Zdravko Gavran: Ovaj put Iran bi mogao biti taj koji prvi kreće u napad
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Svibanj 2026 12:02
U kontekstu svojevrsnoga ’hladnog rata’ iscrpljivanja – dok traje primirje između SAD-a i Irana i uzajamna blokada Hormuza, zbog čega trpi velik dio svijeta, ali koji najviše pogađa, osim zaljevskih zemalja, sam Iran – ta zemlja suočava se sa situacijom na koju nema pravog odgovora.
A popustiti u pogledu svoga nuklearnog programa i ostaloga njezino vodstvo ne želi niti će na to pristati, pa ni pod cijenu vlastite propasti. No ono ujedno računa na pobjedu u ovom Iranu nametnutom mu ratu. Kako izaći nakraj s američkom blokadom vlastitih luka, koja je „nešto učinkovitija od bombardiranja“, kako je danas Axiosu rekao Trump? Jedino – vojnim protuudarom. Iran bi uskoro mogao poduzeti „praktičke i dosad neviđene vojne akcije“ zbog američke blokade iranskih luka, izvijestio je danas iranski državni kanal Press TV pozivajući se na „visokopozicionirani sigurnosni izvor“, koji je dosadašnji izostanak razbijanja blokade objasnio kao pokušaj da se „diplomaciji dade prigoda“.
Dva su mjeseca upravo protekla otkako su Sjedinjene Države i Izrael započeli zračne i raketne napade na vojne i druge ciljeve u Iranu, na koje je ovaj uzvraćao uglavnom protuudarima balističkim i krstarećim raketama te dronovima na američke baze i vojne efektive na Bliskom istoku, na ciljeve u Izraelu te na ciljeve u zaljevskim arapskim zemljama, od kojih su najnapadnutiji bili Ujedinjeni Arapski Emirati. S razlogom, koji se tiče i njihova miješanja u rat u Jemenu nasuprot proiranskom, šijitskom Hutijevu pokretu.
Pregovori u Islamabadu nisu urodili nikakvim plodom, a rok primirja istekao je…
Prije nešto više od dva tjedna predsjednik Trump odlučio se obustaviti vojna djelovanja, na što je Iran odgovorio zrcalno, kako bi se dalo vremena pregovorima za eventualno diplomatsko rješenje međusobne sukobljenosti. Vođeni su pregovori, zatim je iranska strana odustala od pregovora, taj rok u međuvremenu je istekao, predsjednik Trump produžio je zatim na neodređeno vrijeme primirje, koje može u svakom trenutku prekinuti, no od mirovnog sporazuma putem diplomatskih posredovanja i pritisaka nema i dalje ništa niti je on izgledan. Sve aktivno uključene strane, a osobito Iran, inzistiraju i dalje na onomu na čemu su inzistirale i prije početka ovogodišnjega oružanog sukoba. Da je posrijedi nepopustljivost te da zbog neostvarenih ciljeva sve strane imaju svoje razloga za nastavak oružanog sukoba, pisali smo ovdje početkom travnja, dok se još nije znalo hoće li pregovori u Islamabadu uroditi određenim plodom. Nisu urodili nikakvim plodom.
U tom razdoblju prvo je Iran uveo protupravnu selektivnu blokadu civilne i ostale plovidbe kroz čitav Hormuški tjesnac. Mora se napomenuti da su iranske teritorijalne vode samo s jedne strane tog tjesnaca, dok su omanske teritorijalne vode s druge strane tjesnaca, no Iran je zaprijetio da će gađati svaki brod (neke je i gađao odnosno uzapćivao) koji bi bez dozvole, iranskog navođenja i plaćanja tranzitne pristojbe Iranskoj revolucionarnoj gardi odlučio ploviti kroz taj tjesnac. Iran je pritom načelno otklonio mogućnost propuštanja civilnih i vojnih brodova zemljama s kojima nije u dobrim odnosima.
Prvo iranska selektivna blokada plovidbe Hormuškim tjesnacem, a zatim američka blokada iranskih luka
Iranska blokada Hormuškog tjesnaca pogodila je glavninu izvoza nafte, ukapljenog plina i naftnih derivata iz Perzijskog zaljeva, dakle iz zaljevskih zemalja Iraka, Kuvajta, Katra, Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. Posljedica je bila nastavak rasta cijena fosilnih goriva na svjetskim tržištima te veća opća zabrinutost zbog skupoće i očekivane nestašice fosilnih energenata ako ta selektivna blokada potraje.
