Želite li i vi ući u 2026. godinu?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 04 Prosinac 2025 19:06
Posljednjeg dana (točnije, noći) ovoga prosinca trebali bismo ući u 2026. godinu. Ako Bog da, kako bi rekli naši stari. Ako se u međuvremenu ne zaigraju veliki politički moćnici u tolikoj mjeri da stisnu ‘crveni gumb’, pa pretvore poznati nam svijet, ili njegov dobar dio, u prah i pepeo.
No, za ući u 2026. godinu na ispravan način, čovjek bi trebao biti pomiren sa samim sobom, ljudima oko sebe i Stvoriteljem, ako u Njega vjeruje, ostaviti 2025. godini ono što joj pripada i zakoračiti u neko novo vrijeme.
U Hrvatskoj je to, čini se, nemoguće. Mi još nismo napustili ni ’91. Ni ’41. Pa čak ni period od 1914.-’18. Svatko od nas živi u godini koja mu odgovara. I zato ne idemo naprijed. Razloga nema puno. Samo je jedan.
Iskopajmo istinu!
Iz jednog jedinog razloga ne idemo naprijed.
“Zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti” bilo bi moguće samo u jednom slučaju. Da se suočimo s istinom. Činjeničnom, povijesnom, golom, argumentiranom istinom, ma kakva ona bila.
Da iskopamo sve ‘rupe’ – gdje god se nalazile.
Otvorimo sve spise – tko god ih je dosad čuvao.
Prebrojimo sve kosti – kome god da pripadaju.
I konačno dostojno pokopamo sve mrtve – jer to je čin milosrđa.
I dokle god istina leži tamo negdje ispod tona otpada, u šumskim jamama u koje jedni godinama upiru prstom a drugi ne čine ništa, na mjestima koja su i dalje obavijena velom šutnje i nitko za njih ne odgovara – nećemo ući u 2026. godinu.
U 2026. ne možemo ni ući slobodni.
Jer u Hrvatskoj krajem 2025. u toj slobodi ne smijemo reći da smo Hrvati, a da nas istovremeno ne proglase ustašama.
Ili da smo protiv komunizma, a da nas ne etiketiraju fašistima.
Ili da smo protiv kulture smrti, a da nas ne proglase ‘-fobima’.
Ili da smo vjernici, da nas ne prozovu nazadnima.
Ili da mašemo hrvatskom zastavom, a da nas ne proglase nacionalistima.
Ili…
Ili.
“Marš protiv fašizma”
Gnušanje nad fašizmom, o kojemu su vjerojatno prespavali sate povijesti – osobito u Istri, pokazali su oni koji su u nedjelju “marširali” “protiv fašizma”. Zašto su baš “marširali”? To je tako militaristički, a većina njih prezire vojske, vojne rokove…
I protiv koga ili čega su “marširali”? Možda i nije bilo “protiv”? Možda je bilo “za” nešto? Je li to bilo zbog vlastitog (o)pravdanja?
Paradoksalno, oni koji se u 2025. godini u Hrvatskoj javno pozivaju na “antifašizam”, razmišljaju na vrlo totalitaristički način. No, današnji naziv za (kvazi)antifašizam je krinka za (neo)komunizam. I ništa više.
Oni nepomireni s postojanjem samostalne i neovisne hrvatske države koja je izborena u obrambenom Domovinskom ratu i dalje s infantilnom srećom na licu vješaju zastave propale Jugoslavije i režima koji je neistomišljenike slao na kameni pejzaž Golog Otoka. Kako bi rado tamo i danas smjestili neke od nas!
Fašizmu i nacizmu – NE, ali komunizmu – DA
Iako je civilizirani dio Europe rekao NE svim totalitarističkim režimima – fašizmu, nacizmu i komunizmu, Hrvatska se potonjega jednostavno ne odriče.
Na nedjeljnom “maršu” moglo se jasno vidjeti podrivanje ustavno-pravnog poretka države u kojoj živimo. Zazivanje brisanja granica. Ujedinjenja “balkanskih” naroda (jesu li izostavili “i narodnosti”?).
Mahalo se natpisima na ćirilici.
Mahalo se zastavama sa zvijezdom petokrakom.
Komunistički simboli koji su preplavili ulice nekih gradova na prvu adventsku nedjelju opet nas vraćaju na kraj osamdesetih. Mediji su dobro podgrijali atmosferu koju vuku od početka srpnja. Na ulice su u nedjelju izašli mnogi s porazno lošim znanjem povijesti. No, za vijorenje petokrake nije toliko kriv onaj tko je podiže iz neznanja ili obijesti, koliko onaj koji mu to dopušta. Gdje su jasne ograde od propalog režima? Gdje su pravila i zakoni?
Nema sumnje da ogroman postotak prisutnih nije ni znao za što točno “maršira”. Ionako dio onih koji su “marširali” redovito plaćaju porezni obveznici.
I dok mi iz svog džepa debelo plaćamo blaćenje Hrvatske, uz potporu pojedinih medija, u trgovinama gledamo “zamrznute cijene”. “Marš” za takve teme ‘(neo)komunistima’ zasigurno ne bi bio zanimljiv.
Godinu za godinom
Godinu za godinom gledamo kako se ljubav prema komunističkom totalitarnom režimu prenosi s koljena na koljeno. Jer tako mora biti. Jer se tako opravdavaju nekretnine. Zločini. Obiteljski habitus. Progoni. Privilegije. Jer se tako cenzurira. Utišava glas savjesti. Zabranjuje sloboda i istina.
Dok se ne sazna stvarni broj žrtava u Jasenovcu.
Dok se ne privedu pravdi silovatelji i koljači Vukovara.
Dok račune ne polože odgovorni za 402 prekinuta djetinjstva u Domovinskom ratu.
Dok se ne pronađe zadnja kost 1.740 nestalih.
Dok se ne prozovu oni koji su lomili kosti po logorima.
Dok se ne sankcioniraju oni koji i dalje, neometano slave režim pod kojim su ubijani nevini ljudi.
Dok se ne izrekne konačna istina, nećemo ući u 2026. godinu.
Do tada, svatko će na idućem listu i dalje vidjeti svoju brojku. I iz godine u godinu tek ćemo ritualno kidati stranice s kalendara. Zar zauvijek?
