Hebrang: Tom čovjeku treba reći samo jednu rečenicu
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 21 Ožujak 2026 15:05
Naši političari odgovaraju vrlo blago. Paze da ga ne uvrijede, da ga ne izazovu, da ne ispadne nekakav diplomatski skandal. Ma tom čovjeku treba reći samo jednu rečenicu: pa ti i tvoji ste nas klali prije 30 godina. Zato se oružavamo. Nikad nije Hrvat stupio nogom na tlo Srbije i ratovao. Ali Srbi su itekako ratovali na tlu Hrvatske.
Aktualne događaje, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, ovoga tjedna portal Direktno analizirao je u velikom video intervjuu u kojem je gost bio liječnik, ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane te jedan od najprepoznatljivijih lica hrvatske politike, Andrija Hebrang.
U jednosatnom razgovoru dotaknuli smo se brojnih tema, među kojima su i aktualni sukob predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića te pitanja obrane i sigurnosti, kao i rada aktualnog ministra obrane Ivana Anušića. Zatim, verbalnih napada prema hrvatskim političarima iz susjedne Srbije. Posebno emotivan dio razgovora bilo je osobno iskustvo Andrije Hebranga i neispričane priče o prvom hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, čija je obljetnica rođenja obilježena 16. ožujka. U nastavku teksta donosimo vam samo neke dijelove zanimljivog razgovora koji u cijelosti možete pogledati na YouTube kanalu portala Direktno.
Ponovno je nastao sukob između predsjednika Zorana Milanovića te premijera Andreja Plenkovića i ministra obrane Ivana Anušića. Sukobili su se zbog stavova o Iranu i Izraelu, zatim zbog raketa kojima se naoružava Srbija, a sada i zbog optužbi da je predsjednik javno iznio klasificirane podatke o broju hrvatskih vojnika. I sami ste bili ministar obrane, i to ratni ministar nakon smrti Gojka Šuška – kako komentirate ove nove prijepore moćnika koji bi trebali brinuti o obrani i sigurnosti Republike Hrvatske?
Prije svega bih rekao da sam jako tužan. Svi mi koji smo sudjelovali u stvaranju i oslobađanju hrvatske države nismo ni u snu sanjali da ćemo na vrhu države imati dva čovjeka, dva prva čovjeka države, izabrana od naroda, od birača, koji se međusobno svađaju. To je kao kad se roditelji svađaju – djeca su nesigurna. Pomislite samo u ovom kriznom globalnom trenutku kako se osjeća hrvatski vojnik, časnik ili dočasnik kad mu se vrhovni zapovjednik i premijer Vlade međusobno svađaju. Naravno da osjeća nesigurnost. I običan građanin osjeća nesigurnost.
Njihova svađa je možda u ovom trenutku najveći problem Hrvatske. Sve druge probleme možete rješavati – ekonomske, financijske, socijalne – oni se polako rješavaju, ali ova svađa eskalira, ona je sve jača i jača. I evo, svaki svjetski događaj ih ponovno razdvoji. Ja ne znam kako ti ljudi nemaju taj osjećaj odgovornosti prema onima koji su ih izabrali. Taj osjećaj odgovornosti morao bi ih rukovoditi. Ljudi su izašli na izbore i birali su one za koje su mislili da će ih voditi sigurnim putem, koliko se može u današnje doba voditi.
Međutim, oni razaraju tu misao i tu želju za sigurnošću. Jer svađa dvojice čelnika izaziva nesigurnost, a time i nestabilnost, slabi obranu, slabi ekonomiju, slabi socijalnu skrb, slabi sve. Ono što je najstrašnije od svega, njihova svađa nije na ideološkoj razini. Oni su iz istog ideološkog legla, kako bi to rekao slikovito. Jedan i drugi su iz jugokomunističkih obitelji, tako su odgojeni. Ljevičari su, a jedan i drugi su izbjegli služenje vojske u Domovinskom ratu.
Dakle, potpuno su politički jednaki. Njihov sukob je na bazi osobnih animoziteta, ja bih prije svega rekao na bazi kompleksa. Neće on biti ispred mene, neće on biti jači od mene. U politici su vam ti kompleksi više istaknuti nego u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti. Evo, recimo, moj HDZ, u kojem sam sve do nedavno bio, dakle 30 i nešto godina, nikad nije dozvolio da gradonačelnik Zagreba bude HDZ-ovac. Nikad nije dozvolio da član HDZ-a bude predsjednik, ako je premijer bio jak čovjek. Pa neće on mene preskočiti. Ta jedna sebičnost, taj jedan kompleks prema uspjehu uzrok su i svađe ove dvojice.
