Komunistička ideologija neprihvatljiva je naravi slobodnoga svijeta
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Veljača 2026 19:09
Zbog svjetonazora i moralnih kriterija komunističkoga jugoslavenstva, jedan je hrvatski pjevač, koji privlači stotine tisuća ljudi na svoje koncerte, izložen progonu 'lijevih' medija. Njegova je 'krivnja' u tomu što u svoje pjesme unosi duh patriotizma i prkosa prema poraženom protuhrvatstvu.
Uporno se i sustavno želi Hrvatsku prikazati državom koja se nije odvojila od loših dijelova svoje prošlosti, posebno od 'one' četiri godine Drugoga svjetskog rata, iako od 1945. do 1990. (malo manje od pola stoljeća) i nije bilo važnijeg zadatka tadašnje komunističkih vlasti od razračunavanja s 'ostatcima' ustaške prošlosti. Progonilo se svaki izraz hrvatstva i bilo kakav otpor Titovu totalitarizmu. Pečat ustaštva stavljan je na svaki otpor crvenom teroru. Za riječ, za izgovorenu ili napisanu hrvatsku 'nacionalističku' riječ, komunistički su sudovi u Hrvatskoj od 1945. do 1990. nepokorne Hrvate slali u tamnice. Tisuće i tisuće hrvatskih osuđenika prošli su kroz komunističke logore u Lepoglavi, Staroj Gradiški, Golom otoku i na drugim mjestima.
Među njima su, zbog navodnoga 'delikta mišljenja', hrvatskoga nacionalizma i neprijateljske promidžbe, bili kardinal bl. A. Stepinac i dr. F. Tuđman. Hrvati u Jugoslaviji nisu bili slobodni i zato su odlučili ponovno krenuti svojim putem. Samostalna Republika Hrvatska postala je članicom UN-a (1992.). Ratnom pobjedom 1995. protiv srpskih agresora i mirnom integracijom istočnih dijelova okupirane Hrvatske (1998.), završio je taj dio hrvatske povijesti. Od tada do danas traju različiti pokušaji vraćanja Hrvatske u stari (navodno, jugoslavenski) 'zagrljaj'. To se nazva i procesom 'detuđmanizacije'.
Prikrivena grobišta Hrvata
Velikosrpski govor o zlodjelima ustaša, pokušavao je iskazati svu povijest Drugoga svjetskog rata, ali istina o Bleiburgu i drugim poslijeratnim strašnim zločinima Titove komunističke diktature, nakon 1945. sve do njezina sloma 1989., ni do danas nije dovoljno rasvijetljena. (U Zagrebu je 11. veljače 2026. pred prepunom dvoranom HNK, i u nazočnosti predsjednika Sabora RH, predsjednika Vlade RH i mnogih ljudi iz javnoga života, predstavljena knjiga ferenc'Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji' (nakladnik Školska knjiga). Po svemu, taj događaj zaslužuje znatnu javnu pozornost, jer se znanstvenim jezikom i prikazanim dokazima govori o najbrojnijim i najokrutnijim zločinima nad jednim narodom nakon Drugoga svjetskog rata. Ti zločini nad poraženom vojskom i narodom, do danas nisu istraženi. Međutim, dan nakon promocije spomenute knjige, dio istaknutijih javnih medija u RH, o tomu događaju nije objavio nikakve vijesti.)
Zbog svjetonazora i moralnih kriterija komunističkoga jugoslavenstva, jedan je hrvatski pjevač, koji privlači stotine tisuća ljudi na svoje koncerte, izložen progonu 'lijevih' medija. Njegova je 'krivnja' u tomu što u svoje pjesme unosi duh patriotizma i prkosa prema poraženom protuhrvatstvu. Prema mišljenju njegovih oponenata, ne smije se javno izgovarati uzvik 'za dom spremni' jer je to bio uzvik protujugoslavenske vojske u Drugom svjetskom ratu. Titova je vojska bila glavni akter u ubijanju ustaša i domobrana koji su se 1945. predali (britanskoj vojsci u Sloveniji) nakon završenih ratnih operacija. Uzvik 'za dom spremni' tijesno je povezan sa stotinama skrivanih jama u koje su bacani poraženi ratnici i nedužni civili. Nacistima i fašistima je, nakon poraza, suđeno pred javnim sudovima u Njemačkoj, Italiji i drugim državama. Ustaše su nakon predaje dovedeni pored jama, ubijeni i u zemlju bačeni. Bez ikakva suda i suđenja. Simo Dubajić i njegovi, znali su 'istinu'. Tajna se o toj 'pobjedi' partizana desetljećima skrivala.
