Jeste li svjesni moći globalističke ideologije koja djeluje protiv djece? (I. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 19 Travanj 2026 12:14
Subverzivno ubacivanje lektire s naglašenom temom seksualnosti svih vrsta, pornografskim, homoerotskim, pedofilskim scenama, uopće temama izopačenosti, jedan je od načina šokiranja, zbunjivanja djece te normalizacije promiskuiteta i parafilija, što ćemo pokazati preko oglednih primjera spornih naslova školske izborne lektire u Hrvatskoj i Sloveniji.
U Društvu katoličkih pedagoga Slovenije i u Hrvatskom katoličkom društvu prosvjetnih djelatnika posvetili smo više pozornosti literaturi koja se djeci i mladima nudi za obveznu ili izbornu lektiru u osnovnim i srednjim školama. Uočili smo, naime, da je na Zapadu, osobito u Americi, ideološki zaokret u društvu i školi pratila i promjena lektire. Čitanje bi trebalo pridonositi osobnom razvoju, duhovnom rastu djece i mladih, a ne raspadu njihove duhovnosti, pišu prof. Dragica Motik i prof. Matija Grgat.
Poznato je da se upravo preko literature, zahvaljujući mašti koja stvara slike i osjećajima koji se pri tome bude, lako prenose ideje, stavovi i modeli ponašanja jer se čitatelj poistovjećuje s likovima iz literature i uživljuje u njihove situacije. Zato je literatura stoljećima bila temelj odgoja i prijenosa univerzalnih duhovnih vrijednosti. Vrijedna djela klasične književnost od antike do 20. stoljeća, i prije toga, potiču na razmišljanje o smislu života i ljudske sudbine, o pitanju dobra i zla, o važnosti ljudskog duha i duše te njihova oplemenjivanja, što i jest uloga umjetnosti. Naime preko katarze, suosjećanja, etičkih spoznaja, duhovnih zakonitosti, širenja vidika, duh se usavršava i raste.
Djeca školske dobi zbog svoje emocionalne osjetljivosti i kognitivne nezrelosti mogu vrlo lako nekritički usvojiti štetne uzore i ideje koje im se lijepo predstavljaju. O utjecaju što ih knjige mogu imati na duševni svijet čitatelja pisali su i sami pisci (Dante, Cervantes, Flaubert, Puškin…). Stoga je pedagoško-psihološki ključ u izboru literature neobično važan, ali danas zapostavljen ili možda baš zbog ideologije planski izbačen.
”Upravo po tom kriteriju sadržaje nekih knjiga smatramo neprimjerenim za čitanje jer razorno djeluju na mlade umove, poništavaju vrijednosti koje želimo prenijeti našoj djeci, odbacuju znanstvene istine te uništavaju smisao odgoja i obrazovanja i djecu izlažu riziku od štetnog (o)ponašanja”, pišu Motik i Grgat .
Seksualizacija djece i mladih putem lektire
S preporučenim ili obveznim čitanjem nekih književnih tekstova put do djece je jednostavan, ali skriven. Subverzivno ubacivanje lektire s naglašenom temom seksualnosti svih vrsta, pornografskim, homoerotskim, pedofilskim scenama, uopće temama izopačenosti, jedan je od načina šokiranja, zbunjivanja djece te normalizacije promiskuiteta i parafilija, što ćemo pokazati preko oglednih primjera spornih naslova školske izborne lektire u Hrvatskoj i Sloveniji.
Ako pogledamo tendencije u cijelom zapadnom svijetu, Slovenija ii Hrvatska nisu iznimke. Ubrzanim korakom slijedimo ideologiju koja nema temelja u zdravom razumu.
Primjer iz Hrvatske
Što se tiče izborne lektire za predmet Hrvatski jezik, odlukom ministrice Blaženke Divjak (2019.), mimo zakonom propisanog kurikula, na „mala vrata“ ostvaren je legitimitet za takvu literaturu u hrvatskim školama. Podsjećamo da je nakon višegodišnjeg sporenja o izbornoj lektiri, iz koje su šokantni citati kružili internetom, ministrica Divjak dala zeleno svjetlo za niz knjiga koje donose nasilne, pedofilske i pornografske scene. Učinila je to u suradnji s Filozofskim fakultetom, tako da je Odsjek za komparativnu književnost proveo elektroničku anketu među nastavnicima hrvatskoga jezika i knjižničarima, čiju vjerodostojnost nitko od kritičara ove literature nije mogao kontrolirati.
