi se Putina primoralo na mir. Njegova kćer čak vodi zakladu za pružanje pomoći Ukrajini.
Prosudba
Već sam davno rekao kako je ukrajinski rat od svog samog početka američko-ruski posrednički (proxy) rat i da ga, stoga, samo Trump i Putin mogu završiti. Ne zato što među njima postoji neka „kemija“ – što je glupost (riječ je isključivo o međusobnom uvažavanju), već zato što su obojica spravom svjesni kako nastavak radikalizacije potpuno porušenih američko-ruskih odnosa prije ili kasnije mora dovesti do neposrednog vojnog sukoba tj. do trećeg svjetskog rata koji bi vrlo brzo prerastao u nuklearni jer si nijedna od dviju strana ne bi mogla dozvoliti poraz. Drugim riječima sve bi završilo kataklizmom, a što nitko normalan ne želi.
Dakle, što se tiče Trumpovog novog plana nedvojbeno je kako je, ovako kako je izvorno formuliran (ključna struktura tj. duh plana će ostati nepromijenjeni, a moguće su jedino razgovori o postizanju kompromisa oko pojedinih točaka ukoliko jedna od strana to zatraži) definitivno produkt spoznaje Washingtona o odlučnosti Moskve da ustraje na svojim, još prije cca godine i pol dana od strane Putina javno iznesenim uvjetima za završetak rata. Oni su tijekom summita na Aljasci još dodatno korigirani (umanjeni) u smislu da je Rusija postala spremna prihvatiti i trenutačno stanje na crtama bojišnice u Zaporoškoj i Hersonskoj regiji kao buduće razgraničenje – i to je minimum ispod kojeg ona ne može ići sve i da hoće a da bi ruskoj javnosti uopće mogla govoriti o uspjehu pokrenutog vojnog pohoda od veljače 2022. godine. Također, vjerojatno po nju još važnije – traži uklanjanje uvjeta koji su doveli do rata a tiču se sigurnosnih jamstava za Rusiju i europski kontinent općenito, kao i izvanblokovski status Ukrajine.
Washington je jasno spoznao kako Rusija – usprkos i Trumpovim sankcijama protiv njenih vodećih naftnih kompanija i prijetnjama novim, sekundarnim, protiv zemalja koje kupuju njene energente – ne zaustavlja i nema namjeru zaustaviti svoje vojne operacije u kojima, za razliku od prije, sada sve brže postiže uspjehe. Istodobno je ukrajinska vojska suočena s velikim problemima, a državu odnedavno ozbiljno potresaju korupcijski skandali na samom vrhu vlasti, što ovu može u potpunosti destabilizirati i izazvati masovne prosvjede sve nezadovoljnijeg stanovništva kojemu je rata već preko glave. Ne treba biti naivan i misliti kako Amerikanci nisu u stanju pokrenuti i novu revoluciju u Kijevu ako bi to zatrebalo tj. ako Zelenski prema Washingtonu ne bi bio poslušan u što ne vjerujem.
Zato sam i potpuno uvjeren kako iza velikih korupcijskih istraga koje vodi NABU i druga tijela koja su pod snažnim utjecajem SAD-a i djelomično Velike Britanije i stoje upravo te vanjske silnice, a sve da bi se mogao progurati Trumpov plan. Jer u Kijevu nakon ovoga više nema nedodirljivih. Pali su najbliži suradnici Zelenskog i krug bi se, kada bi se to željelo a vjerujem da neće jer im je Zelenski bio vjeran i vrhunski odigrao sve što se od njega tražilo – vrlo brzo zatvorio ne samo oko njega, već i čitave vertikale vlasti.
U takvim okolnostima nastaviti voditi rat s Rusijom koja ne pokazuje namjeru završetka vojnih operacija dok ne postigne ključne ciljeve, pa čak i otvoreno demonstrira (čitaj prijeti) svoje najnovije vrste strateškog oružja – za Washington je postalo i preskupo i prerizično. Trump je očito prihvatio Putinov stav kako će svako daljnje odbijanje Kijeva da prihvati pregovore po potonjeg biti samo gore u smislu gubitka novih teritorija i života vojnika.
Što budućnost donosi Europi?
E sad, što će na kraju od svega ovoga biti? Definitivno će doći do određene stabilizacije američko-ruskih odnosa, nikako ne do razine onih suradničkih ili prijateljskih što je nemoguće, već puno prije snošljivih – gdje će dvije strane surađivati u onome što je od zajedničkih interesa, a po strani ostavljati teme i probleme oko kojih imaju posve suprotstavljene stavove jer bi ih one vodile samo u nove konflikte. Među Moskvom i Washingtonom će još dugo vladati nepovjerenje, a da bi se ponovo izgradili porušeni mostovi morat će proći godine – možda i desetljeća.