Dobro, a što mislite, koliko će dugo našu budućnost određivati ega, a ne kvalitetni ljudi?
To ovisi o biračima. Demokracija je sigurno najbolji sustav. Ali, nažalost, njome ne upravlja narod, demos, po čemu se i zove. Demokracijom upravljaju oni koji su na vlasti. Onaj tko ima državni proračun, taj upravlja demokracijom. Tko je posrednik između državnog proračuna, vlastodržaca i naroda? Mediji, u prvom redu. Školski i obrazovni programi, kulturni programi, politika zapošljavanja, dodjela koncesija i sve ono što vlada radi. Na taj način možete promijeniti način razmišljanja i za sebe pridobiti ogroman broj ljudi.
Evo jedan mali primjer. Sad dolazi vrijeme kad će se vjerojatno pripremati prijevremeni izbori. Zašto? Zato jer Plenković želi luksirati Milanovića. On sada još ne može na izbore jer je na poziciji na kojoj jest. Znači, trebalo bi iduće godine napraviti izbore. Kako ćeš dobiti glasove? Kupovna moć pada. Pričamo o standardu, o GDP-u (BDP-u). To danas više nije mjerilo standarda. Danas je mjerilo standarda kupovna moć. Drugim riječima, što možete vi kupiti za 100 eura u Hrvatskoj, a što mogu ja za 100 eura u Njemačkoj. To je jedino mjerilo standarda. Porast GDP-a, produktivnost i sve to – to su samo ukrasi.
Što će sada napraviti Plenković? Da bi pridobio milijun i tristo tisuća umirovljenika, što je ogroman broj glasova, ukinut će porez mirovina. Evo, to vam je primjer demokracije. Kod nas je ta demokracija sazrijevala od završetka rata, a ja bih rekao od Tuđmanove smrti zapravo, ili još preciznije od pobjede Račana i SDP-a 2000. godine. On je bio prvi koji je promijenio našu prijašnju politiku, a to je stvoriti i osloboditi državu, u politiku ostati na vlasti. I od tada do danas, jedini cilj politike je ostati na vlasti. Sve drugo je apsolutno sporedno. Bio sam poslije još u vladama, prvo sam otišao iz politike, onda sam mislio – ajde, zvali su me, ajde vrati se – pa sam bio u Sanaderovim vladama, potpuno isto. Kako ostati na vlasti? I to je ono što zapravo narodu ne daje nekakav optimizam da će se uskoro nešto promijeniti.
Plenković je uputio inicijativu za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. Kako gledate na ulogu Ivana Anušića i što mislite o ministru Anušiću?
Pa prvo nešto o Vijeću za obranu koje je premijer predložio predsjedniku države. Komunikacija između njih dvojice morala bi biti na dnevnoj bazi. Ako oni dnevno nemaju jedan telefonski razgovor i tjedno ne popiju barem jednu kavu, simbolično govoreći, onda nema ništa od te države, od funkcioniranja državnog vrha. Tako ja gledam ovaj poziv premijera Plenkovića kao pozitivan, ali koji je zapravo usmjeren samo na to da ga prisili da ga sluša. Jer kako će sada predsjednik države reći 'neću' i odbiti kada je ovakva situacija u svijetu. Dakle, i to gledam kroz te trzavice, jer da je pravi interes sigurnost Hrvatske, onda bi vrhovni zapovjednik i premijer, koji određuje financiranje vojske i svega ostaloga preko Ministarstva obrane, bili 24 sata u komunikaciji.
Pa ja se sjećam onih dana do 2000. godine – mi se nismo skidali s telefona, iz međusobne komunikacije, jer o tome ovisi sve što ćeš raditi. Zamislite u ratu, samo to zamislite, da ne komuniciraju predsjednik države i vrhovnik oružanih snaga. Možemo zamisliti takav rat? Vrlo brzo bi bio gotov, nažalost na našu štetu. Tu se sada, kad govorim o vojsci, stjecajem okolnosti našao jedan čovjek koji je zapravo, rekao bih, jedina sigurnost u ovom trenutku, ovom ratnom trenutku, jer ovo je svjetski ratni trenutak – to je ministar Ivan Anušić i potpredsjednik Vlade. Zašto je on takav? Sad ja mogu govoriti o njemu kao osobi koju osobno poznajem, ali to nije korektno. Pokušat ću govoriti iz distance. To je čovjek koji se kao maloljetan javio u obranu Hrvatske, u Slavoniji gdje je živio. To je čovjek koji je ranjen, pobjegao iz bolnice na prvu crtu bojišnice.
