Šarić: Grad Zagreb zabranio mi je umjetnički rad, kako ću sada izvesti svoj performans?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Veljača 2026 12:02
Analizirao sam prekjučer kojim je udrugama predsjednik Socijalističke Federativne Republike Zagreb maršal Tomislav Tomašević, kojem je proustaška vlast okupirala slobodnu teritoriju Trga bana Josipa Jelačića, dodijelio novac u javnom i kulturnom interesu građana.
Prije otprilike pola godine javio sam se na posebni javni poziv za kulturnjake i sve vrste umjetnika, od onih bezveznih do onih koji imaju nešto talenta, prijavivši performans „Osam sati sna“. Ozbiljno sam se primio posla i pripremio svu potrebnu dokumentaciju i zatražio skromnih 10.000 eura. Što je 10.000 eura za osam sati performansa iza kojeg stoji jedna duboka poruka? Napisao sam i da ću biti gol, doduše u mraku, što je uvijek dobar adut u performativnoj umjetnosti kojoj se dive članovi Možemo. I nakon toliko iščekivanja da ću konačno zatvoriti kredit, stigao je šok! Moje ime i moje umjetničko djelo našlo se na popisu odbijenih programa!
Prijavio sam se pod kategorijom „Kulturno-umjetnički amaterizam“, svjestan da još nisam dosegao razinu svoje mentorice i producentice čitanja svinjama u svinjcu Kristine Leko ili Michelangela našeg doba Siniše Labrovića, koji se natječu u teškoj kategoriji „Interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse“. Bio sam potpuno iskren u prijavi, što se najviše očitovalo u činjenici da sam tražio višegodišnje financiranje kako bih maksimalno iscijedio proračun u svoju korist. Moj financijski plan naslovljen „Dok ide, ide!“ nije bio samo puki dokument koji žudi za birokratskim dodirom već iskreni vapaj svim vlastima da mi performeri moramo od nečega živjeti. Dok su mnogi kolege dobili novac, ja sam ostao gladan. Hvala, ubojice kulture iz Grada!
Grad Zagreb mi je zabranio kulturni rad!
Što ću i kako dalje? Kako izvesti performans bez tisuća i tisuća eura javnog novca? Zar bih trebao sam kupiti kameru? Kako su čitanje svinjama izveli Kristina i Nebojša? Otkud im novac za putovanje u daleku Slavoniju? Jesu li išli skupom autocestom? Voze li takvi uopće automobile ili su išli biciklom? Ostavljen sam na cjedilu, a u svoje probrano društvo ne želi me primiti niti državna jasla zvana Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Iako bi radije da se ova institucija zove „Jugoslavenska“, kolegica Selma Banich, ona što vrišti i miluje se na ulici, članica je zajednice. Njezini doprinosi su pokriveni te se uz potporu maršala Tomaševića može slobodno baviti performansima. Dok ona vrišti dobro podmazana javnim novcem, ja mogu vrištati jedino zato što mi nitko ne da novac.
Meni je de facto zabranjeno baviti se kulturom u gradu Zagrebu! Sjetimo se samo Novosti ili festivala „Nosi se“ u Benkovcu. Kada bilo tko apelira da se Pupovčevim novinarima ili provokatorima koji dekonstruiraju Domovinski rat uskrati novac, to se odmah okarakterizira kao pokušaj zabranjivanja medijskog i kulturnog djelovanja. Koliko ste samo puta čuli da je poziv na uskraćivanje novca nekim bezveznjacima zapravo zabrana? Stoga, želim da se i meni prizna da mi je zabranjen kulturni rad!
Profesionalni homoseksualci Štefanek, Dobrović i Isaković
Dok se meni zabranjuje umjetnost na teret građana koji su izabrali stručnjaka za gospodarenje otpadom da im zatvori Jakuševec u prvom mandatu, mnogo je umjetnika s navodnicima dobilo sredstva za svoj rad. Jedan mi je posebno uhvatio pozornost. Negdje sam već vidio to ime – Karlo Štefanek. Brzom pretragom na internetu saznajem da je riječ o još jednom profesionalnom homoseksualcu, poput Zvonimira Dobrovića i Brune Isakovića iz udruge Domino. Štefanek surađuje s tom udrugom i također aktivno propovijeda hrvatski pederluk diljem Europe i u Amerikama.