'Krivnje' M. P. Thomsona
Dok projugoslavenski mediji uporno pronose glas o 'krivnji' Marka Perkovića Thompsona, iz Slovenije stižu vijesti o novim neistraženim rovovima i jamama ubijenih Hrvata. Govoriti danas o tomu ne znači poricati ustaške krivnje i loša postupanja, nego prikazivati odnos prema istini i prema kriterijima po kojima se sudi. Dakle, tko je i kako presuđivao o krivnjama u ime crvenoga totalitarizma? Pred očima nam je lik poklonika nacizma, čovjeka koji je 1941. sjedio s Hitlerom u vrijeme potpisivanja pristanka Kraljevine Jugoslavije uz Trojni pakt s nacistima i fašistima.
Književnik i diplomat, Ivo Andrić. Nakon poraza nacista 1945., ta će se osoba okrenuti od njih i, vrlo brzo, biti mptslavljena i nagrađivana među komunistima. Umjesto Hitlera njegov je 'idol' postao - Tito.
Titovi su ljudi, među kojima su bili i brojni četnici, najprije krenuli u potragu za ustašama. Onome koji je bilo kad upotrijebio 'ustaške' riječi ('za dom spremni', dakle, onaj koji je izrekao da je spreman umrijeti braneći svoj dom, ne spominjući ni Hitlera, ni Pavelića, ni Staljina, ni Tita), nije bilo spasa pred progonom komunista, koji su se okitili znakom antifašista, neovisno o tomu što njihova zlodjela ne zaostaju ni za fašističkim ni za nacističkim. Prošla su desetljeća prije nego što je Europa, konačno, proglasila fašizam, komunizam i nacizam, zločinačkim poredcima. Međutim, te vijesti još nisu doprle do naših 'antifašista' i 'antinacista' i antiHrvata.
Nove knjige o bleiburškim tragedijama, nakon Drugoga svjetskog rata, znatno će pridonijeti njihovoj brojnosti. Maske ubrzano padaju s lica okrutnih zločinaca. Komunističko jugoslavenstvo tumači da hrvatski ratnici u Domovinskom ratu nisu smjeli glasno iskazivati kako su spremni boriti se za obranu svoga doma, jer su iste riječi o spremnosti obrane domovine, izgovarali i Hrvati koji su ratovali prije njih, pa i oni u Drugom svjetskom ratu na strani NDH. Tu su 'argumentaciju' protiv hrvatske obrane, prihvaćali i širili nasljednici Titovih 'antifašista' (kako su sebe nazivali jugokomunistima), koji i danas pokušavaju, izravno i neizravno, opravdavati velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, klevetati hrvatski oslobodilački rat i uspostavu Republike Hrvatske. Njihov glavni 'argument' protiv Hrvata, kojim se i danas služe, je tvrdnja da su hrvatski branitelji izgovarali i 'ustaške uzvike'. Riječi koje sadrži taj uzvik ('za dom spremni') svakodnevno se koristilo i koristi u hrvatskom jeziku, za različite svrhe.
Ratnici koji su obranili i oslobodili Hrvatsku
Pjevač Marko Perković Thompson, koji je, kao branitelj, iskusio dramu ratovanja na prvoj crti bojišnice, ne evocira uspomene na poraženu ustašku vojsku, nego iskazuje odlučnost pobjedničke hrvatske vojske, koja je u ratu 1991. - 1995. branila i oslobodila Domovinu. Hrvatski ratnici nisu ni pokušali izmisliti nove riječi koje bi prikazivale ono što su htjeli reći svima: 'spremni smo braniti i obraniti svoju domovinu'. Istina je da su se i ustaše služilo istim hrvatskim jezikom. Pokušat ćemo razumjeti kako to da 'antithompsonovci' ne uspijevaju razumjeti opasnosti sužavanja pogleda samo na ono što im izgleda važnim, s motrišta vlastite ideologije, prema kojoj oblikuju i stavove o zlu i dobru, istini i neistini.