Što od njega možete očekivati? Kad je on bio spreman dati život za ovu državu, pa on će se boriti za tu državu i u mirnodopsko vrijeme, političkim sredstvima. I naravno, naišao je na dva velika problema. Jedan je njegov stranački šef, predsjednik Vlade, to je Plenković, a drugi mu je u vojnoj hijerarhiji. On dosta vješto manevrira da bi što više izvukao u korist Hrvatske vojske. I kad razgovarate s mladim ljudima – ja razgovaram još uvijek, iako sam metuzalem, i sa svojim bivšim studentima – oni zapravo u takvom postupku kakav ima Anušić, u takvom čovjeku vide optimizam, tračak optimizma.
Zato se i ugled Hrvatske vojske naglo podigao nakon što je bio srozan do dna. Zato ovi mladi sada idu u vojsku. Jeste vidjeli koliko se žena dragovoljaca javilo, mladih djevojaka, koliko muškaraca? Nema onog odricanja i priziva savjesti, za koje su govorili da će ih 50 posto biti. Samo i isključivo zbog ministra Anušića. On ulijeva povjerenje, ulijeva smirenje i u njemu vide čovjeka koji konstruktivno gradi tu vojsku. Prvo, gradi njezin ugled, drugo, koliko god može, izvuče iz proračuna da bi je ojačao, i onda na kraju krajeva vidite da država ovisi o jednom čovjeku, da on mora kompenzirati svađu ove dvojice. I on to radi vrlo vješto. Koliko će dugo izdržati, mogu misliti koje su njegove frustracije, to je pitanje, ali evo, ja mu želim – neka mu Bog pomogne da izdrži što dulje.
Dobro, i on je imao okršaje s predsjednikom Milanovićem.
A tko nije? To je pitanje. Predobro poznajem Milanovića, upoznali smo se možda najbolje tamo onih, sada već davnih godina. Ja više ne brojim godine, samo desetljeća, pa vam neću govoriti o godinama. On je bio predsjednik Kluba zastupnika u Saboru SDP-a, a ja sam bio predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a. Dakle, suprotni politički polovi, ali morate strašno puno surađivati da sjednice Sabora funkcioniraju – teme, odbori, velik je to posao. Toga čovjeka nikad nije bilo u Saboru. Onda je odredio svoju zamjenicu, bila je to gospođa Milanka Opačić, jedna vrlo, vrlo komunikativna, emotivna osoba, draga osoba.
I ja sam onda, kao vatreni HDZ-ovac, išao sjesti u SDP-ove klupe da bih s njom dogovorio nešto oko neke točke dnevnog reda. U početku je to s njom bilo neobično, ali to je bio uvjet da surađujemo. Njega nikad nije bilo. Kasnije sam ga upoznao, možda nije lijepo to govoriti, ali to je životna istina, kad je postao premijer. Onda se to nama iz vrha HDZ-a činilo tako da je to bilo degutantno. Što da vam kažem, ja sam od njega i njegovih ministara dobio pet kaznenih prijava. Morao sam ići u policiju davati izjave, tamo sam sjedio s nekima, ne znam, koji su došli s ulice jer su nekoga okrali ili nešto. Sjedim s njima, baš sam ih dobro upoznao i objašnjavam da to što su oni tužili nema nikakvog temelja jer, pogledajte ovaj dokument, i onda sam se pretvorio sam sebi u odvjetnika.
I to je trajalo mjesecima, vrlo neugodno. Onda me preko Ministarstva financija pritisnuo da imam neke neregistrirane prihode. Dakle, nešto strašno. To je za mene najteža optužba za političara. Živio sam stvarno asketski i pazio na sve, ali je izvukao da sam 12 godina prije toga išao kao predavač na neke kongrese i tamo dobio dnevnice koje nisam prijavio. Nisam ih ni morao prijaviti. To nije bio prihod. Dakle, po svim zakonima sam radio sve u redu. Tri godine je trebalo da povuku sve te optužbe. Dakle, hoću vam reći da je to čovjek koji se tako osvećuje, koji je tako prgav, koji, nažalost, sebe stavlja u prvi plan ispred svega. S njim nije teško ući u sukob. I bit će velikih sukoba u budućnosti, i što je situacija teža, to on teže funkcionira. Neki dan, jedan njegov govor – pa on nas je posvadio s tri-četiri države u roku od 15 minuta. Ne treba toga u politici, ne treba toga u Hrvatskoj. Mi trebamo tolerantne ljude, ljude koji će u ovoj situaciji, kad smo slabiji i ekonomski i vojno od svih ovih koji dirigiraju globalnu politiku, komunicirati s njima, a ne ih uvredama tjerati od sebe. Nažalost, to nećemo dočekati u današnjem predsjedniku države.
