Fašizam bez fašista
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 07 Veljača 2026 18:08
U trenutku kada je Vlada preuzela organizaciju dočeka, cijela konstrukcija ljevice počela se urušavati. Umjesto slike borbe protiv ekstremizma, ostala je slika vlasti koja zabranjuje slavlje sportašima i građanima. Plenkovićeva rečenica da su “dali crveni karton sportašima i narodu” sažela je cijelu situaciju.
PR-strategije, pravna improvizacija i kako je Plenković iskoristio zabranu dočeka da razotkrije slabost ljevice
Hrvatska politika već dulje vrijeme ne funkcionira kao natjecanje programa, upravljačkih sposobnosti ili mjerljivih rezultata. Ona sve više nalikuje upravljanom kazalištu simbola u kojem se stvarni društveni izazovi — sigurnost, gospodarstvo, demografija, međunarodni položaj — potiskuju u drugi plan, dok se javni prostor puni ideološkim projekcijama, moralnim panikama i pažljivo produciranim krizama.
U tom smislu, sukob oko dočeka rukometaša i nastupa Marka Perkovića Thompsona nije bio iznimka, nego školski primjer suvremene politike percepcije.
Premijer Andrej Plenković taj je dan nazvao “važnom političkom prijelomnicom”. I bio je u pravu — ne zato što je riječ o Thompsonu, nego zato što se u nekoliko dana razotkrilo kako se krize proizvode, kako se njima upravlja i gdje pucaju kada se sudare s pravom, zdravim razumom i većinskim osjećajem javnosti.
PR-ljevica i potreba za stalnim neprijateljem
U posljednjih nekoliko godina, osobito nakon lokalnih izbora u Zagrebu, dio hrvatske ljevice počeo je djelovati kao da je pronašao univerzalnu političku formulu: svaki društveni fenomen koji izmiče njihovu kulturnom ili ideološkom okviru mora se reinterpretirati kao prijetnja demokraciji. Ako nema stvarne fašizacije, ona se mora insinuirati. Ako nema ekstremizma, mora se proizvesti njegov dojam. Ako nema ustaša — prizvat će se duhovi.
Rječnik je uvijek isti: fašizam, ustaše, ekstremizam, nacizam. Te riječi ne služe analizi, nego emocionalnom kondicioniranju javnosti. U tom smislu, Plenkovićeva opaska da ima dojam kako je “ekipa iz Možemo prošla neku vrstu obuke” ne djeluje nimalo slučajno. Ona sugerira nešto mnogo ozbiljnije: discipliniranu komunikacijsku strategiju, gotovo PR-naputak, u kojem se ponavljanjem ključnih riječi pokušava proizvesti politička realnost.
Takva strategija ima jednu veliku manu — ona zahtijeva stalnu eskalaciju. Kada se politika svede na moralno etiketiranje, svaka nova situacija mora biti dramatičnija od prethodne. A u toj eskalaciji lako se izgubi dodir sa stvarnošću, a još lakše s pravom.
Thompson kao simbol, ne kao problem
Marko Perković Thompson u ovoj priči nije uzrok, nego povod. On je simbol na koji se projiciraju tuđe političke potrebe. Jednima je koristan kao strašilo, drugima kao identitetski totem. No država i grad ne bi smjeli upravljati simbolima, nego zakonima.
Zabrana dočeka rukometaša u Zagrebu bila je trenutak kada se ta razlika brutalno razotkrila. Grad Zagreb odlučio je da dočeka neće biti jer bi Thompson mogao pjevati pjesmu “Čavoglave”. Ne zato što je najavljeno kršenje zakona, ne zato što postoji sudska zabrana, nego zato što se pretpostavilo da bi se moglo dogoditi nešto politički nepoželjno.
U pravnoj državi, zabrane se ne temelje na pretpostavkama. Ne zabranjuje se događaj zato što se nekome ne sviđa mogući sadržaj. Upravo tu dolazimo do ključnog problema: preventivna cenzura.
Pravna improvizacija i granice lokalne vlasti
Gradonačelnik Tomislav Tomašević oslonio se na zaključak Gradske skupštine, političku deklaraciju kojom se pokušalo normirati tko može, a tko ne može nastupati na gradskim događajima. No takav zaključak nije zakon, nije podzakonski akt, nije sudska odluka. On nema normativnu snagu kojom bi mogao ograničiti ustavne slobode ili derogirati postojeću sudsku praksu.
Pjesma “Čavoglave” pravomoćno je ocijenjena kao dopuštena u kontekstu umjetničkog izražavanja. To ne znači da je povik “Za dom spremni” dopušten u svakom kontekstu, ali znači da ne postoji automatska zabrana. Gradonačelnik nema ovlasti da unaprijed procjenjuje umjetnički sadržaj i na temelju toga zabranjuje javne događaje.