Iranski potez doveo je Sjedinjene Države, od kojih se očekuje da se brinu za sigurnost plovnih putova i isporuke energenata, u vrlo nezgodnu situaciju. Ispalo je da masovno bombardiranje Irana nije polučilo nikakav (za SAD i Izrael) željeni i očekivani rezultat, nego naprotiv vrlo teške učinke i posljedice za zaljevske zemlje i gospodarstvo mnogih država diljem svijeta. I s obzirom na očito uspješne, a za SAD i Izrael vrlo neugodne (iznad njihovih očekivanja i vojno-obavještajnih te analitičkih i planerskih procjena) učinke iranskih oružanih protuudara, svima se činilo da je Iran zapravo ispao pobjednik, iako je pretrpio (naoko) velike štete u intenzivnim bombardiranjima. Sjedinjene Države i Izrael istrošili su velik dio svoga raketnog i protuzračnog arsenala, a Trump je uvidio da se vojna kampanja, za koju je predviđao da će potrajati svega koji dan te da će zbog nje doći do unutarnjih procesa i pada iranskog režima, oteže unedogled, a pritom je jednako malo izgledno da će Iran i u čemu bitnomu popustiti, dok je iransko vodstvo unatoč desetkovanju vlastitih redova postalo još tvrđe i odlučnije i ’svojeglavije’ nego prije.
Američki ultimatum i iranska odbijenica
U tim danima političko i vojno i obavještajno-sigurnosno i ostalo vodstvo SAD-a intenzivno je razmatralo što učiniti, pri čemu je kao jedna od opcija na stolu bilo i slanje kopnenih trupa na neke važne lokacije u Iranu, kao što su pojedini otoci u Perzijskom zaljevu odnosno Hormuškom tjesnacu. Od takva se avanturizma (koji bi zacijelo odveo američke oružane snage u dugotrajan iscrpljujući kopneni rat s mnoštvom vlastitih žrtava i gubitaka, da se i ne računaju štete od iranskih projektila po američkim savezničkim zemljama i po američkim bazama i floti) odustalo. Predsjednik Trump radije je odlučio izvući asa iz rukava i ultimativno zaprijetiti Iranu da će mu uništiti energetsku infrastrukturu i time ga „vratiti u kameno doba“, što bi značilo posljedično ekonomski, socijalno i politički iznutra razoriti sustav iranske države i dovesti do ugroze sadašnjega režima, suočenoga tada s razjarenim mnoštvima (polu)gladnih i ogorčenih ljudi koji su ostali bez temeljnih stvari kao što je energija, zatim novac i ostalo.
Trumpova procjena bila je da će se iransko vodstvo zbog takve prijetnje ’us.ati u gaće’ od straha – jer to bi doista imalo katastrofalne posljedice za tu zemlju. Ali ne, naprotiv. Ono je i dalje ostalo tvrdokorno na svojim pozicijama, odbijajući odustati od svoga nuklearnog programa, a na što su se praktički u međuvremenu sveli svi prethodni (znatno brojniji) američki uvjeti i ultimatumi. Istodobno, iransko državno-političko vodstvo zaprijetilo je da će u tom slučaju uništiti energetsku infrastrukturu zaljevskih zemalja. Što bi bio neizravan, ali vrlo neugodan udarac za SAD, koji je svoju vojnu nazočnost u njima i njihovu kooperativnost i suradnju sa SAD-om prethodno pravdao upravo time da ih SAD, sa svojim bazama, flotom i zrakoplovstvom, sa svojom vojnom i obavještajnom prisutnošću, štiti od iranske eventualne agresije na njih. No što samo Iranu ne bi pomoglo.
Iranska kockarska igra na sve ili ništa približila se završnici
Ovdje smo već pisali da se Iran ponaša, doduše, racionalno, ali da to nije racionalnost zapadnoga tipa, nego neka posebna vrsta racionalnosti, koja je bez ikakvih krzmanja može prometnuti u fanatičnu iracionalnost. To je on što zapadnjački misleći Amerikanci nikako nisu mogli unaprijed pojmiti ni povjerovati, to da netko može biti toliko tvrdoglav i tvrdokoran pa i pod cijenu realnoga uništenja ekonomske podloge i infrastrukture vlastite zemlje i države. No iransko vodstvo – slijedom Homeinijeve revolucije iz g. 1979. i daljnjih procesa – jest upravo takvo: ponosno, suvereno, nacionalističko, religijski fanatično i neucjenjivo. Ono se kocka tako da vlastitu zemlju izlaže i riziku uništenja, a satisfakciju ili kompenzaciju nalazi u svijesti da će pritom nanijeti štetu SAD-u i američkim saveznicima na Bliskom istoku. To bi bila zapravo puka zluradost, gledano strogo racionalno. No vjerojatno nije riječ primarno o zluradosti, nego o racionalnoj kalkulaciji u ovoj kockarskoj igri na sve ili ništa, koja traje već mnogo godina, a sada se vjerojatno približila završnici. Ta se igra svodi na procjenu kako si najveća svjetska sila ne može dopustiti uništenje ukupne naftne, plinske i ostale (tako i postrojenja za desalinizaciju) infrastrukture na Arabijskom poluotoku i u samom Iranu, jer bi to imalo strašne posljedice ne samo za te zemlje, nego i za čitav svijet. Ne samo energetske, nego i ratno-eskalacijske i migracijske i ostale.