Sad kad ste se dotaknuli drugih država i svega, u zadnje vrijeme gospodin premijer Srbije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, priprema se za nove izbore pa koristi sva moguća sredstva da prikaže Srbiju kao ugroženu zemlju od strane Hrvatske, spominje vojni savez Hrvatske, Albanije i Kosova kao najveću prijetnju Srbiji, a sada su i istaknuti srpski političari počeli javno prozivati hrvatske kolege i nazivati ih ustašama. Smatrate li da bi bilo bolje da hrvatski političari uopće ne reagiraju na izjave iz susjedstva ili njihove izjave zahtijevaju žešću reakciju?
Prvo, dobro ste rekli u prvoj rečenici. On to radi zato jer mu se približavaju izbori, odnosno jer je njegova politička situacija nestabilna. On ne može dati Republici Srbiji ni dobar standard, ni dobre financije, ni dobru političku situaciju jer je on nesuvisao političar. Ja ću u priči o njemu možda biti malo previše oštar. Zašto? To je čovjek koji je 1991. i 1992. godine, dakle kad se ginulo, dolazio u Glinu i držao vatrene ratno-huškačke govore. Ne može to demantirati jer postoje videosnimke. Taj čovjek je kriv za velik broj smrti u Hrvatskoj jer je takvo huškanje lokalne Srbe natjeralo da idu u rat, da se bore i da ubijaju. I u normalnim okolnostima taj bi čovjek bio nakon rata optužen za poticanje na ratni zločin.
Međutim, on je izabran i postao predsjednik države koja je bila agresor na Hrvatsku. Dakle, od njega ne možete očekivati ništa pozitivno. Drugo, apsolutno je nesposoban. Srbija je danas najsiromašnija, najjadnija, s najmanjom kupovnom moći. Svađa se s Europom, svađa se s NATO-om, priključio se Rusiji i ne pušta je, iako je ona postala agresor na Ukrajinu, s negativnim predznakom. On se drži za nju kao pijan plota i na taj način destabilizira svoju zemlju. Njegov karakter dolazi do izražaja u tome kako je nazvao te dalekometne supersonične rakete koje je objesio na MIG-ove 29. Nazvao ih je 'Zagrepčanke'. Ništa više vam ne treba reći. Dakle, njegova psiha je potisnula te rakete iz obrambene zone i zamišlja kako bi s njima mogao gađati Zagreb. To je njegova intimna želja iz 1991. i 1992., kad je dolazio govoriti da ovo nikad neće biti Hrvatska. To je nešto prestrašno. Kad imate takvog čovjeka na čelu države, teško je s takvom državom surađivati. E sad je vaše pitanje kako na to odgovoriti.
Naši političari odgovaraju vrlo blago. Paze da ga ne uvrijede, da ga ne izazovu, da ne ispadne nekakav diplomatski skandal. Ma tom čovjeku treba reći samo jednu rečenicu: pa ti i tvoji ste nas klali prije 30 godina. Zato se oružavamo. Nikad nije Hrvat stupio nogom na tlo Srbije i ratovao. Ali Srbi su itekako ratovali na tlu Hrvatske. Međutim, iz nekih razloga, vjerojatno više međunarodnih nego nacionalnih, naši se to ne usude reći jer su dobili nalog da pokušaju njega pripitomiti i privući ga Europskoj uniji da se ne bi prilijepio uz Rusiju. Ne može se žrtvovati država za nečiji drugi interes. Ne može i ne smije. Hrvatska mora voditi svoju suverenu politiku, tako nas je učio pokojni Franjo Tuđman, a suverena politika znači da sam odlučuješ o svojoj sudbini, gdje god je to moguće. A u ovom smislu itekako je moguće. Jer mi smo njihovi susjedi, mi smo prvi na udaru svih političkih i, ne daj Bože, ratnih operacija itd., a ne oni iz Bruxellesa koji nam govore: ne, ne, nemojte vi.