Omogućujući takve sadržaje, istodobno je omogućila da nastavnici biraju izbornu lektiru i izvan objavljenog popisa na kojem su se sporni naslovi našli „u ime struke“.
Ako može knjiga Anđeo u ofsajdu (pedofilske scene, morbidnost, blasfemične asocijacije i sl.) Zorana Ferića i Norveška šuma Harukija Murakamija (trinaestogodišnja učenica siluje svoju tridesetogodišnju učiteljicu) ili Črna mati zemla Kristiana Novaka (pedofilija, eksplicitan opis silovanja dječaka, niz samoubojstava, vulgarni jezik), onda može u školu ući bilo što. Izbor je prepušten nastavniku. I budućim političkim okolnostima kojima će se i nastavnici pod pritiskom pokoriti.
Zajednička je karakteristika svih tada spornih književnih naslova (uključujući ovdje navedene): hiperseksualiziranost, likovi bez moralnog kompasa i duhovnih vrijednosti, pomračenje duha i uma, vulgarnosti, svijet bez svjetla i ljepote, melankolija, skepsa, sarkazam, tragika, nasilje… Pa se jednostavno samo od sebe nameće pitanje: pokušava li netko ubiti duh djeci i mladima?
Primjer iz Slovenije
Slično je u Sloveniji. Lektira učenike izravno ili neizravno, putem mašte, znatiželje, usmjerenog fokusa i buđenja tjelesnosti, potiče na spolne prakse i eksperimentiranje s „rodnim identitetom“. Uzet ćemo roman slovenske spisateljice Suzane Tratnik Ime mi je Damjan kao primjer štetnosti promicanja takvih djela među mladima, a preporučen je za čitanje već u osnovnoj školi. Želimo osvijestiti roditelje, odgajatelje i učitelje o neprimjerenim i problematičnim postupcima u državnim institucijama.
Prije svega mislimo na odgojno-obrazovne ustanove, koje plaćaju svi građani kao porezni obveznici. Dat ćemo i važne informacije o tom romanu i njegovu kratku analizu, a onda sadržaj romana staviti u širi kontekst kako bi se razumjela duboka pozadina ovog fenomena.
O romanu Ime mi je Damjan i njegovoj autorici
Autorica romana je Suzana Tratnik, slovenska spisateljica, prevoditeljica, sociologinja, publicistkinja i lezbijska aktivistica. Suosnivačica je lezbijskog udruženja LL iz Ljubljane i suradnica je Festivala LGBT-filma. Lezbijsku grupu LL pri ženskoj sekciji Lilit osnovala je 1987. godine zajedno s Natašom Sukič, zastupnicom stranke Ljevica. To je bila prva lezbijska organizacija u Istočnoj Europi. Intrigantno je i simptomatično da je Lilit u židovskoj demonologiji ženski demon koji mrzi čovječanstvo, ubija djecu i zavodi muškarce.
Roman je objavljen 2001. godine u Nakladi ŠKUC, a 2014. godine i u Mladinskoj knjizi. Te godine odabran je kao knjiga za srednjoškolce u okviru projekta Rastem s knjigom. Stavljen je na popis Zlata hruška za dječju književnost, a dobio je i Prešernovu nagradu. Izdavanje romana sufinancirala je Javna agencija za knjigu Republike Slovenije. Namijenjen je starijim osnovnoškolcima i mlađim srednjoškolcima. Do te informacije došli smo u razgovoru s učiteljima i učenicima kojima je ovaj roman besplatno darovan.
Pogovor knjizi potiče na čitanje i služi kao LGBT edukacija
Pogovor romana napisao je homoseksualni aktivist Roman Kuhar kao propagandu LGBT ideologije. Djelo je predstavio kao prvi slovenski „transrodni“ roman, ali i kao prvi lezbijski roman. Autor predgovora čitateljima pojašnjava različite rodne identitete kojih prema rodnoj ideologiji ima više. Neki su sažeti u skraćenici LGBT. Autor tvrdi da biološki spol, određen rođenjem, nije nužno objektivan, da na spol utječe okolina odnosno društvo, zato ga u svojoj ideologiji nazivaju “društvenim” spolom.