Još je problematičnija selektivnost. Thompson je već nastupao na dočeku rukometaša prošle godine, kada je osvojeno srebro. Taj doček organizirao je Grad Zagreb — pod vodstvom istog gradonačelnika. Thompson tada također nije pjevao “Čavoglave”. Dakle, ne postoji ni pravni ni empirijski temelj za zabranu.
Tu dolazimo do ironije koju je Plenković bez velikog truda razotkrio: Tomašević optužuje Vladu da “kontrolira Thompsona” jer ovaj nije pjevao “Čavoglave”, iako ih nije pjevao ni kada je doček bio u organizaciji Grada Zagreba. Ako slijedimo tu logiku, onda je ili Thompson samostalni izvođač — ili je Grad Zagreb prošle godine radio isto ono za što danas optužuje Vladu.
Ustavni sud i pogrešno pitanje
Najava da će Možemo tražiti ocjenu ustavnosti zvuči dramatično, ali pravno je krajnje upitna. Ključno pitanje nije ima li grad pravo organizirati doček ili ne. Ključno pitanje glasi: može li lokalna vlast ograničiti nacionalni događaj i djelovanje državnih institucija na temelju političke procjene sadržaja koji se nije dogodio?
Ustavni okvir tu je jasan. Prava lokalne samouprave ne postoje kako bi ograničavala državu u obavljanju njezinih funkcija, osobito u glavnom gradu. Zagreb nije samo jedinica lokalne samouprave; on je glavni grad Republike Hrvatske. Kada se lokalna vlast izmakne iz okvira razumnog upravljanja i počne proizvoditi političku blokadu, država ima i pravo i obvezu intervenirati.
Plenkovićeva rečenica da “prava lokalne samouprave nisu zamišljena na način da ona ograničavaju aktivnosti državnih institucija” nije politička dosjetka, nego ustavna činjenica.
Rijeka kao kontrapunkt: racionalnost bez zabrana
Zanimljivo je da je racionalniji odgovor došao iz Rijeke, tradicionalno lijevog uporišta. Gradonačelnica Iva Rinčić jasno je rekla kako grad nije kulturni cenzor i da zabrane često proizvode upravo ono što navodno žele spriječiti — dodatnu vidljivost i polarizaciju. Njezina pozicija nije bila ideološka, nego upravljačka: zakonitost, sigurnost i red, bez simboličkog ratovanja.
Upravo taj kontrast dodatno slabi zagrebačku poziciju. Ako se u Rijeci može govoriti razumno, zašto u Zagrebu mora vladati histerija?
Politička pogreška koja se pamti
U trenutku kada je Vlada preuzela organizaciju dočeka, cijela konstrukcija ljevice počela se urušavati. Umjesto slike borbe protiv ekstremizma, ostala je slika vlasti koja zabranjuje slavlje sportašima i građanima. Plenkovićeva rečenica da su “dali crveni karton sportašima i narodu” sažela je cijelu situaciju.
Simbolička politika funkcionira samo dok ima dodir s većinom. Onoga trenutka kada se simbol pretvori u zabranu većini zbog straha od manjine — igra je izgubljena.
Marionete, PR i stvarni pobjednik
Na kraju, ni Thompson ni Možemo nisu stvarni pobjednici ove epizode. Oboje su poslužili kao instrumenti u širem političkom sukobu percepcija. Thompson kao simbol koji se može demonizirati, Možemo kao aparat koji proizvodi krize. Razlika je u tome što je Plenković razumio mehanizam i iskoristio ga, dok je Možemo precijenilo vlastitu moralnu moć i podcijenilo inteligenciju birača.
Nazivati sebe “progresivnima”, a protivnike “fašistima”, nije politički program. To je zamjena za program.
Zaključak: politika bez fantoma
Ova epizoda ostat će zapamćena ne po Thompsonu, nego po trenutku u kojem je proizvedena fašizacija doživjela sudar s pravom, logikom i većinskim osjećajem javnosti. Ne zato što su povijesni prijepori nestali, nego zato što se pokazalo da krize koje služe same sebi imaju kratak rok trajanja.
Plenković ovdje nije pobijedio jer je “branio Thompsona”, nego zato što je odbio sudjelovati u lažnoj krizi. Time je ljevicu ostavio samu s njezinim fantomima, dok je većina građana jednostavno otišla na trg.
A u politici, kao i u životu, ništa ne razotkriva slabost brže od krize koja je sama sebi svrha — i još izgubljena.
