Lav opet čuva ovce
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 17 Svibanj 2025 15:53
Ukratko, nastojanje kapitala od reformacije do papinstva Lava XIII. bilo je sračunato na suzbijanje i uništenje katolištva kao vjere i Katoličke crkve kao ustanove. Nositelji i promicatelji kapitalizma su u zajedničarskom katolištvu vidjeli svojeg lutherglavnog neprijatelja.
Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim iznimnim događajem. Osvrt se bavi izborom kardinala Roberta Francisa Prevosta za papu. Kao što se „po jutru dan poznaje“, tako se po izboru imena mršmože u velikoj mjeri prosuditi što bi mogao biti smisao i sadržaj papinstva novog pape. Novoizabrani papa uzeo je ime Lav XIV. kojim je naglasio da će nastaviti posao koji je bio zasnovao papa Lav XIII. (1878.-1903.), čije papinstvo je ponajviše zapamćeno po Rerum Novarum, papinskoj okružnici (enciklici) o „pravima i dužnostima kapitala i rada“ objavljenoj 1891. godine.
U okružnici Quadragesimo Anno objavljenoj 1931. godine o četrdesetoj obljetnici objave okružnice Rerum novarum, papa Pio XI. (1922.-1939.) često navodi „okružnicu bez premca“ Lava XIII kao okružnicu „O stanju radnika“. Pio XI. navodi i druga goruća pitanja, kojima je Lav XIII. posvetio pozornost: (1) izvoru političke vlasti, (2) pravom odnosu političkih vlasti i Crkve, (3) glavnim zadaćama kršćanskih građana, (4) pobijanju zasada socijalizma, (5) pobijanju lažnog učenja o ljudskoj slobodi te ostala slična pitanja, koja otkrivaju misaoni sustav Lava XIII. Papa Pio XI. je naglasio važnost upravo okružnice Rerum Novarum, jer „ona postavlja pouzdana pravila za pravo rješenje teškog pitanja međuljudskih odnosa, koje se naziva socijalnim pitanjem“.
Zanimljivo je spomenuti to, da nijedan papa koji je vodio Crkvu od 1903. godine do ovih dana nije uzeo ime Lav. To je ime od objave okružnice Rerum Novarum bilo donekle prijeporno jer ta okružnica nije imala potporu svih kardinala. U jeku prijepora ili sukoba kapitala i rada neki kardinali su smatrali da je nevolja kapitalizma u nečovječnosti nositelja kapitala koji bi se trebali „vjerski obratiti“ i tako učiniti kapitalizam podnošljivim. Druga kardinalska struja, koju su podupirali vodeći isusovci sa Sveučilišta u Louvainu (Leuven) u Belgiji je smatrala da je kapitalizam poseban politički sustav i da nevolje, koje taj sustav nosi, izviru iz samog sustava, a da ne dolaze od jediničnih nesavjesnih nositelja kapitala. (Danas su mnogi nositelji kapitala veliki „dobrotvori“ koji mrvice svojeg bogatstva dijele nevladinim udrugama, ako tim mrvicama ne financiraju izborne pohode svojih kandidata.)
Izraz „socijalno pitanje“ otkriva stranu u prijeporu na koju je stao papa Lav XIII. Papa je u okružnici Rerum Novarum upozorio Crkvu i svijet, da će – ako se kapital ne ukroti, a kapitalizam ne ublaži – „izbiti revolucije i slijeva i zdesna“, što rerum novarumse je i dogodilo 1917. godine u Rusiji te 1933. godine u Njemačkoj. Politička i gospodarska pitanja, koja je Lav XIII. pretresao tijekom svojeg papinstva pokazuju da je taj papa shvatio kako se stvara novi svijet. U vrijeme Lava XIII. novim političkim, gospodarskim i vojnim velesilama postali su SAD, Japan i ujedinjena Njemačka. Vrijeme Svetog saveza Rusije, Austrije i Pruske bilo je prestalo, a stvarao se je novi kapitalistički svijet globalnih mjera. Papa Lav XIII. je vidio i prozreo budućnost kapitalizma i budućnost svijeta.
Valja znati kako je nastalo stanje u kojemu je djelovao papa Leon XIII. Treba se vratiti u vrijeme reformacije Martina Luthera (1483.-1546.) koja je bila uperena u jedinstvo Rimske Crkve koje je i razbijeno evangeličkim raskolom. Godine 1540. utemeljena je Družba Isusova koja se je stavila na raspolaganje papama i koja im je vjerno služila. Reformacija je Njemačku i Europu podijelila, ali je 1588. godine u nizozemskim pokrajinama koje su se bile oslobodile vlasti loze Habsburga, stvorena protestantska država koja se je pretvorila u „otvoreno društvo“ za nekršćane i za sve otpadnike od katolištva.
