‘Šumski pjesnik’ Grlić Radman radije o travi nego o Šimonoviću
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Travanj 2026 18:09
“Lu.Jhfgjčoai.Kjckgvkl,dkfjvh.” Niste razumjeli? Bez brige. Nisam ni ja razumjela šumsku poeziju kojom nas je ovih dana počastio ni manje ni više nego ministar vanjskih i europskih poslova Radman. Grlić Radman.
Posvetivši se čišćenju okoliša i naišavši na odbačenu automobilsku gumu, u ministru se upalila ona poznata poetična iskra. Samo jedan pogled prema travi kojoj netko, kako potom čeznutljivo reče gospon Gordan, “nije dozvolio klicanje”, pretvorio je izjavu novinarima u romantičan govor, gotovo na rubu šekspirijanske tragedije.
Ponovno slušanje izjave kako uklanjanje gume može dovesti do “revitalizacije” i “otoku koji će sada prodisati” vraća me na početke mojih naivnih čuđenja o političarima.
Nerazumljivu izjavu možete poslušati (vjerojatno ćete trebati više puta) ovdje, a zatim, možda po prvi put, u potpunosti shvatiti stih Antuna Branka Šimića: “Pjesnici su čuđenje u svijetu”.
Cjelov u obraz njemačkoj kolegici
‘Tragikomične’ trenutke ministra vanjskih poslova pamtimo još od vremena kad je pokušao (i, recimo, ovlaš uspio) poljubiti njemačku ministricu vanjskih poslova Annalenu Baerbock.
Tko zna? Možda je, ponesen svojom pjesničkom tankoćutnošću, naš ministar zamislio da je u ulozi kakvog viteza koji treba osvojiti djevu Annalenu. I to pred kamerama! Međutim, umjesto da dojaše na bajkovitom bijelom konju čija griva vijori na vjetru, morao je stajati na nekim tamo bezveznim, nimalo romantičnim stepenicama, na kojima su se političari za fotografiranje tiskali i usiljeno smješkali k’o nekad djeca pred pločom učionice na dan primanja u pionire.
Gospon Gordan je možda osjećao leptiriće u trbuhu čekajući da utisne svoj cjelov u obraz njemačke mu kolegice. Neke emocije nikada nećemo javno doznati. (I dobro je da je tako…)
Od Sergeja – za Sergeja
No, prvi doslovno poetični trenutak dogodio se, ni manje ni više, nego pred Sergejem Lavrovim, ruskim ministrom vanjskih poslova. Lavrova je 2020. godine ugostio upravo naš ministar zaštite okol… pardon, vanjskih poslova. Gospon Gordan skinuo je masku (i to doslovno, onu koja “štiti” da jedan virus ne skače uvis i s motkom) i – govorio stihove! (Ah…! Trepćem previše puta u minuti!) Za Sergeja Lavrova stihovi Sergeja Jesenjina.
“Naš susret smo počeli tako što sam čitao Sergeju rusku poeziju na ruskom. Otkrio sam njegovu toplu ljudsku dušu.”
Nakon ovako nečega, čovjek skoro pa zanijemi.
No, Grlić Radman svakako je pokazao visoku razinu inkluzivnosti, rodne ravnopravnosti i inih bitnih pojava za “europski” i “svjetski imidž” Hrvatske. Ljubio je ženu, a poeziju recitirao muškarcu.
Gradnjom ovakvog imidža, dobili smo priliku zamisliti sliku ministra vanjskih poslova Hrvatske kako se penje na tenkove gurajući bukete ruža kako bi zaustavio oružane sukobe. (Skačući s tenka, na noge bi se svakako dočekao lakoćom mačke, a ne kao Zoran Milanović.)
Grlić Radman, sa svojim dosadašnjim političkim habitusom, više nalikuje na čovjeka koji bi hodao u kakvim prosvjednim skupinama noseći u rukama kartonski transparent na kojemu je flomasterima nacrtan znak mira, nego na čovjeka od kojega se očekuje ozbiljan pristup vanjskoj politici i međudržavnim odnosima koji se (nažalost?) ne grade poljupcima i poezijom.
Prava tragedija za Grlića Radmana
No, jedna prava tragedija odigravala se, zapravo, daleko od zagrebačkih proplanaka na kojima trava ne diše.
Ovaj, za neke simpatičan čovjek, možda se uspješno “vadi” na kartu zbunjenosti i imidža šumskog pjesnika. No, o pravim problemima, u kojima se spominju konkretna imena i brojke (u ovom slučaju stotine tisuća) – šuti.
Nedavni skandal koji potresa njegovo ministarstvo, a ‘teži’ 750.000,00 američkih dolara, provukao se ispod radara tek jedan dan. Kratka vijest o pronevjeri goleme svote novca u redovima Stalne misije RH pri UN-u bljesnula je kao zvijezda padalica na medijskom nebu mainstreama. Uz nju, provukla se i “trčeća” izjava Ivana Šimonovića. On je, eto, vijest o osumnjičenoj Hrvatici koja je u njujorškom računovodstvu “operirala” od srpnja 2017. do studenog 2023., “jedva dočekao”.
Šimonović je, kaže, svu dokumentaciju još prije dvije godine dostavio Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Čije li je stihove u tom trenutku recitirao gospon Gordan, zar mu je promaknulo Ivanovo pismo?!
Šimonović se “oprao” odgovornosti od priče teške 750 “soma” dolara. A Ministarstvo? U odgovoru za naš portal ni slovom ga se nije dotaknulo.
Možda bi onda bio pravi trenutak da Grlić Radman spoji svoje pjesničke i političke afinitete u jedan, pa i zapjeva. Dajem mu prijedlog, uz ‘vjetar u leđa’…
“Oj, Ivane, pobratime mio,
Jesi l’ skoro u New Yorku bio…”
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