Ja sam vam napisao, odmah po završetku rata, jednu knjigu koja se zove 'Srpski zločini nad hrvatskim civilima u agresiji'. Dakle, zbog toga su me napali iz Bruxellesa. A knjiga ima vrijednost u tome što je dokumentaristička. Mi smo u stožeru saniteta evidentirali svakog ubijenog civila jer to je zločin. Ubit vojnika, nažalost, nije zločin. Svakog civila smo identificirali, dokazali da nije bio vojnik u civilu i napravili popis. Dakle, to je dokaz što su oni radili. Pobijeno je 7263 civila i 402 djece. To je strašan zločin protiv čovječnosti.
Iz Bruxellesa su govorili: zašto to sad pišeš, pusti tu knjigu, nemoj to. Tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović rekao je: 'Andrija, pa to je nepotrebno'. A ja sam im stalno govorio: ako ne dokažeš ratni zločin i ne osudiš zločinca, on će ponoviti zločin. To danas, nažalost, vidimo u svijetu. Dakle, od tada prema Srbiji postoji takva blagonaklona politika, umjesto da se te zločince dokazima natjeralo na sud i da dobiju ono što su zaslužili. Nismo ni to napravili. Danas se jednako tako blagonaklono ponašamo prema Srbiji i oni zbog toga sve više i više pojačavaju svoju agresiju prema Hrvatskoj, u ovom smislu političku, a ne kao prije vojnu. To neće dobro završiti. Jer taj Vučić u Srbiji među mladima postaje uzor. On povlači mlade ljude koji ne znaju što je bilo, a ne pitaju, kao što nam kaže naš Thompson. Znači, on je dvostruko zlo. I danas muti situaciju i odgaja te mlade generacije koje će reagirati kao on. Zato bih ja to vrlo energično, bez ikakvih izmišljanja i uvreda, samo pokazao što je napravio taj Beograd. Bez obzira na to što tada nije bio Vučić, bio je Slobodan Milošević za kojeg je Vučić radio. Prema tome, ista politička linija. I to bih mu svaki put nabio na nos.
Prije nekoliko dana bila je obljetnica rođenja prvog ministra obrane RH, Gojka Šuška. Često ste u javnosti govorili o njemu, ali imate li još neku priču ili anegdotu o Šušku koju dosad niste podijelili s javnosti?
Svakodnevno smo radili zajedno pa je bezbroj stvari koje bi javnost trebala znati o Gojku Šušku, samo vi s time ne možete doći u javnost. Ti podaci su za medije tabu. Gojko Šušak je za medije najnapadanija osoba u hrvatskoj bližoj prošlosti. Sjetite se samo, on je došao iz Kanade gdje je imao dobru egzistenciju. O tom njegovom kanadskom dijelu života ne smije se ni pisati, zvali su ga posprdno 'pizza-man' zato što je otvorio pizzeriju. Gojko Šušak je u Kanadi prije svega bio cijenjen kao poduzetnik. Imao je poduzeća koja su dobro radila. Gojko Šušak je u Kanadi bio čovjek koji je radio na polju kulture i na polju obrazovanja. To nitko sada neće reći – on je u Kanadi osnovao hrvatske studije u francuskom dijelu zemlje. Bio je direktor jedne hrvatske škole u engleskom govornom području. Bio je predsjednik hrvatsko-kanadske kulturne unije.
Znači, to je čovjek koji je višedimenzionalan, ali se te njegove dimenzije koje su izrazito pozitivne ovdje uopće ne ističu. Dapače, čak se i taje. Drugo, kada je došao ovamo, dobio je putovnicu tadašnje Jugoslavije. Odmah su pustili u eter da je on bio suradnik UDB-e u Kanadi. Dakle, tko je to ubacio? Upravo potomci te UDB-e koji su polako planirali preuzeti vlast i na kraju su je i preuzeli. Toliko je bio napadan, a on je to stoički sve podnosio i uvijek je govorio: 'Andro, samo da stvorimo Hrvatsku, pa neka onda baljezgaju što hoće'. Kada je bio na samrti, nažalost, moj prijatelj i general Rojs i ja bili smo nazočni njegovoj smrti. Dva sata ranije mi je rekao: 'Znam da umirem, nije mi žao jer smo stvorili Hrvatsku'.