Roman Kuhar piše: „Većina razlika između muškaraca i žena nije biološki uvjetovana, nego nam društvo u kojem živimo poručuje što je primjereno za muškarca, a što za ženu, te kakav muškarac i žena trebaju biti.“ I dalje zaključuje: „U Sloveniji otprilike 100 djece živi s dvije mame ili dva tate, a taj se broj stalno povećava…. stvari se, međutim, brzo mijenjaju na bolje.”
Pitanje je kako te rečenice doživljava dijete (učenik) kad, potaknut njima, razmišlja o sebi i o vlastitom spolnom identitetu. Zbunjuju ga? Potiču mu maštu? Uvode li u preispitivanje vlastitog spola i spola onih oko njega? Dovode li ga u nepovjerenje prema vlastitom razumu i očima? Svakako iz temelja mijenjaju učenikovu, razumsku percepciju spolnosti. One su udar na logiku po kojoj sve ima uzrok i posljedicu jer dvije žene ili dva muškarca nikako prirodno ne mogu postati roditelji. Mladog čitatelja zbunjuju, prisiljavaju na šutnju i pokornu poslušnost ili zatajenje vlastitog razuma i logike.
Prihvaćanje istospolnih parova s djecom za autora znači „mijenjanje stvari na bolje“, a poručuje neizravno mladom čitatelju da je takva zajednica nešto „bolje“ od njegove obitelji, da istospolni parovi imaju pravo na djecu, iako ih prirodnim putem sami ne mogu donijeti na svijet; dakle da je posvojenje ili iznajmljivanje maternice LGBT parovima stvar njihovih prava. Poručuje učeniku neizravno:“
Ti si roba koju se može kupiti.“ Za djecu to zasigurno nije korisno. Djeca za zdrav razvoj trebaju oca i majku, a ne dvije majke i dva oca. Oduzimati pravo djetetu na zdrav razum, logiku, na oca i majku u ime vlastitih sebičnih ciljeva, zločin je, bez obzira koliko se naglašavalo pravo odraslih da imaju dijete.
Još je papa Benedikt XVI. upozorio da »… se doista suočavamo s globalnom ‘antropološkom revolucijom’ koja napada same korijene ljudskog postojanja. Ta revolucija ima pet političkih ciljeva: ukinuti očinstvo i majčinstvo, uništiti obitelj, legalizirati pobačaj, legalizirati istospolne ‘brakove’ koji bi obuhvaćali posvajanje djece i medicinski potpomognutu oplodnju, te se zalagati za seksualizaciju djece kroz obveznu cjelovitu seksualnu edukaciju.«
Kratak sadržaj romana
U romanu Ime mi je Damjan riječ je o neshvaćenoj devetnaestogodišnjoj djevojci Vesni, koja odbacuje svoj spol, identificira se kao muškarac i živi kao Damjan. Iako je njezinoj patnji, otuđenju i odbacivanju identiteta uzrok zapravo spolno zlostavljanje koje je nad njom počinio otac dok je bila dijete, težište je na rodnom identitetu. „Damjan“ želi da ga prihvate kakvim se predstavlja.
Ključna poruka je da djeca imaju slobodu izabrati kojem će spolu pripadati. Roman kritizira kruto shvaćanje spola i djeci šalje neznanstvene poruke o mogućnosti samoodređenja spola. Djelo se bavi temama poput rodnog identiteta i homoerotičnosti, računajući na simpatije mladih čitatelja prema Damjanu i njegovoj situaciji. Prikazuje obitelj ugrožavajućom zajednicom, skrivenom iza kulise građanske norme, i pobunjenog pojedinca koji se tome odupire tražeći autentičnost.
Roman autorica piše stilom kojim pokušava ostvariti bliskost s potencijalnim čitateljima (starijim osnovnoškolcima i mlađim srednjoškolcima) korištenjem mladenačkog govora. U romanu čitamo dijaloge koji su puni kolokvijalnih riječi, ali i vulgarnosti, kletvi i psovki. Na više stranica ponavlja se rečenična fraza: Hvala k – – – -, i mnogi drugi vulgarni izrazi, što je (valjda pretpostavlja autorica) jezik koji svi mladi koriste u međusobnoj komunikaciji.
Sigurni smo da ih ne koriste svi i da će mnogima smetati vulgarizmi koji će im ući u podsvijest. „Utiskivanje“ pak prostačkih riječi u um mladog čitatelja sklonog takvom izražavanju, može učvrstiti njegovo uvjerenje da to nije loše, da je normalno za mlade. Dobar odgoj podrazumijeva pomoć učenicima da se uzdignu na viši stupanj u svemu, pa i u jezičnom izričaju. Ali nije samo jezični stil neprikladan, već i događaji odnosno prikaz života problematičnih mladih koje upoznajemo u romanu.