No što ako se ispostavi da se iransko vodstvo, navodno posve preuzeto od Iranske revolucionarne garde odnosno od „Čuvara (islamske) Revolucije“ pritom ipak preračunalo? Ah, ništa. Tada je i ono s vlastitim narodom spremno ispaštati i stradavati, kao što su, uostalom, to spremni svi koji se upuste u „sveti rat“, u džihad, napose oni koji su spremni na samoubojstvene napade na neprijateljske ciljeve.
Šira američka blokada iranskih luka kao „tuk na utuk“ i kao potez na koji Iran još nema odgovor
U takvoj situaciji, zacijelo svjestan velikih rizika koje sa sobom nosi nastavak američkog bombardiranja, pa i za američku flotu i baze na širem području Bliskog istoka, predsjednik Trump povukao je potez koji je zapravo izvrsno odabran „tuk na utuk“: odlučio se na (širu) blokadu svih plovila koja dolaze iz iranskih luka ili plove prema njima. Tu blokadu američka pomorska flota uspješno provodi već danima u Omanskom zaljevu i Arabijskom moru, ne zadirući u samo područje Hormuškog tjesnaca, budući da ondje američki ratni brodovi mogu postati ako ne „glineni golubovi“, ono vrlo izložene mete za iransku „flotu komaraca“ i za torpeda, dronove i rakete s obližnjega kopna skrivene pod zemljom odnosno ukopane u okolne planine.
Istina je da zbog blokade, koja je uvelike smanjila tranzit nafte i posve obustavila tranzit ukapljenog plina, i dalje ispašta velik dio svijeta, ispaštaju i američke saveznice u Zaljevu, ali ta američka taktika pokazuje se vrlo učinkovitom naprama samom Iranu, čiji je izvoz nafte, uglavnom u Kinu, praktički blokiran, a blokirana mu je i ostala trgovinska razmjena. Takvo stanje Iran ne će moći dugo izdržati. Sadašnja uzajamna blokada svojevrsni je rat iscrpljivanja bez pravih oružanih sukoba, dok traje primirje, koje Sjedinjene Države mogu u svakom trenutku prekinuti te nastaviti kampanju bombardiranja, budući da su u međuvremenu obnovile dio istrošenih projektila, strjeljiva i ostaloga te na područje Bliskog istoka dopremile popravljeni nosač zrakoplova (koji je neko vrijeme bio u splitskoj luci) USS Gerald R. Ford i onamo poslale i treći nosač zrakoplova kao pojačanje.
No, realno gledano, Sjedinjenim Državama, unatoč cijeni koju plaćaju svjetska energetika, gospodarstvo i financije, odgovara ne kretati u nova bombardiranja, nego samo održavati sadašnju blokadu, na koju Iran nema pravog ni dovoljno efikasna vojnog odgovora. Potraje li ta blokada dovoljno dugo, Iran će se početi urušavati, suočen s nestašicama, s gospodarskom i financijskom krizom i sa sve većim socijalnim nezadovoljstvima. Pitanje je koliko Iranu pomaže to da mu je Pakistan, navodno, upravo omogućio imati kopnenim putem i uporabom pakistanske luke blizu iranskog ozemlja zaobilaznicu za održavanje nužnih lanaca opskrbe i trgovinske razmjene sa svijetom…
Tri strateška cilja SAD-a (i Izraela) na Bliskom istoku, i globalno
Istodobno, događa se i mnogo drugoga, kao što je primjerice odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata o napuštanju OPEC-a i OPEC+-a s 1. svibnja. Timr je ta država, koja ima pozitivan odnos prema Muslimanskom bratstvu i održava razmjerno dobre odnose sa SAD-om, donekle i s Izraelom, zadala snažan udarac Saudijskoj Arabiji, koja se pokazala nesolidarnom spram Emiratima u jeku iranskog raketiranja, a i ponešto svojeglavom ili (potencijalno) prkosnom spram SAD-u.
