Nade ipak ima. Brodovi sada opet plove oko Rta dobre nade
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Ožujak 2026 14:05
Mir i dobro u Hrvatskoj, najsigurnijoj zemlji na svijetu i okolici, zaštitnici i predziđu Europske unije, državi u kojoj je jedini problem rušenje Vjesnikova nebodera, te se razmatra hoće li biti srušen grickanjem, eksplozivom ili dronovima. Za grickanje se zalažu stranke i jedinke koje u tomu imaju iskustva, to jest u grickanju države Hrvatske, koja njih, njihove udruge i agencije dotira lijepim svotama
a proljetno buđenje glodavaca sjajno je hhnedavno nacrtao duhoviti Felix. Hrvatska, najtolerantnija zemlja u svemiru, po kojoj se bez problema šeću razni banjalučki stanivukovići, pa u Gračacu i Obrovcu zazivaju proljetno buđenje SAO krajine, dok je Srbija opreznija i ne preporuča svojim građanima da dolaze u Hrvatsku, osim u (narančasta upozorba) krajnjoj nuždi. Što bi to značilo, teže je reći, ali glede nužde, pa i krajnje, na odmorištima autoceste koja vodi prema hrvatskome moru postoje dobro uređeni zahodi.
Toplina već mami turiste, prognoze kažu da će sezona biti veličanstvena, logično, pa kamo će Europljani nego u Hrvatsku, gdje se ne puca, osim tu i tamo po divljim svinjama, a napokon je i posve očišćena od mina. Uz turiste u sezoni će u Hrvatsku navaliti i sezonski strani radnici, poglavito uslužni, mnogi i ostati izvan sezone jer je zemlja lijepa, pridružiti se došljacima posebno azijskim, već udomaćenim i brojnim. Signal je to da mi Hrvati! moramo nešto poduzeti: prije svega odreći se opasne navade – podjela. Ako to ne učinimo, mi ćemo se i dalje dijeliti, a došljaci množiti, matematika je jasna.
Ma dobro je za sada, ima zemalja u Europi kojima je lošije. Mi ćemo migrante tako integrirati da će se nakon nekoga vremena osjećati kao Hrvati, pa tako i izjašnjavati na popisima. Govorit će hrvatski bolje od nekih sadanjih ministara, ne samo vanjskih. Samo da ne bude novih velikih valova iz ratnih područja, danajskih darova Europi iz vreće Nerona Donalda, mirotvorca, i njegova šaptača Benjamina, koji su zapalili Bliski istok. Nova slika svijeta: SAD pod Trumpom kao Četvrti Reich, Rusija pod Putinom kao gemišt Carstva i Sovjetskoga sajuza, Izrael i Netanyahu kao gazde Bliskoga istoka, gospodari zemalja s ograničenim suverenitetom poput Libanona, Jordana, Sirije, a bit će još, jer im navodno Stari zavjet jamči teritorije koje im je Jahve obećao. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Abraham došao iz Ura, iz Mezopotamije. Izrael cvate od ambicija, njegovi veleposlanici daju upute državnicima u zemljama gdje veleposluju kako da se ponašaju i s kim mogu imati diplomatske veze, pa su takve naredbe uputili i Hrvatskoj, koja je napokon suvereno i samostalno reagirala, vrlo uvrijeđena.
Svijet se okrenuo naglavce, Ujedinjeni narodi još navodno postoje, ali narančasti Neron već stvara usporedni organ, kojemu bi naravno on bio doživotni predsjednik, vabi naivne zemlje. Ali dok se ne stabilizira dopušta da UN traje do prirodne smrti, s tim da Vijećem sigurnosti predsjeda Melanija. Donald ima previše posla, htio bi predsjedati i iranskim Vijećem stručnjaka, možda privremeno prijeđe na islam i postane ajatolahom. Do tada on i Bibi gađaju Irance, osobito škole za djevojčice, gdje ih je u prvom valu ubijeno više od stotinu i pedeset, što Netanyahu drži mršavim rezultatom i hvali se Donaldu da je on, Bibi, pobio u Gazi desetke tisuća djece.