Za zločine u Drugom svjetskom ratu, četništvo pokušava, bez prestanka, svu krivnju prebaciti na ustaše, iako su na početku, u travnju 1941. Srbi ubili više stotina Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), prije nego je u NDH ubijen ijedan Srbin. Međutim srpstvo je imalo 'lijek' i za to. A to je njihova glasovita Laž. Već u 1941. pišu 'memorandume' o stotinama tisuća srpskih žrtava u NDH, u državi koja je uspostavljena tek nekoliko mjeseci prije toga. 'Valerijanov memorandum', službeni je dokument SPC-a predan njemačkom vojnom zapovjedniku Srbije, u Beogradu 9.7.1941. koji optužuje Hrvate da su već do lipnja 1941. u NDH ubili 100.000 Srba. U kolovozu 1941. taj je 'memorandum' dopunjen optužbama za 180.000 pobijenih Srba u NDH, a krajem rujna 1941. već su javljali o 300.000 ubijenih. Te laži su širili i po svijetu.
Istraživači su ustanovili da to jesu bile lažne optužbe. S druge strane, srpski su pobunjenici u srpnju 1941. protjerali sve Hrvate iz kotara Donji Lapac, a u svojim zapisima naveli da su Hrvati u tom kotaru istrijebili sve Srbe. Isto je bilo s mnogim drugim mjestima po Hrvatskoj, kroz koju su marširali četnici (uključujući i one koji su prešli među partizane). Poslije rata izmišljaju više od milijun žrtava 'Jasenovca', ali nitko, u vrijeme širenja tih lažnih vijesti o srpskim žrtvama, nije smio spomenuti partizanska i četnička zlodjela neposredno nakon rata, nad hrvatskom vojskom koja se predala Britancima, i civila koji su bježali pred Titovim partizanima. Javna je šutnja trajala do sloma komunizma, a prva opširnija knjiga utemeljena na znanstvenim istraživanjima ('Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji') objavljena je tek nedavno.
Četnički teror i velikosrpske laži
O početku rata 1941. piše i američki povjesničar P. Cohen: „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila.“ (Philip J. Cohen, Desecrating the Holocaust, prema T. Jonjić Pol. Zatvorenik, br. 100, 8/2000, 24). “Prelasci pak četnika u moljpartizane bili su uobičajena pojava. Sam Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.“ (J. B. Tito, Opštenarodna odbrana, 1980., 250). Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenoga 1943. Roatta* se je pred britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade.“ (N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, 257). (*Mario Roatta, talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH).
„Pobunu u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti s toga područja. Krenuli su u rat za Veliku Srbiju, tj. Homogenu Srbiju, kako je naslovio svoju knjigu četnički ideolog dr. Stevan Moljević.“ (D. Dijanović, Vigilare, 22.10. 2022.). Tito je već u rujnu 1941. govorio o slabostima partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Uvidio je, naime da on „uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata - seljaka.“ Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH“. (I. Banac, Sa Staljinom protiv Tita, str. 22). A. Zulfikarpašić iznosi da mu je Tito rekao: „Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba.“ (A. Zulfikarpašić, Put u Foču, str. 50). Povjesničar H. Matković piše da se dio Srba nije „mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo.“ (H. Matković, Povijest NDH, Kratak pregled, str. 166). Srbi su bili protivnici i hrvatske samostalne države i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. (D. Dijanović, 'Dogme i mitovi jugoslavenskih 'antifašista', PZ, 2010.).
Progon Židova u Srbiji i Vukova baština
U Hrvatskoj enciklopediji piše: „U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.“ Isticali su i antisemzlodjela ustaša prema Židovima, a prikrivali što se događalo u Srbiji. U lipnju 1942., zapovjednik njemačke tajne službe u Srbiji E. Schäfer piše da je „Beograd jedini veći grad u Europi očišćen od Židova i tako je postao Judenfrei.“ Nacistički general H. Turner u kolovozu 1942., piše svom zapovjedniku za jugoistok Europe A. Löhru da je „Srbija zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno.“
To su povijesni fakti, ali javnost Srbije i njihova međunarodna propaganda poznaje samo ustaške progone Srba i Židova. I tu 'istinu' naturaju Hrvatima već više od 80 godina. To je trebalo služiti u pokušajima pokoravanja Hrvata, koji su, na različite načine, započeli na početku 20. stoljeća, a pripreme i puno prije toga vremena. Današnji zagovornici povratka Hrvatske u državnu zajednicu sa Srbima, računaju i na svoju moćnu medijsku propagandu u Hrvatskoj.