Godine 1649. u Engleskoj je ukinuta anglikanska monarhija, a uveden je puritanski republikanski protektorat Olivera Cromwella (1599.-1658.) koji je trajao do obnove loze Stuarta 1660. godine. (Cromwellu ni Anglikanska crkva nije bila dovoljno preobražena. Za pape je govorio da su sotone u ljudskom obliku.) Puritanstvo je krajnja protestantska sljedba koja je uspostavila svoju vjersku vlast ili teokraciju u Americi poslije 1630. godine.
Godine 1717. u Londonu je utemeljena prva slobodnozidarska loža i to poslije zamjene 1714. godine loze Stuarta lozom Hanovera. Dok su sve dotadašnje vjerske zajednice ispovijedale neku vrstu kršćanstva, slobodni zidari su promicali bezvjerje. Oni su priznavali „vrhovno biće“, ali je u ložama bilo zabranjeno govoriti o vjeri. Slobodno zidarstvo se je žestoko okomilo na katolištvo i posebice na Družbu Isusovu.
Dobar primjer slobodnozidarske vladavine pruža vlast Sebastiãoa Joséa de Carvalho e Melo, markiza Pombala (1699.-1750.-1777.), koji je bio zagriženi pripadnik slobodnozidarske lože promicavši dopremanje crnačkih robova u Brazil te koji je dao pohvatati sve pripadnike Družbe Isusove u Portugalu i Brazilu, držeći ih utamničene do kraja svoje vladavine kad ih je oslobodila nova kraljica Marija Pobožna (1734.-1777.-1816.).
Utjecaj liberala i slobodnih zidara bio je prodro i u Vatikan. Godine 1773. papa-franjevac Klement XIV (1769.-1774.) ukinuo je Družbu Isusovu, koja je bila najjače tijelo Katoličke crkve za suprotstavljanje liberalizmu i slobodnom zidarstvu. Družba Isusova je obnovljena 1814. godine za vrijeme Bečkog kongresa.
Slobodni zidari su svojim političkim potezima pretekli zamisli i nauk Adama Smitha (1723.-1790.), koji je umjesto ljudskog zajedništva zagovarao međusobno nadmetanje ljudi. Smith je knjigu Istraživanje naravi i uzroka bogatstva masoninaroda objavio 1776. godine kad je izvedena i Američka revolucija u kojoj je britanska kraljevska vladavina bila zamijenjena republikanskim kapitalizmom. Nova država, koja je nazvana Sjedinjenim Američkim Državama, bila je čista kapitalistička država bez povijesti i baštine te bez monarhijskih natruha, kakve su imale europske nove republike, kakvom je bila Francuska poslije revolucije 1789. godine.
Kapital je počeo širiti liberalizam ili slobodarstvo kao svjetovnu vjeru ili ideologiju, a sredstvo širenja te vjere bilo je slobodno zidarstvo. SAD su bile država koju su za sebe stvorili slobodni zidari: gotovo svi „očevi domovine“ (founding fathers) bili su slobodni zidari. Francuska revolucija išla je ne samo za uklanjanjem monarhije loze Bourbona, nego i za uništenjem Katoličke crkve, koja je u Francuskoj bila spregnuta s monarhijskom vlasti.
Američke političke vlasti bile su sprva zadojene puritanstvom jer su doseljenici iz Engleske bili uglavnom puritanci kojih se je nastojala otresti loza Stuarta. Baština puritanstva očitovala se je i u doktrini američkog predsjednika James Monroea (1817.-1825.) od 1823. godine koja je nastojala suzbiti europsku kolonizaciju Južne Amerike. Monroeov nauk je izričito odbacio useljavanje u Južnu Ameriku osoba iz niza europskih zemalja, koje su imale ili većinsko ili čisto katoličko pučanstvo. James Monroe nije od zajedničarskih katolika očekivao da se zauzimaju za stvaranje kapitalističkog političkog sustava.
Poslije Francuske revolucije uslijedili su Napoleonski ratovi (1803.-1815.), kojima je svrhom bila uspostava kapitalističke Europe s usredotočenom vlasti. Bonaparte je nastojao stvoriti Kontinentalni sustav kojim bi odstranio utjecaj Velike Britanije u Europi. Poslije sloma Bonaparteovog režima uspostavljen je Sveti savez, koji je trajao do revolucija 1848. godine.
Ukratko, nastojanje kapitala od reformacije do papinstva Lava XIII. bilo je sračunato na suzbijanje i uništenje katolištva kao vjere i Katoličke crkve kao ustanove. Nositelji i promicatelji kapitalizma su u zajedničarskom katolištvu vidjeli svojeg lutherglavnog neprijatelja. Povijest Zapadne Europe od pravoslavnog raskola 1054. godine sastojala se je u borbi protiv katolištva, koje je sustav uvjerenja za sve ljude i za sve narode. Neprijateljima zamisli Isusa iz Nazareta odgovaraju podjela svijeta u područne političke vlasti i uništenje sustava uvjerenja za sve ljude odnosno za vrstu Homo sapiens.
