Vlatka Polšak Palatinuš: ICE, ICE baby!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Siječanj 2026 12:50
Hrvatski novinarski olimp dosegnuo je dno. Novo. Od priče o Sandru Silajdžiću, aka Vukoviću, pa sve do moralne histerije oko ICE-a koju su, preko Sandra – kojeg je hrvatska armija držala u logoru u Makarskoj – htjeli pretočiti u domaće okvire, pokazuje na što je novinarska struka spala.
Kad se maknu slojevi patetike, površnosti, emocija i političkih pamfleta iz pera novinarskog olimpa, ostaju gole činjenice. Za njih mainstream ne mari.
Niti HRT, niti Večernji list, Jutarnji list, Nova TV, Provjereno, mojmire, danke, elizabete gojan – nitko ne pita osnovne činjenice vezane uz ono što trenutačno u Minnesoti izgleda kao građanski rat u SAD-u.
U ovoj priči, iako urednica rubrike Kultura u Večernjaku, LGBT aktivistica Milena Zajović, za prijatelje Milka – koja je priču o „jadnom Sandru“ upucala u medijski prostor – tvrdi suprotno, fokus je na Trumpu i svemu što on predstavlja.
Nije Sandro zanimljiv mainstream redakcijama kako bi se ogolila nespremnost hrvatskih institucija za prihvat par hrvatskih državljana deportiranih iz Amerike.
Poanta je da se pokaže sva bešćutnost Trumpove migrantske politike, posredno svega što Trump personificira, a to je odbacivanje globalizma i woke tiranije.
Emocije emocije…Koga briga za činjenice
No činjenice su izgubile u ovom ratu. Emocije su pobijedile.
Dok se svakodnevno zgražate okrutnošću ICE agenata, zdvajate nad sudbinom nesretnog Amerikanca Sandra koji očekuje da će država sve za njega napraviti, a on jadan zbog raznih stresova nije stigao ishoditi državljanstvo iako je mogao, lamentirate o „narančastom američkom fašistu“ koji lovi useljenike, pritom gutate lažne vijesti o petogodišnjacima koje ICE „privodi“ – nemate pojma o onome što se stvarno događa.
Pera jakih redakcija previše su zauzeta svojim ideološkim aktivizmom da bi se bavila činjenicama.
Pa krenimo redom, kako jedan s novinarskog olimpa voli napisati.
Krenimo od Sandra jer je u toj priči jedino njegovo ime čvrst podatak za koji se možemo primiti. Ostalo su slojevi emocija, prešućivanja, uljepšavanja priče, signaliziranje vrlina i ideološko frejmanje, kako bi na hrvatskom rekli.
Čovjek zvan Sandro
Ono što je bitno, a cijenjena novinarka Večernjeg lista nije našla shodno napisati, jest njegovo pravo prezime, a ne ono koje koristi iz emotivnih razloga.
Ja mogu iz emotivnih razloga koristiti prezime svoje prababe ili susjedove prababe, pa se neću tako predstavljati u medijima. Posebno na temu birokracije, papira, presuda i slično.
Indikativno je da je osnovni podatak – ime i prezime – pao pod utjecaj emocija.
Uostalom, čemu se čudim: ako možemo birati spol, rod i zamjenice, zašto ne bismo mogli koristiti ime i prezime koje taj dan odgovara našem unutarnjem JA.
Koga briga za fakte i ono što piše na nekim ispravama. Bitno je kako se osjećam.
A Sandro se osjeća kao Silajdžić, iako to nije. Mogao je promijeniti prezime u majčino koje ionako koristi, no kakav je – nesklon birokratskim „glupostima“ poput ishođenja državljanstva na koje je imao pravo – bio je lijen i promijeniti prezime.
Sandru su puna usta njegove karijere u SAD-u, a genijalni novinari ne pitaju za šestogodišnju profesionalnu rupu na njegovu LinkedIn profilu.
Zašto nema državljanstvo koje bi mu priskrbilo i da na papiru bude Amerikanac i da se poštedi deportacije i iskrcavanja u nepoznatu mu zemlju čija putovnica, logično, ima veću težinu od njegove zelene karte i profesionalnih uspjeha i joie de vivre u mrskom SAD-u?
Majka ga je još kao dječaka, nakon pet godina u SAD-u, vodila po državljanstvo, no dogodio se onaj famozni 11. 9. i Sandro od tada do danas nikada nije našao shodno da napokon riješi svoj status u SAD-u.
Pa je tu bila pandemija, smrt majke, bake, psihički slomovi… Opet emocije.
Ako dođem na šalter MUP-a s osobnom koja mi je istekla prije 10 godina, hoće li ih zanimati jesam li imala dva živčana sloma, imala smrtni slučaj ili dobila otkaz? Možda je i Melita Vrsaljko bila pod ustaškim i manjinskim stresom pa naprosto nije imala snage po novu vozačku. Policija je trebala imati sluha za to… Jer emocije.
Kaznena djela koja je naš Sandro napravio, a koja su gora od tinejdžerskog posjeda marihuane, i su prešućena nadobudnoj Mileni – koja je nestabilnu osobu iskoristila za osobnu političku i ideološku propagandu, a ostali novinari nasjeli kao mladi majmuni – priča su za sebe.