Sjećate se tog dvojca? Mediji ih obožavaju, naime, oni su umjetnici pederi. Nakon prošlotjednog komentara u kojem sam propitivao vrijednost „queer“ umjetnosti udruge Domino, koja se uglavnom svodi na gole stražnjice i LGBT perverzije, prva dama Domina Bruno Isaković potražio me na Facebooku i poput pravog kulturnjaka napisao: „Pa kad si autohomofobno smeće! prestani dudlati kite u tajnosti i izađi više iz ormara“. Na svom Facebook profilu kulturno je proširio svoje mišljenje začinjeno i s klevetom: „Luka Šarić, daj više izađi iz ormara. Ta autohomofobija ti škodi, počeo si baljezgati gluposti. Ili pripazi malo više na grindru, već svi znamo tko si. Ti bi malo pušio kite u tajnosti, malo pisao za narod.hr?“. Mislim da je zaljubljen…
‘Multidisciplinarni queer umjetnik’
No, nakon sjajne demonstracije kulture i uljuđenosti udruge Domino, vratimo se Štefaneku koji je dobio sredstva Grada Zagreba za svoju “umjetnost”. Od Senfovih kulturnih vijeća dobio je 2.000 eura za projekt „In transit“ i 1.700 eura za „Gostovanje na festivalu Serformance“. Možda sam tražio preveliki iznos? Moram poslati mail Gradu i ponuditi im da mi daju 5000 eura za moj performans. Uzmi ili ostavi!
Koliko je Štefanek bolji umjetnik od mene? Znamo da voli dečke, dakle automatski je kvalificiraniji za dobiti javni novac. Prođimo zajedno neka njegova umjetnička djela.
Naime, treba još nešto kazati o ovoj mladoj nadi udruge Domino. Osim što se predstavlja kao „queer“, znamo što bi Rojs sada rekao, Štefanek se identificira i kao „multidisciplinarni umjetnik“. On je renesansni tip, vlada s više umjetničkih vještina. Međutim, kao i ja, najviše voli performanse, „vještinu“ za koju je potrebno najmanje talenta i najmanje truda.
Štefanekov umjetnički opus
Kako izgleda rad jednog „multidisciplinarca“? Jednom prilikom, Štefanek je objavio svoju smrt u novinama. Umjetnost. I točka. Ne pitajte me za detalje, sigurno je neka duboka poruka iza toga. Po mojoj procjeni, za ovaj performans treba izdvojiti barem 3000 eura i automatsko članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika.
Nadalje, Štefanek je s kolegom, naravno muškarcem, proveo čitavu noć na madracu u jednoj galeriji. Performans je zabilježen na višesatnom videozapisu instaliranom na krevetu na kojem su „bdjeli“. A meni nisu dali novac za „Osam sati sna“?! Ovo je nevjerojatna slučajnost koliko su slični naši performansi. Doduše, u mom krevetu ne bi bio muškarac. Veliki minus za Senfovo kulturno vijeće! Štefanek je ovaj performans u kojem je „skrolao“ po TikToku i kratio vrijeme s kolegom nazvao „Evil Morning“. Duboko! Sjajna umjetnost!
U Veneciji, koja također vapi za hrvatskim internacionalnim „multidisciplinarcima“, Štefanek je dijelio letke s vlastitim licem i natpisom na engleskom i talijanskom, na kojima je pisalo da je nestao. Čovjeku zasuze oči kada promatra ovakvu umjetnost. A samo da znate kakva duboka poruka stoji iza tog performansa? Duboka je!