Važna se građa čuva, već više od dva stoljeća, u 'kovčežiću' Vuka S. Karadžića, koji je negirao postojanje posebnoga hrvatskog naroda. Hrvatsku jezičnu baštinu, pučku književnost i hrvatski živi govor 'objavljivao je pod srpskim imenom' (Hrv. encikl.). Prikupljao je 'dokaznu građu' kako Hrvati žive na srpskoj zemlji i govore srpskim jezikom. Do Vukova vremena, točnije do početka 19. stoljeća, Srbi nisu imali svoje države, nego su stoljećima živjeli pod osmanskom vlašću, a služili su se 'slavenoserbskim' jezikom. Tek tada su, nakon oružanih pobuna, dobili autonomiju unutar Osmanskoga Carstva.
Hitlerovi poklonici okreću se Titu
Pred nama su još uvijek riječi glorificiranja Hitlera i njegove politike, koje su izgovarali ljudi koji su se 'preobratili' i umjesto sklonosti Hitleru, okrenuli se Titu. Pohvale nacizmu i njegovu vođi, iako se za njih zna od vremena kad su andrićizricane, nisu donijele nikakve loše posljedice za čovjeka (Ivu Andrića) koji ih je izgovarao. Suprotno od toga: diplomat Kraljevine Jugoslavije, koju je zastupao u Berlinu 1939. i 1941., vrlo brzo je postao (1945.) nedodirljivim likom Titove momčadi. Brisale su se riječi koje je izgovorio pri predaji vjerodajnica Adolfu Hitleru (1939.) kako njegova 'Ekselencija' „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikoga njemačkoga Reicha“, iako je Hitler mjesec dana prije primanja spomenute vjerodajnice, okupirao Čehoslovačku, a godinu ranije Njemačkoj 'pripojio' Austriju. Rasne je zakone donio nekoliko godina ranije (1935.).
Nacistička Njemačka je oružjem uredno opskrbljivala državu koja je književnika Ivu Andrića poslala u Berlin, kao 'izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra'. Prema bilješkama njemačkoga veleposlanika u Beogradu, Andrić je slovio kao pronjemački orijentiran čovjek (D. Kristić, Ivo Andrić, Kronika jednoga beščašća, str. 74). Njemački diplomati i obavještajci prenose da Andrić označava 'kao sanjare one koji vjeruju u pobjedu Velike Britanije'. Hvali 'stvaralačku moć nacionalsocijalizma i osobnost Adolfa Hitlera', a, kako mu se čini, ona zemlja koja vjeruje Washingtonu 'može samo žaliti'.“
Isti taj čovjek, Ivo Andrić, nakon poraza nacista 1945. piše hvalospjeve Staljinu i Titu. Već je 1946. bio na Prvosvibanjskoj paradi u Moskvi sa Staljinom, kao član službene jugoslavenske delegacije pisaca. U to vrijeme, činjenice „o političkom životopisu i stavovima Ive Andrića iz vremena dinastije Karađorđevića bile su doslovce zabranjene za objavu u javnom prostoru…“ (isto str. 161). Komunistička partija donijela je odluku o prikazivanju Andrića jugoslavenskim državnim piscem. To je značilo, a očito i danas znači, da je njegova potpora nacizmu nevažna u odnosu na njegovu potporu Titu, jugoslavenstvu i protuhrvatstvu.
Što je I. Andrić tražio od Đilasa?
Nakon 1945. I. Andrić postaje slavni pisac i nositelj Ordena junaka socijalističkoga rada, koji mu je uručio Tito. Nazivaju ga Homerom Balkana. Dobio je i Nobelovu nagradu. Ostala je samo jedna konstanta u njegovim političkim kristićnazorima, a to je srpstvo i jugoslavenstvo, koje mu je omogućio slavu i moć. Potpisivao je apele za oslobađanje zatvorenika u Južnom Vijetnamu, ali nije htio dati potpisati apel u korist političkih zatvorenika u komunističkoj Jugoslaviji. Klanjao se i Hitleru i D. Mihailoviću i Titu. Zbog toga što je Bosnu uzimao dijelom 'srpskih zemalja' i danas tamo besplatno dijele Na Drini Ćuprija. (D. Kristić, isto, str. 168). „Na koncu, Hitler je i Pavelića i Andrića odlikovao Velikim križem Reda njemačkoga orla.“ (D. Kristić, isto, str. 92).