Uopće, glede ratovanja i inače svi su grozno zabrinuti da bi umjetna inteligencija mogla napraviti nered, izmaknuti kontroli, zato jer nema etička načela. A ako joj ljudi poput zločinca Bibija i mirotvorca Donalda - i ne samo njih - uspiju ugraditi svoja etička načela, tek će tada biti ratova. Ne sam oni, velim. S njima i Ras-Putin, kako ruskoga vlastodršca zove moj mačak Mak, koji je zajedno sa mnom i Torom gledao dokumentarno-igranu seriju o zadnjim Romanovima i njihovoj sudbini, koju je diktirao Lenjin, ljubimac hrvatske ljevice. Taj ljubimac nije dao ubiti samo cara, što ne bi bilo tako strašno, nego i njegovu brojnu malobodobnu djecu, poglavito djevojčice, a taj se morbidni gen prenosio i prenosi dalje, u razne zemlje, u različitim razdobljima.
Glede Europe, sadanji je njezin trenutak vrlo zanimljiv. Svodi se uglavnom na tužbalice, tužna je što ju baš nitko ništa ne pita. Ni Trump ju nije obavijestio da će napasti Iran, što i nije tako strašno, jer Donald nije obavijestio ni američki Kongres, pa zašto bi Europu. Osim Španjolske, koja jedina još drži do sebe, ostale su stare europske zemlje podanički pristale malo pomoći Donaldu, makar sa zakašnjenjem, što je Narančasti ironično prokomentirao. A da Amerima baš ne ide najbolje, svjedoči i to da su zatražili pomoć od – Zelenskog, koji ima iskustva sa ruskim oružjem iranske proizvodnje. Nije Donald baš tako blesav da iskrca kopnene snage u Iran, zna on da je to velika zemlja, kao i Ukrajina u koju je Rasputin bio upustio motorizirane kolone prvih dana agresije, pa dobio po gubici. Prati Donald što radi drug njegov Putin. Uostalom, i kada je trebalo napraviti reda u Bosni i Hercegovini, nisu Ameri spustili pješadiju, nego čekali da umjesto nje posao obave Hrvatska vojska i HVO. Koje su zatim zaustavili pred Banjom Lukom, lukavo, pa onda poslije u Daytonu izdiktirali tekst potpuno u skladu sa srpskim ali i muslimanskim interesima, a hercegbosanske Hrvate ostavili na cjedilu, te i dan-danas vape za svojim entitetom. Ustaljeni američki običaj, pa slično su obećali Kurdima u više navrata kada su im kurdske snage bile potrebne, a kada više nisu - kazali da se ne sjećaju obećanja. Tako i sada, vabe Kurde da obave posao za njih, a Kurdi se premišljaju, možda misle: treća- sreća. I to u vrijeme kada su Ameri i Izraelci iz zraka učinili dosta štete i rasrdili iranski narod, koji se doista htio osloboditi teokratske tiranije i Revolucionarne garde, ali ne tako da i on strada usporedo sa satrapima, što se događa, naravno, kad prosto zrakom ptica leti. Osim toga, Iranci ne će zaboraviti da je Trump napao usred ramazana (i usred pregovora),pa se još štošta može očekivati od uvoza zapadne demokracije i njezinih metoda, već iskušanih.
Nade ipak ima. Brodovi sada opet plove oko Rta dobre nade.
Nego, počeo sam o Europi, pa nastavljam gdje sam stao. Kada smo mi ulazili u „Europu“, vrlo veseli, nismo u stvari znali kamo idemo. Ne ću rabiti onu već prerabljenu Radićevu o guskama u magli, ali hrvatskoj javnosti nije bilo rečeno da je ta i takva Europa u vrlo tjeskobnom sendviču između energetske ovisnosti o Rusiji s jedne, a vojne ovisnosti o Americi s druge strane, te da obje te strane u nekom trenutku mogu ostaviti Uniju na cjedilu, uvjetovati, ucjenjivati i euprijetiti. Tek u zadnje vrijeme je Europa razumjela svoje kobne pogrješke. U svemu: dvadesetih godina 21. stoljeća, Europa je nevjerojatno nalik Hrvatskoj devedesetih prošloga: odlučila je postati samostalnom i suverenom, što joj – za razliku od Hrvatske svršetkom prošloga stoljeća - i ne ide baš za rukom. Jer mi smo bili jedinstveni (u svakom smislu), što Unija nije (Mađarska, Slovačka), pa se kišobran pruža tek nad nekim glavama, poput francuskoga nad Njemačkom, koja se lišava vojnoga hemunga, nervoza vlada, manji se snalaze, Grci šalju tanki kišobran Bugarskoj, koja im je predziđe, a ima još toga. Hrvatska se temeljito priprema, uvela je temeljnu vojnu obuku. Glede kišobrana, imamo za sada samo šestinski.