Bukvicu novinarskom olimpu očitali su „Narodni reporteri“, iskopavši bogat Sandrov dosje koji, paradoksalno, pokazuje i sklonost prema oružju. Istini za volju, legalnom – za čiju se zabranu isti ti lijevi novinari zalažu.
Na Sandrove navode da je kao izbjeglica iz Dervente završio u logoru hrvatske armije u Makarskoj neću se posebno osvrtati jer takve sulude izjave više govore o novinarima koji su šutke prešli preko te njegove izjave.
Bitna je emocija.
I strukovne nagrade koje će i ove godine bez greške otići istom ideološkom novinarskom kružoku.
Maknimo se od Sandra. On je samo simptom jedne veće bolesti.
Zagrebački napad na Trumpa preko Sandra
Krenimo na stvarnu metu kreme hrvatskog novinarstva – Donalda Trumpa, američkog predsjednika.
Količina histerije koju hrvatski mainstream novinari prolijevaju oko njegova lika i djela nezapamćena je.
Tip vrlo lukavim, naoko glupim i nepredvidivim potezima ruši globalizam – poredak koji je, sa svim popratnim pojavama poput nadnacionalnih tijela koja ruše suverenitete država, osobne slobode i integritet, poligon za woke novoreligiju koja je tu da promijeni čovječanstvo na razini kakva nikada nije viđena – elementarnoj, biološkoj, antropološkoj i duhovnoj razini.
Stoga i domaći novinari Trumpa vide kao prijetnju. Egzistencijalnu i duhovnu prijetnju poretku koji je mediokritetima i osjećajima naspram činjenicama i izvrsnosti – dao primat. Poretku zahvaljujući kojem su oni na vrhu.
Iako je smiješno da iz nekakvih zagrebačkih redakcija preko kontroverznog Sandra napadaju predsjednika najjače svjetske sile, jasno je da zapravo brane – svoju guzicu.
I to je legitimno.
No ako pritom ruše sve uzuse i standarde ove posrnule struke, onda smo u problemu.
Kada preko ICE-a napadaju Trumpa i sve što on personificira, ne postavljaju ključna pitanja i ne traže odgovore.
Navest ću samo neka.
ICE pod Obamom
Što je ICE radio pod Barackom Obamom?
Je li bilo prosvjeda protiv postupanja ICE-a 2016.?
Zašto se tada nije radila drama? A bilo je dramatičnih priča za one koji vole jahati po emocijama i cipelarenju činjenica i zdravog razuma.
Čak je i ljevičarski CNN išao s agentima ICE-a pod okriljem noći na teren i imao posve drukčiji narativ.
Washington post donio je velik članak o Tomu Homanu kojeg mediji danas nazivaju ‘graničnim carom’. U vrijeme Obamine administracije, Homan je bio odlikovan zbog deportiranja ilegalnih migranata.
Je li bilo dramatičnih članaka o upadima ICE agenata u domove i jesu li polučili istu razinu vidljivosti kao danas, kada se po svijetu šire srcedrapateljne priče o dječaku od pet godina kojeg „privode“ agenti ili pak o našem Sandru?
Je li onda sve ipak stvar percepcije?
Kako su izgledali prihvatni centri ICE-a u vrijeme vladavine Demokrata?
Jesu li prosvjedi Black Lives Matter, No Kings, anti-ICE, oni protiv Trumpovih akcija u Venezueli, oni za Hamas na sveučilištima – organski i spontani ili iza njih stoje milijarderi koji financiraju i Demokrate? (”Bijes što ga je čovjek osjećao bio apstraktan i neusmjeren, i mogao se prebacivati s jednog predmeta na drugi poput plamena letlampe”, G. Orwel, 1984.)
S kojom je komunističkom državom vezan milijarder koji stoji iza No Kings prosvjeda, o kojem su domaći i strani mainstream izvještavali na razini dječjeg vrtića?
Kakve veze Soros ima s neredima u Minnesoti?
Zašto guverner Minnesote, Tim Walz, bivši kandidat za potpredsjednika SAD-a, poziva svoje građane da pružaju otpor ICE-u?
Zašto ne omogućava agentima da rade svoj posao kao što su ga radili, recimo, tijekom Obame?
Zašto ga je Alex Soros svojedobno ugostio u svom stanu?
Jesu li organizacije koje stoje iza ICE nereda, poput Indivisible, vezane uz Otvoreno društvo? Imaju li čelnici ove organizacije veze s Otvorenim društvom?
Ima li sve to onda politički predznak i jasnu političku agendu?
Ajmo – gdje su pitanja? Gdje je čačkanje? Gdje su odgovori? Kontekst?!
HRT, Večernji, Jutarnji, 24sata, Index, Telegram, N1, Faktograf – nitko? Itko?!
Maja Sever? HND?
Ja sam odgovore na ova pitanja našla u par sati pretraživanja. Možete i vi. Veliki, objektivni i nepristrani.
I u međuvremenu, nemojte zaboraviti zamijeniti zastavice na profilima. Palestinska je odavno out. Venezuelanska je već lagano passé, iransku ste, nadam se, preskočili.
Maja Sever savjetuje da stavite grenlandsku.
U niskom startu neka bude i kubanska jer će taj komunistički eldorado Trump navodno razbucati do kraja godine.
Montaža: Narod.hr, izvor: Snimka zaslona
Kakva će to tek patetika biti.
Jedva čekam.