„Ivo Andrić pokazuje naglašeno pozitivan stav prema Reichu, potpuno uvjeren u konačnu pobjedu Njemačke, hvali pakt Hitler-Staljin kao trijumf, te smatra da svako kome je stalo do održanja mira na jugoistoku mora željeti brzu pobjedu Italije u Sredozemlju“, prenosi se u njemačkim bilješkama u Berlinu.“ (M. Martens, Vatra u vatri: Ivo Andrić - jedan europski život, 196-197., preuzeto - D. Kristić, isto, str. 77).
Ivan Meštrović je svjedočio kako je Ivo Andrić, nakon rata, tražio od Milovana Đilasa da ukloni iz javnosti Andrićeve fotografije s potpisivanja pristupa Trojnom paktu. (I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, 335 - preuzeto iz knjige D. Kristića, Ivo Andriće, Kronika jednoga beščašća, 115). „Nakon 1945.godine događa se pretvorba Ive Andrića iz bivšega Karađorđevićeva veleposlanika u Hitlerovu Berlinu, u druga Ivu koji posjećuje socijalističke radne akcije i piše hvalospjeve o Staljinu i Titu.“ (D. Kristić, isto, str. 159). Uklonjene su ili retuširane sve fotografije koje prikazuju Ivu Andrića u prigodi potpisivanja pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu 1941. Kasnije su Rusi objavili dokumente iz 1940. i 1941. „iz kojih se jasno vidi da je Andrić bio ne diplomat, nego je uvjerljivo zagovarao politiku kapitulacije pred Hitlerom, jer je vjerovao u pobjedu Osovine.“ (D. Kristić, isto, str. 162).
Što je, doista, bilo?
Iz polemike B. Krizmana i R. Čolakovića: „Mislite li, druže Čolakoviću, da bi Andriću Nijemci udijelili agrement da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu persona grata?“ (D. Kristić, Isto str. 82). Danas u Hrvatskoj stotine tisuća ljudi na javnim koncertima kliče pjevaču koji u svojim pjesmama podsjeća na to 'što je bilo' i čemu se možemo nadati, ako to zaboravimo. Riječi ('za dom spremni'), zbog kojih ga proganjaju projugoslavenski mediji u našoj zemlji, označavale su, kako smo već naglasili, pripravnost braniti i obraniti svoju domovinu, a ne ponavljati uzvike ustaša koji u tomu nisu uspjeli. Stigmatizirane su prema kriterijima iz 1945., u vrijeme vlasti komunista, kad je novi totalitarizam, pod Staljinovim i Kominterninim vodstvom, uz masovna ubijanja nepokornih, bez suda i suđenja, pokušavao izbrisati sve što je, na sebi i u sebi, imalo nacionalni biljeg. Prikrivale su se informacije o ubojstvima velikoga broja Hrvata, nakon predaje Britancima, koji su ih izručili Titovim zločincima.
Hrvatska je bila pod pritiskom osovinskih sila (Njemačke i Italije), a Srbi u Hrvatskoj, uz potporu četnika, dobro naoružani. Umjesto srpskom kraljevstvu, okretali su se komunističkoj internacionali, ali nisu zaboravljali svoja usmjerenja: jedan narod, jedan jezik, jedan 'Vođa'. Hrvati, međutim, nisu zaboravili da je Hrvatska jedina njihova domovina, njihov Dom. „U tadašnjim jugoslavenskim zemljama dolazak na vlast fašista ponajprije je vezan uz talijansku i njemačku vojnu silu (Pavelić i ustaše u Hrvatskoj, D. Mihailović i četnici u Srbiji, Bela garda u Sloveniji i dr.).“ (Proleksis enciklopedija).