Tako je postupno stvarano stanje Europe i svijeta, u kojemu je teklo papinstvo Lava XIII. (1810.-1878.-1903.). Stanje Europe i svijeta za Lava XIII. bilo je prvobitno označeno postupnim širenjem Industrijske revolucije sa zapada Europe na njezin istok. Zadnja na redu za industrijalizaciju bila je Rusija. Industrijalizacija je stvorila teško stanje posebice za radništvo koje se je novačilo na selima, koja su propadala najčešće zbog neodgovorne domaće poljoprivredne politike. Britanija je dopustila slobodan uvoz hrane koji je pogodio seljaštvo, koje je bilo prisiljeno tražiti posao u industriji. U Britaniji (Sheffield, Glasgow), u Nizozemskoj (Haarlem) i drugdje poslodavatelji su pravili vrlo skučene stanove u kojima je stanovalo po više radničkih obitelji, kako bi im „olakšali“ plaćanje stanarine. Radništvo je uistinu živjelo u bijedi.
Mnogi bijedni europski seljaci su iseljavali ponajviše u Ameriku koja je imala mnogo obradljive zemlje i koja je tražila težačke ruke, ali nije imala zdravstvenu i drugu zaštitu. Europski vjerovnici su u Ameriku slali svoje dužnike koji su na javnim dražbama dobivali nove gospodare dok se ne bi iskupili godinama neplaćenog rada.
Kad je budući Lav XIII. kao nadbiskup Perugie imao 38 godina izbile su liberalne revolucije diljem Europe, od Francuske do Mađarske. Te revolucije su imale protuvjerski značaj, a bile su odgovor kapitala na obnovu vjerskog života, koju su zagovarale sile Svetog saveza. Slom revolucije u Njemačkoj naveo je Karla Marxa (1818.-1883.) da promiče komunizam kao ideologiju i da se posveti revolucijskom radu.
Marx je skovao „znanstvenu“ ideologiju kojom je nastojao radništvo nahuckati na poslodavatelje. Marx je zagovarao „klasnu borbu“ i promicao „proleterski internacionalizam“ kao sredstvo slamanja kapitalizma. Kao istinski liberal Marx je do pred kraj života tvrdio da se socijalističke revolucije ne mogu podignuti u feudalnim, agrarnim zemljama te da svaka marxzemlja prvo treba postati kapitalistička pa zatim putem djelovanja industrijskog radništva izvesti komunističku revoluciju. Kolijevka marksizma kao ideologije i komunizma kao političkog sustava bila je Njemačka, iako je Marx od 1848. godine živio u dragovoljnom izgnanstvu u Londonu. (Brat Marxove supruge Jenny von Westphalen bio je ministar unutarnjih poslova Kraljevine Pruske, kojoj je pripadao i Ruhr, gdje je prebivala i obitelj Marx.)
Njemački komunisti su još za Marxova života postajali socijaldemokratima i postupno su napuštali „stalešku borbu“ te su nastojali parlamentarnim putem doći do vlasti. Zato su se marksizam i komunističko djelovanje premjestili u Rusiju koja se je koncem devetnaestog stoljeća počela industrijalizirati. Do prve komunističke revolucije došlo je upravo u Rusiji, koja je bila pretežito poljoprivredna zemlja seljaštva.
Druga polovica devetnaestog stoljeća bila je označena i jagmom za Afriku, u kojoj je niz europskih zemalja, čak i Njemačka, imao kolonije. Afrika plemena i naroda bila je umjetno podijeljena na posjede europskih kolonijalnih i imperijalnih sila. Slično se je dogodilo i u Aziji u kojoj su mete bili otoci, široki primorski pojasevi i riječne doline. U Aziji je koncem stoljeća kolonijalnom silom postao Japan. U Kini je bilo sedam kolonijalnih gospodara koji su prodirali u tu zemlju od Prvoga opijumskog rata 1839.-1842. godine.
Europski kraljevi i carevi te europske republikanske vlasti bili su pod snažnim utjecajem „prosvjetiteljstva“ s kojim su bili spregnuti liberalizam i slobodno zidarstvo. Pod udarcima njihovih zamisli bilo je prvobitno katolištvo. To se dobro vidjelo po Kulturkampfu (1871.-1878.) ili nastojanju pruskih i njemačkih vlasti da u Njemačkoj suzbiju utjecaj Katoličke crkve na školstvo i na imenovanje katoličkih biskupa. Kulturkampf je osobno vodio Reichkanzler Otto von Bismarck, ali je upravo u godini ustoličenja Lava XIII. odustao od te borbe jer je trebao katolike kao parlamentarne ortake kako bi se mogao otresti liberala koji iz ideoloških razloga nisu pristajali na postavljanje uvoznih trošarina.