U performansu „139 Letters to Noa Marlo“ Štefanek je čitao intimna pisma dečku s kojim je živio. To me inspirira da ja čitam poruke koje sam izmjenjivao sa ženom na Whatsapp-u. To bi mogao biti moj novi projekt za Tomaševićevo stručno kulturno vijeće koje je objektivno i bira samo najbolje programe.
Štefanekovo ‘remek-djelo’: Gol je premještao kamenje na padinama Vezuva
Dolazimo do remek-djela Karla Štefaneka o kojemu će se pričati kao o performansu Tomislava Gotovca koji je Zagrepčane 1981. počastio svojom stražnjicom, a asfalt strastvenim poljupcima. Pazite ovo, Štefanek je na padinama Vezuva hodao i skidao odjeću, dok nije bio potpuno gol, a također je i pomicao kamenje.
Ajde da vam i otkrijem duboku poruku koja stoji iza ove gluposti. Citiram udrugu Domino. Uživajte: „Inspiriran mitom o Sizifu, rad istražuje tjelesnu izdržljivost, cikličnost i egzistencijalnu napetost suvremenog života, spajajući mitološke reference s osobnim i tjelesnim iskustvom. Na ovom ispresijecanom krajoliku Štefanek izvodi čin ponovnog sastavljanja, podižući i premještajući vulkanske stijene, odražavajući želju da se uspostavi privremeni red nad silama daleko većim od ljudske mjere. Paralelno s ovim materijalnim preuređivanjem odvija se proces odlaganja i ponovnog prisvajanja slojeva, dok se odjeća skida, ostavlja, a zatim ponovno preuzima u ciklusu razgradnje i ponovne izgradnje koji pretvara teren u živi arhiv ranije donesenih odluka. U ovom osciliranju—između skidanja i ponovnog sastavljanja, penjanja i silaska, razgrađivanja i rekonstruiranja—Štefanek osvjetljava suvremeno stanje: kontinuirani rad na komponiranju sebe unutar nestabilnog terena“.
Ustao sam i zapljeskao.
U suradnji s udrugom Domino, Štefanek je u Buenos Airesu, sve ste to vi platili, nešto tetovirao na leđa i legao na pod u gaćama. Zašto u gaćama? Pa valjda zato što je profesionalni homoseksualac?
Nema predaje! Ja sam performer, a odsad i multidisciplinarni umjetnik
Promatrajući ovu uzvišenu umjetnost, počinjem misliti da je performans mom ograničenom umu koji traži ljepotu, sklad i harmoniju u umjetnosti jednostavno nedokučiv. Postoje i granice koje ja osobno ne mogu prijeći u performansu, poput golotinje i lijeganja na madrac s muškarcem. Kulturno vijeće Grada Zagreba sigurno je odbila činjenica što ne želim biti viđen gol u svom performansu, dok se Štefanek i Isaković hrabro skidaju na nekoliko kontinenata.
Međutim, nema odustajanja! Čekam nove javne pozive, a malo ću i smanjiti apetit. Tražit ću 1000 do 2000 eura. Moram i osnovati kulturnjačku udrugu. Već sam najavio da bi se ona mogla zvati Institut Luka Šarić, po uzoru na Institut Sanje Iveković, poznate performativne umjetnice čije gadarije neću opisivati. Već mi je mučno od ove „nezavisne kulture“ zavisne o novcu iz gradske i državne blagajne. Potrebno je i stupiti u kontakt s Teodorom Celakoskim koji dirigira ovom kulturom u Zagrebu. Institut Luka Šarić mora postati član njegove mreže udruga Klubtura, stalni gost njegovog Multimedijalnog instituta i korisnik sredstava Zaklade Kultura nova za koju je sam Teo lobirao kako bi njegovi udrugari imali od čega živjeti.
Nema predaje! Ja sam performer, a odsad i multidisciplinarni umjetnik, a kako me savjetovala mentorica Kristina, svatko može biti umjetnik. Rekao je to šaptač mrtvom zecu Joseph Beuys. Pa vi iz toga zaključite što god hoćete! Za Hrvatsku slobode! SF-SN!
