Putin u Rim nije došao da ga ne uhiti švicarska garda, ali su došli Zelenski i Trum
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 30 Travanj 2025 15:51
Kišna Hrvatska u prošlom tjednu, ušutjele ptice, tek predvečer poneka zacvrkuće, ljudi loševoljeni, razdražljivi, prometne nesreće kao uvijek oko blagdana, u pusti Zagreb vratili se u utorak Zagrepčani iz svojih zavičaja, i opet gužva, od bolnice u Dubravi gdje su me malo rezali, lokalno, vozim kroz Zagreb zavijen zavojima točno dva sata i deset minuta, neslućenom brzinom prevaljujem dvadeset kilometara
hvala gradskim vlastima i prometnim stručnjacima. „Kako to izgledaš?“, pita me Mak, ja gutam aspirin i antibiotik, kažem mu da šuti i pusti me na miru, tornjajte se i ti i Tor, velim, idem spavati, a sutra ću biti kao novi. Brzo se regeneriram. Ako me budete zezali, ispričat ću vam kako je u Zagrebu, cijelu noć ne ćete oka sklopiti, horor je to, životinje. Sreća je da dolaze lokalni izbori, nesreća je da zblenuti Zagrepčani opet kane izabrati istu kastu, koja im je donijela toliko radosti u zadnje četiri godine i oživjela Zagreb pod geslom „Možemo, ali ne ćemo“. Natječu se i druge opcije, pa imamo Zagreb United, bit će i Zagreb City, a sve u slavu hrvatskoga jezika i inače, dok se bivši stadion Zagreba pretvara u Zagreb stadion in Kranjčevićeva street, onaj old stadion odlazi u history, a na njemu smo prvi put postrojili pripadnike Zbora narodne garde iliti Hrvatske vojske, bio sam ondje, povijest je to i valjda će neka ploča ostati kao svjedočanstvo da se nismo kanili predati, nego štoviše, slava Franji Tuđmanu.
Ujutro na Uskrsni ponedjeljak umro papa Franjo. Televizije ispituju ljude na ulicama, svi šokirani, konsternirani. A eto, čovjek imao 88 godina ili koliko, uz to već dugo bolestan, pa tko bi rekao da će umrijeti. Pontifex opće Crkve, u pismu Tomislavu 925. riječi... “sanctum Romanam et apostolicam atque universalem ecclesiam“, bilježi tadanji papa Ivan X., što ne spominjem slučajno niti zato što je 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, nego kao podsjet da smo unatoč svemu mi Hrvati ostali dionici univerzalne Crkve, koja nam je tepala da smo posebni, budući prvi od Slavena pokršteni, ali nam je s vremena na vrijeme slala srdite i neinformirane poruke u svezi s bogoslužjem na slavenskom jeziku. Ili ne tako davno u svezi sa Stepincem, oko čije je svetosti Univerzalna oklijevala i oklijeva, a baš je on, oprijevši se maršalu nepoznatoga porijekla, zaglavio upravo zato što nije dao Katoličku crkvu u Hrvatskoj istrgnuti iz univerzalne Crkve, odnosno tisućgodišnje pripadnosti Hrvatske zapadnom civilizacijskom krugu, kako se to voli reći. Pa je „Crkva u Hrvata“, koliko god volim te riječi, ipak sam kolokvijalni izričaj.
O odnosu pokojnoga pape prema Hrvatskoj pisao sam dok je bio živ, a sada je pomalo neumjesno. Zato ukratko ocjena njegova mandata, hoću reći pontifikata: u stvarima doktrine ocjena (od 1 do 10) 9, u pastorali ocjena 8, u povijesno-papapolitičkom polju ocjena 3 ili manje, u slučaju Stepinac ocjena 1, manje ne može. Nagađanja da je preko SPC želio putovati do pravoslavlja ili čak ući u povijest kao onaj koji je prevladao stari raskol iz 11. stoljeća – padaju u vodu poradi besmislenosti i nepoznavanja, te krivoga izbora mosta, jer se u svezi sa sadanjom Srpskom pravoslavnom crkvom ne radi o pravoslavlju nego svetosavlju, u Rimu nepoznatom pojmu, a tako stvarnom. Ili, kako je napisao jedan novinski kolumnist – nije znao s kim ima posla.
Tu stajem, opet ću kada prođe vrijeme. Još samo: nisam na Trgu sv. Petra čuo uzvike Santo subito, a nisu ondje bili samo hrvatski hodočasnici. Mnogo njih ipak iz Hrvatske ili Herceg Bosne, kardinali Bozanić, Puljić, Plenković i Milanović, kardinalne političke pogrješke potonjeg na trenutak zaboravljene. Na Trgu sv. Petra svečan ispraćaj skromnoga drvenog sanduka, dan prije u bazilici tijelo izloženo pogledima, prema čemu imam stanovit otpor - otvoreni lijes i nije u našoj, katoličkoj tradiciji.
Slijede konklave, uskoro ćemo saznati tko će biti novi pontifex i hoće li biti Talijan. Koliko god poznavatelji crkvene povijesti na svoj način tumačili činjenicu da su pape obično bili Talijani zato što je papa rimski biskup, toliko je bliže vrijeme pokazalo da oni koji dolaze s „periferije“ imaju težinu, već i zato što nisu nisu bili involvirani u rimske, vatikanske, talijanske interesne krugove, koji imaju i financijske dimenzije, pa su „došljaci“ efikasniji u otvaranju vrata novim strujanjima. Talijanocentrizam svakako je u povijesti prevladavajući, a i papa Franjo je na kraju krajeva bio Talijan s argentinskim državljanstvom. I naši Hrvati, iseljenici, ostaju Hrvatima (makar do četvrte generacije) u novim domovinama.