Najveća enigma, ako prođe navedeni Trumpov novi plan – jesu budući odnosi između Rusije i Europe. Oni pak mogu ići u dva smjera:
prvo, prema onom kojeg je nedavno predvidio čuveni američki profesor i geopolitičar John Mearsheimer u svom dramatičnom govoru Europskom parlamentu, i prema kojem Europu čeka „crna budućnost“ i balansiranje na rubu rata s Rusijom. Ukrajinski rat otrovao je odnose između Europe i Rusije u doglednoj budućnosti i učinio Europu opasnijim mjestom, a također je prouzročio ozbiljnu ekonomsku i političku štetu unutar Europe i teško oštetio transatlantske odnose – smatra američki profesor;
i drugo, ako se u praksi implementira i onaj dio Trumpovog plana koji se tiče obnove odnosa Rusija-NATO odnosno sigurnosnih sporazuma o nenapadanju jednih na druge – može doći do relaksacije odnosa između Rusije i Europe, ili barem nekih njenih država koje su i dalje snažno zainteresirane za međusobnu gospodarsku suradnju. Ne bih odbacio mogućnost određene obnove i energetske suradnje s obzirom kako SAD sa svojim resursima ne može, barem ne u kratkoročno vrijeme, zadovoljiti sve europske potrebe za plinom (o nafti da i ne govorimo), kao i zato što su pojedine zemlje s istoka EU-a gotovo u potpunosti ovisne o ruskoj nafti i plinu zbog geografskih okolnosti i nedostatne infrastrukture zbog čega ne mogu nabavljati dovoljne količine energenata iz drugih izvora. Naravno – i za obnovu ove vrste suradnje trebat će proći vrijeme.
Ali realno gledano, s pozicije sadašnjih europskih političkih elita i njihove krajnje oštre proturuske retorike – gore navedena relaksacija odnosa zapravo je nemoguća, a pitanje je i koliko bi ju tolerirao i sam Washington, i ako da, u kolikoj mjeri?
Za relaksaciju europsko-ruskih odnosa u Europi bi definitivno na vlast morale doći neke nove političke snage koje će prestati s vječitim šupljim moraliziranjem iza kojeg ne stoji baš ništa konkretno osim nemuštog pozivanja na poštivanje međunarodnog prava koje je ionako već bezbroj puta pogaženo i kojeg veliki i snažni redovito tumače i rastežu već prema vlastitim potrebama. Europi definitivno trebaju ozbiljni političari novog kova, izdignuti izvan okova ideologije i politikantstva – što bi sigurno bilo bolje za nju i njene građane.
Zato ne treba trčati pred rudo. Treba pričekati i vidjeti što će na kraju uopće biti s Trumpovim planom. Tu je još puno posla, a rat će u međuvremenu i dalje trajati sve dok obje strane na sporazum ne pristanu.
Ono što je, međutim, već sada razvidno, je da će rat završiti samo dogovorom između Rusije i Ukrajine, uz posredovanje SAD-a. Europski dužnosnici, koliko se god opirali, biti će izbačeni s pregovaračkog stola. Osim po onim pitanjima koja će se odnositi neposredno na EU i NATO u kontekstu pregovora s Rusijom o međusobnim sigurnosnim jamstvima.
Ne čudi, stoga, što je američki državni tajnik Marco Rubio 20. studenog na X-u napisao slijedeće:
“Završetak složenog i smrtonosnog rata poput onog u Ukrajini zahtijeva opsežnu razmjenu ozbiljnih i realističnih ideja. A postizanje trajnog mira zahtijevat će da obje strane pristanu na teške, ali nužne ustupke. Zato razvijamo i nastavit ćemo razvijati popis potencijalnih ideja za završetak ovog rata na temelju doprinosa obiju strana ovog sukoba.” Europu i njene vođe pritom uopće ne spominje, a nedavno je odbio i sastanak s predstavnicom EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Kajom Kallas.
Pametnom dosta za zaključak kako Trumpova administracija (barem njezin veći dio) ključne europske dužnosnike smatra opstruktivnim odnosno remetilačkim čimbenikom po pitanju postizanja konačnog mirovnog sporazuma. Oni postojano ponavljaju jedne te iste uvjete kao nužne za sporazum, iako svi unaprijed dobro znaju kako su za Moskvu neprihvatljivi tj. da ih nikada neće prihvatiti.
Zato će na kraju i dobiti ono što sam i već ranije predvidio: izbacivanje s pregovaračkog stola o ovom ključnom problemu koji se tiče upravo kontinenta na kojem europske elite žele igrati dominantnu ulogu i na kojem, uostalom, i same žive.
Golemi su to strateški previdi i promašaji, za koje ćemo još dugo morati plaćati visoku cijenu.