Zato je razumljivo što se je papa Lav XIII. sustavno borio protiv kapitala i kapitalizma koji su u vrlo težak položaj stavili ne samo radnike i njihove obitelji, nego i sve narode, koje je Karl Marx nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.
Čime je označeno sadašnje stanje svijeta ili stanje svijeta na početku papinstva Lava XIV.? Prvobitna značajka današnjice je to da je nepovratno globalizirano poslovanje korporacija te da je istovremeno došlo do političke lavglobalizacije ili globalizacije naše vrste. Svijet je postao cjelinom koja mora čim prije naći primjeren način upravljanja samom sobom. U našoj vrsti je stvorena potpuna međuovisnost životnih zajednica. Usto, kapitalizam je pretvorio ljude u samožive potrošače. Narodi kao mjesta zajedništva postali su nepoželjnijima, nego u vrijeme pape Lava XIII. Kapitalizam sustavno razara obitelj, odbacuje odgoj mladih ljudi za život, obezvrjeđuje majčinstvo i kudi prirodnu rodnost.
Nasrtljivost kapitalističkih medija zamijenila je prijašnju nametljivost slobodnih zidara koji su izgubili nekadašnju važnost. Mediji sustavno rabe ranjivost čovjekova pojmovnog mišljenja, što krnji osobnost ljudi. Ljudi su ostali bez sustava uvjerenja na koji se mogu osloniti u životu. Usto, kapital nastoji prijepornom digitalnom umjetnom umnošću zamijeniti čovjekovu prirodnu, iskustvenu umnost. Kapitalizam je u vrijeme Lava XIII. gazio radništvo, a u naše dane je pregazio čovjeka kao vrstu života. Konačno, kapitalizam se ne želi okaniti ratovanja protiv naroda pa stalno pronalazi nove načine potkopavanja država i naroda.
Zato valja očekivati, da će papa Lav XIV. za svojeg papinstva iskrenu brigu za radnike koju je pokazivao Lav XIII. uopćiti i protegnuti je na ljude, narode i na vrstu Homo sapiens.
Pri kraju ovog osvrte ću naglasiti da „nada ne umire“ otkad je Isus iz Nazareta „prošao zemljom čineći dobro“. Po mnogomu sudeći, kapitalizam kao nakazan politički sustav koji je nastao u Europi ide svojem kraju.
Kapital je dosad iz sjene sve više rabio nacionalne države ili politiku kako bi nadzirao i uništavao narode. Gospodstvo globkapitala se je bilo protegnulo na cijeli svijet. Ipak, sve više naroda, „počevši od najstarijih“, sad nadzire svoje države koje drže pod nadzorom kapital.
Takvi narodi se međusobno povezuju. To povezivanje je nužna posljedica političke globalizacije. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko povezivanje naroda je u punom zamahu što se očituje u rastu članstva i ortaštva u udruzi BRICS u kojoj nema hegemona i u kojoj se odluke donose suglasjem. Širi se svjetska većina ili, kao što se prije govorilo, globalni jug.
Papa Lav XIV. dolazi iz globalnog juga. Iako je rođeni Amerikanac, Robert Prevost je više od polovice svojega životnog vijeka proveo ili u globalnom jugu ili na dužnostima vezanim uz cio svijet. Robert Prevost je nakon studija matematike 1977. godine stupio u augustinski red, a za svećenika je zaređen 1982. godine. U misijskom poslu u Peruu bio je 1985.-86. i 1988.-98. godine. Pokrajinski poglavar augustinskog reda u Peruu bio je 1998.-2001. godine, vrhovni poglavar augustinaca 2001.-2013. godine, biskup Chicolayoa u Peruu 2015.-2023. godine, a predstojnik Dikasterija (sudišta) za biskupe u Rimu 2023.-2025. godine.
Robert Prevost je bio previše mlad za sudjelovanje u protivimperijalističkom pokretu teologije oslobođenja koji je papa Ivan Pavao II. zatro 1983. godine. Biskup Prevost je javno kudio potkupljenog i kasnije osuđenog predsjednika Perua Alberta Fujimorija, a 2017. godine pokudio odluku predsjednika Pedra Kuczinskog da dade oprost Fujimoriju.
Sudeći po tomu što je javno poznato, papa Lav XIV. je sposoban uhvatiti se ukoštac s nevoljama koje tište cijelu našu vrstu. Valja očekivati da će papa Lav XIV. uspjeti ubrzati zator kapitalizma, koji više ne nasrće samo na radništvo kao za pape Lava XIII, nego i na čovjeka kao vrstu života.