Na Bliskom istoku i SAD i Izrael imaju zapravo pred očima dva strateška cilja, jedan obznanjen, a drugi prikriven: sprječavanje da se Iran nametne kao premoćna regionalna sila, ali i slabljenje sloge i moći arapskih zemalja kako se one ne bi, dovoljno jake i složne, našle u situaciji da mogu i da se usude prkositi političkoj volji i ambicijama bilo SAD-a, bilo Izraela. U neku ruku, Iran, koji je glavna meta američko-izraelske vojne kampanje, ujedno služi SAD-u i kao sredstvo „pacifikacije“ bogatih zaljevskih zemalja, u prvom redu najmoćnije od njih, koja je i domicilna zemlja sunitskog islama, a to je S. Arabija. Iran im pokazuje da ih Amerika doduše ne uspijeva zaštititi, ali da bi raskidanje savezništva s njom i odustajanje od njezine zaštitničke pomoći moglo za njih biti još pogubnije u suočenju s asertivnim i realnom vojno vrlo moćnim Iranom.
S treće strane, i Kini i Europi i drugima SAD blokadom Perzijskog zaljeva pokazuje i dokazuje da i dalje kontrolira iznimno važne izvore fosilnih energenata koji se nalaze na Bliskom istoku, te neizravno određene države upozorava da im ne bi palo na pamet odustajati od prodaje nafte i plina u dolarima. Tzv. „petrodolar“ jedna je od ključnih poluga američkog utjecaja i prevlasti u međunarodnom svijetu gospodarstva i financija. Amerika je jedina sila koja ima flote i vojne baze diljem svijeta, a predsjednik Trump očito je odlučio obnoviti i ukrijepiti američko „nadzorništvo“ nad fosilnim gorivima, što se vidi i po prethodnoj vojnoj intervenciji u Venezueli, a što se na neki način i prije Trumpa i u međuvremenu vidjelo po odnosu prema Rusiji i svemu što je povezano s „odsijecanjem“ nje kao isporučitelja fosilnih goriva (po razmjerno vrlo povoljnim cijenama) Europi zaslugom ratne situacije između Rusije i Ukrajine te posljedično i kontekstualno između Rusije i Europe.
Izrael, sa svoje strane, vodi u međuvremenu ratnu kampanju protiv Hezbolaha, sudjeluje u pregovorima o improviziranom primirju s libanonskog vladom, spreman iznova se uključiti u udare na Iran. No njegovo vodstvo svjesno je da Iran (po izraelskim vojno-obavještajni procjenama) raspolaže još s najmanje tisuću balističkih i krstereći raketa i tisućama dronova. Neke procjene višestruko su veće od ove službene izraelske. Dovoljno razloga za strepnju.
Trump, Putin, Xi i iranska prijetnja „dosad neviđenom vojnom akcijom“
Trump je danas razgovarao s Putinom, 90 minuta. Ne zna se zašto ni s kakvim rezultatom. No to je samo jedna od mnoštva znanih, a još više neznanih političko-diplomatskih komunikacija kakve intenzivno traju između mnogih. Trump vjerojatno pritišće i na Putina i na Xija da ’urazume’ Iran, kako bi ovaj pristao na daljnje pregovore i odustao od nuklearnog programa. Tako bi Trump imao neke osnove da proglasi uspjeh ili pobjedu u ovom ratu pred svojom publikom u Americi, a donekle i u svijetu. No što je ruski interes i koliko Putin uopće može vjerovati Trumpu, to nije lako razabrati. Ovaj mu može zamahati pred nosom određenim popuštanjem u pogledu Ukrajine, no to se već pokazalo kao dosta iluzorno. Čime može zamahati pod nosom kao ’ponudom koja se ne može odbiti’ Xiju, nije još poznato. No u svakom slučaju, iransko vodstvo donijet će svoje odluke samostalno. Njemu svakim danom sve više ’gori pod petama’.
U kontekstu svojevrsnoga ’hladnog rata’ iscrpljivanja – dok traje primirje između SAD-a i Irana i uzajamna blokada Hormuza, zbog čega trpi velik dio svijeta, ali koji najviše pogađa, osim zaljevskih zemalja, sam Iran – ta zemlja suočava se sa situacijom na koju nema pravog odgovora. A popustiti u pogledu svoga nuklearnog programa i ostaloga njezino vodstvo ne želi niti će na to pristati, pa ni pod cijenu vlastite propasti. No ono ujedno računa na pobjedu u ovom Iranu nametnutom mu ratu. Kako izaći nakraj s američkom blokadom vlastitih luka, koja je „nešto učinkovitija od bombardiranja“, kako je danas Axiosu rekao Trump? Jedino – vojnim protuudarom. Iran bi uskoro mogao poduzeti „praktičke i dosad neviđene vojne akcije“ zbog američke blokade iranskih luka, izvijestio je danas iranski državni kanal Press TV pozivajući se na „visokopozicionirani sigurnosni izvor“, koji je dosadašnji izostanak razbijanja blokade objasnio kao pokušaj da se „diplomaciji dade prigoda“.