Ustaške novosti
Danas se i među hrvatskim ljevičarima može čuti da je bilo i drugih motiva 'promjenama'. "Isto se događa s ustaškim pokretom koji želi raskinuti dotadašnju praksu pozdravljanja. Na isti način ustaški pokret prilikom dolaska na vlast želi uvesti sve novo. Ni Pavelić ne želi biti ni premijer niti predsjednik već poglavnik. Uvode se i nove titule u vojsci tipa rojnik i tabornik, termin glavni stan, inzistira se na korijenskom pravopisu, na nekim riječima koje nisu izmišljene, ali koje dotad nisu bile u raširenoj upotrebi. U svemu tome i novi pozdrav trebao je biti znak da je došlo novo vrijeme i novi pokret koji stvara novu Hrvatsku i novog hrvatskog čovjeka. U skladu s tim stvara se novi pozdrav koji glasi 'za dom spremni'. (H. Klasić, Indeks, 8.8.2019.).
U čemu citirani povjesničar vidi glavni problem? Ustaše žele „raskinuti dotadašnju praksu pozdravljanja“, želi uvesti „sve novo“, nove titule, riječi „koje dotad nisu bile u raširenoj upotrebi“, „novi pozdrav“ ('za dom spremni').
Ustaše su izgubili rat prije 80 godina. Nakon toga, i predaje Englezima 1945. u Sloveniji, doživjeli su vrlo tragična iskustva. I to ne samo vojska NDH, nego i mnogi civile koji su bježali pred partizanima. Ubijani su bez suda i suđenja, u Sloveniji, po Hrvatskoj i BiH. Od 1945. do 1990. progon hrvatstva, na različitim razinama, nije se zaustavljao. Nakon toga došlo je do srpske oružane agresije 1991. i hrvatske pobjede. Poslije Tuđmanove smrti 1999. i nakon izbora 2000., započinje tzv. detuđmanizacija. Kako bi vratili Hrvatsku na staze 'jugoslavenstva', fašizmom proglašavaju sve što stoji na tomu putu, sve što nije 'jugoslavensko'. A jugoslavensko je sve što je prosrpsko, što slijedi učitelje velikosrpstva, od V. S. Karadžića naovamo. Jugoslavensko je i sve što je prokomunističko, 'internacionalno'.
Antikomunizam, antifašizam i antinacizam
I. Andrić, 'jugoslavenski' hvalitelj Hitlera i njegova nacizma iz 1939. i 1941., nakon 1945., nije doživio sudbinu koja je pratila ustaše, nego je među komunistima prihvaćen i slavljen. Jedno je, reći će hrvatski 'antifašisti', hvaliti Hitlera i nacizam, koji su poraženi i nestali s povijesne scene, a drugo govoriti o spremnosti za obranu Hrvatske, jezikom kfnkojim su govorile i ustaše. Je li problem u jeziku? Ili je problem u tomu što nisu nestale aspiracije da se Hrvatska vrati u društvo navodnih ljubitelja 'bratstva i jedinstva', jugoslavenstva i velikosrpstva, o čemu svjedoči, Dubrovnik, Vukovar, Škabrnja? O bratstvu i jedinstvu u Škabrnji, svjedočili su Mladićevi ratnici. S druge strane, kako to da je ponovno 'poustašena' Hrvatska nakon sloma komunizma, na prvim slobodnim, višestranačkim izborima, izabrala partizanskoga generala za prvoga predsjednika demokratske Republike Hrvatske? Uz to ide i pitanje, kako to da Europska unija ne vidi da je Hrvatska, njezina članica, 'ustaška zemlja' kako što tvrdi srpsko političko vodstvo i njihove ekspoziture u Hrvatskoj?
Četiri godine (1941.-1945.) pod patronatom osovinskih sila dovele su do toga da su ustaške krivnje, pretvorene u nadvremenski i neiskupivi grijeh svih Hrvata, koje, navodno, ništa ne može otkloniti, osim povratka u Jugoslaviju. Prokomunistički orijentirani ljudi u Hrvatskoj još uvijek ne žele prihvatiti da je njihova ideologija, jedna od triju totalitarnih ideologija, potpuno neprihvatljiva naravi slobodnoga svijeta. Slobodna je Europa uvidjela da uz antifašizam i antinacizam mora stajati i negativan odnos prema komunističkom totalitarizmu. Projugoslavenski komunisti u Hrvatskoj, još nisu uspjeli razumjeti tu europsku orijentaciju, kao vid odnosa i prema onomu što je ostalo iza nas i onomu što je pred nama.