Njihovi životi odvijaju se u stalnom konzumiranju alkohola, korištenju opijata, tučnjavama, noćnim zabavama, zapostavljanju svakodnevnih obveza, nedostatku noćnog sna, spavanju preko dana itd., protivljenju pravilima uljuđene komunikacije i konstruktivnog ponašanja; npr. redoviti dnevni poslovi, briga za uredno okruženje, briga za prehranu, zdravlje…
Pogledajmo nekoliko odlomaka iz romana – Biste li svojem djetetu preporučili čitanje?
Ukratko, te večeri bili smo pijani i odlično raspoloženi. Roki je stalno plesao i divljao, da, glavni je bio pri šanku… Roki (biološka žena) uopće se ne snalazi s djevojkama, i zato kaže da mu treba romantika, a ne seks. Ako smo pijani, onda nije problem, jer se o svemu dogovorimo bez rasprave.
Podigao sam Rokija i odveo ga na WC da se malo ohladi i pribere. Htio sam ga napizditi zbog Jane, ali riječi mi nisu izlazile. I sam sam bio već previše pijan. Na WC-u se Roki naslanjao na umivaonik i psovao Janu. Pustio sam ga da se ljuti, jer se tako prije pribere. Ljuljao se i pio u isto vrijeme, iako mu je više teklo niz bradu nego po grlu. Zato sam mu uzeo pivo iz ruke i radije sam popio, da ne bi sve propalo…
Mahao je nožem ispred sebe, pokazujući mi kako će ubiti i porezati Janu, i učinio bi to stvarno. …. `Pijan sam kao p – – – a i ništa me brigaaaa`, mrmljao je Roki…
Kad se probudio kasno sljedećeg poslijepodneva, shvatio je da ga je onaj Švabo nabrisal s leđa. Tada sam postao histeričan. Stiskao čvor na Nelijinom zapešću, ali krv je lila poput ludog vodopada. Što god sam učinio, ništa nije pomoglo, krv se nije dalo zaustaviti.
Najveća novost, međutim, bila je što je Roki slučajno saznao da u Ljubljani već nekoliko godina postoji disko za gejeve i lezbijke. To mi je bilo malo čudno, i kao što sam mu rekao, nisam znao što bih radio među pederima ako je mislio da me nagovori da idemo u taj pederski disko.
Kad sam se otrijeznio, bilo mi je neugodno pogledati u oči ženskoj s kojom sam se seksao. Ali ne zbog samog seksa, nego zato jer sam pred očima imao Nelu, pa onda još Baricu, sve mi se pomiješalo u glavi. Već sam se pitao jesam li pored alkohola opet još nešto progutao.
… Peti put sam se sjetio kako mi je Barica šaptala da nikada nije spavala sa ženskom. Možda bih je mogao nazvati…..? Znači li to da si je cijeli život željela žensku? A ja sam bila njezina prva – ako pogledamo sa seksualne strane. Eto, s tehničke strane.
Već dugo sam govorio da će Damjan pronaći ljubav svog života. Roki i frendovi su se smijali, kao, ti i , ljubav? Pa ti ne možeš ni trijezan biti s pi – – -.
Na internetu se može pronaći informacija da je ovaj roman obvezno štivo devetoškolcima u nekim školama; pronašli smo podatak da je to slučaj u OŠ „Boštajn“.
Država izravno potiče čitanje ovakve literature ne obraćajući pozornost na kritičke primjedbe. Kritika je već bila objavljena u Sloveniji. Napisala ju je Vesna Vilčnik na portalu 24kul.si. Roman je ocijenila lošim i neukusnim.
Roman je preveden na njemački, češki, slovački i srpski. U Sloveniji je 2014. godine distribuiran u 22.000 primjeraka učenicima prvih razreda srednjih škola i učiteljima.
Sljedbenici rodne ideologije na državnoj razini pronalaze snažnu potporu u međunarodnim dokumentima i strategijama UNESCO-a, WHO-a, UNICEF-a. Ili su možda sami pod njihovim utjecajem prihvatili takvu ideologiju i literaturu? Globalne posljedice rodne ideologije osjećaju se diljem svijeta, osobito porast rodne disforije među mladim djevojkama (Kaltiala et. al, 2017;Cass 2024).