Ostanimo još trenutak u Hrvatskoj, u koju se, sigurnu i lijepu, vraćaju sinovi njezini razmetni, čak i liječnici, što je dobra vijest. Vratili se i naši privremeni iseljenici i turisti iz zemalja istočno od raja, iz opasne zone. Repatrijacija je pojam tjedna. Ne samo glede ratnih zbivanja na Bliskom istoku, nego i u domaćim okvirima: repatrijacija u političkom životu Hrvatske. HDZ je poslao zrakoplove u zračne luke nekih stranaka, pa njihove rezidente doveo u vladajuću koaliciju, inače s tako tankom većinom da je visila o niti, sada ipak podebljanom. A kog će vraga ljudi patiti u oporbi, život im prolazi a nikako na vlast. Iskren je bio svetonedjeljski Zurovec, pragmatično objasnio da želi samoborček, ljudima dosadilo drndanje u autobusima ili beskrajne kolone automobila.
Jedna poslastica: oni koji prate Hrvatske kronike, sjećaju se možda da je potpisnik ovih redaka devedesetih, kada se nazirao kraj rata, s jakim snagama tadanjih zagrebačkih građevinaca i uz potporu zgb. Gradske skupštine, potaknuo projekt uskrsnuća samoborčeka. Na žalost, vremena nam nisu bila sklona. Projekt je ostao na papiru, a svi su papiri kod mene i u svakom ih trenutku mogu predočiti, možda i pomoći onima koji bi sada, u boljim vremenima, željeli dragu uspomenu postaviti na tračnice. Usput, projekt o kojemu govorim ne zaustavlja se ni u Samoboru, pa ni u Bregani, ide dalje, do Grdanjca. Štoviše, u dalekoj viziji bila je pruga po šumama i gorama sve do Krašića, do Stepinca. Kakva bi to atrakcija bila, poštovani.
Još o Tahiru
To jest, o Tahiru Mujičiću, čiju sam smrt zabilježio u prošloj kolumni površno i kratko, što su mi ljudi zamjerili, s pravom. Najveća je zamjerka bila da nije spomenut Tahirov udjel u značajnom komediografskom triju Senker-Škrabe-Mujičić, inmkoji je svojedobno donio svježinu u hrvatski teatar. Tri majstora parodijskoga kazališta postali su miljenici publike. Poslije se trio raspao, svaki od majstora pošao svojim putem, Senker u znanost, Škrabe pisao samostalno i uspješno, Mujičić također pisao, ali se bavio i ostalim od svojih stotinu lucidnih projekata.
Nego, kada smo jednom Tahir Mujičić i ja prolazili pokraj Esplanade, reče mi da je hotel bio u vlasništvu njegove obitelji. Zaboravio sam to, ili sam mislio da se šali, kao i obično. Sada sam se malo raspitao, i uvidio da je istina ovo: čovjek koji se zvao Tahir Mujičić, baš kao i nedavno preminuli naš komediograf, kupio je dobar dio dionica Esplanade 1944. Znači, suvlasnik. I inače bogat, vlasnik mnogih stanova u Zagrebu, bio je idealna meta komunistima, koji su mu sve oduzeli, a njega odveli u nepoznato, znači u smrt. Njegova je kći u nešto boljim vremenima pokušala tražiti pravdu, ali pravde nije bilo. Što je taj onodobni Tahir bio ovodobnom Tahiru , nisam uspio pronaći, svakako ako ne uža, onda šira obitelj.
Jezik naš svagdanji
Kako se još svježi Zakon o hrvatskom jeziku ostvaruje u praksi? Jedan primjer: na plakatu trgovačkoga lanca vidim poruku kupcima ALLES IMA (što se u drugom „stihu“ rimuje sa – štima). Kombinacija njemačkoga i hrvatskog jezika. Pa tako prkosi Zakonu, a nitko ni da se osvrne. I inače, u jezičnoj praksi doista ima svega, baš alles.
Stanje se smiruje
Vladajuća koalicija nije u rasapu, štoviše. Stanje, da budem pristojan (htio samo napisati nešto slično) se malo-pomalo smirilo nakon velikih nemira u svezi s pokladnim madrigalima. Još malo, pa će se pojaviti radijska ili televizijska emisija pod nazivom Mir i Dabro.