Talijanska premoć vidljiva je i u proglašenju svetaca. Primjerice: Franjo je u svece uzdignuo 813 talijanskih mučenika iz Otranta, koje su Osmanlije masakrirali u 15. stoljeću. Koliko su branitelja Sigeta u sljedećem stoljeću masakrirali Turci, nije toliko važno, za njih su u Italiji slabo čuli, kao i za Drinske mučenice iz 20. stoljeća ili fratre pobijene i spaljene na Širokom Brijegu, potom u Mostaru itd. Tu postoje uvijek neke sumnje, konzultiraju se valjda krvnici ili njihovi sljednici, trump zelenskikrvosljednici, kao što se u slučaju Stepinca pitaju krivotvoritelji povijesti i slobodni mrzitelji, a ne samo SPC. Nadajmo se da novi papa ne će konzultirati prevejanoga Porfirija s dva lica, zagrebačkog i beogradskog, na kraju moskovskog, pristašu teorije da je srpski svet samo dio ruskoga sveta i nema toga što ta dva svijeta ne mogu zajedno učiniti, kako je rečeno Putinu za nedavnoga sastanka. (Srećom su svi rafali, to jest vojni zrakoplovi, možda i na vrijeme stigli u Hrvatsku.)
A dok su svjetski čelnici bili u Rimu na oproštaju od pape, Putin je iz svoga kremaljskog ratnog kabineta - nekako u vrijeme sastanka s Porfirijem - dirigirao koncertom raketa upućenih prema Kijevu, što se poklopilo s godišnjicom srpskoga napada na Kijevo 1991. U Rim nije došao, da ga ne uhiti švicarska garda, ali su došli Zelenski i Trump, pa kada se oproštaj pretvorio u društveni (politički, diplomatski) događaj, kako to biva, sjeli oni u bazilici jedan nasuprot drugom i nešto razgovarali – slika koja ostaje u povijesti prve polovice 21. stoljeća, slika ponešto nadrealna, pa će gorljivi vjernici reći da je tu Duh Sveti odigrao svoje. Mojim vatikanskim vezama došao sam do audio zapisa, doduše krnjeg. Na početku se čuje Trump, koji kaže: „Pa daj Volodomire, ako Boga znaš, daj tom Putinu sve što traži, dvadeset posto teritorija nije velika stvar, toliko je moja najniža carina. Tako bi pomogao i meni, da budem vjerodostojan, obećao sam, a ovako se stvari razvlače, čak imam osjećaj da me Putin vuče za nos, kada se pogledam u zrcalo, vidim Cyrana de Bergeraca.
I tako ode papa Franjo. Film o njegovu životu do izbora za papu, prikazan u subotu na HTV-u, izvrsno je urađen, dramaturški pametno, redateljski vrlo solidno, kao i glumački, sniman dok je Bergoglio bio živ, naravno, prema glavnom liku više no naklon, a gledatelj je mogao zaključiti da su Bergoglio i Stepinac u mlađim danima bili donekle slični u svjetovnoj uvertiri. Sada nam je pratiti tko će od njih prije biti proglašen svecem, kladim se na Franju, jer za njegovu kanonizaciju ne će biti potrebno savjetovati se sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ili hoće? Ako hoće, SPC će odobriti.
Slučaj bl. Alojzija Stepinca otvara opet i ne tako davno ustanovljenu dogmu o nezabludivosti pape, dogmu kojoj se odlučno opirao biskup Strossmayer, ne samo zbog straha od autoritarnosti nego i straha da bi ta dogma mogla biti stepinaczaprjekom susreta zapada i istoka. Paradoksalno ili ne, i đakovački biskup kao i argentinski papa sanjali su o istom cilju, prevladavanju raskola. S tim da je Strossmayer (vidi pisma Račkom) s vremenom uvidio „s kim ima posla“, za razliku od Bergoglia.
U svemu, ako apstrahiramo neugodnu „epizodu“ s Hrvatskom i Stepincem, imajući stalno na umu da Crkvu u Hrvata nazivamo i Stepinčevom Crkvom, koja jest i ostaje dijelom univerzalne Katoličke Crkve, može se zaključiti da je Franjo u životu opće Crkve ostavio trag u zauzimanju za siromašne i odbačene, za mir u svijetu, pa je dosta hrabro i divljanje izraelskoga režima u Gazi nazvao „sličnim genocidu“. Također točan u ocjeni idiotske rodne ideologije, te čvrst pristaša formule od začeća do prirodne smrti.
Konklave izazivaju razumljivu radoznalost, pa i među onima daleko od vjere i poznavanja procedure. Tako sam u slučajnom razgovoru s članom sekte Možemo! otkrio da oni misle kako kardinali skupljaju potpise na Trgu sv. Petra. Od kandidata se tom mojem slučajnom sugovorniku najviše sviđa Paromlin, a još više njemački kardinal Reinhard Marx. Upozorio sam ga da nije Paromlin nego Parolin, ali je mislio da ga zezam.
Još samo obavijest onima koji misle da pape nisu podložni kritikama. A jesu. To jest obavijest onom novinskom pastoralcu koji mi već dugo ide na živce, a uspio je napisati da su „Franjini kritičari poput Tita, koji je od Stepinca tražio isto: Crkvu bez pape.“ Tako se okreće pila naopako, neka mu Bog oprosti. Amen.
