Mladen Pavković: Borba ustaša i partizana nikako ne prestaje!
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Svibanj 2025 07:31
Na redu je drugi krug lokalnih izbora.
Svako malo veće selo želi i ima načelnika i cijeli pogon „stručnjaka“, koji vedre i oblače u svojim sredinama.
Nu, kako smo u svibnju, nema dana, a da se ne raspravlja i o ustašama i partizanima.
To je donekle i razumljivo, jer se u vrijeme Tita i partije o nekoj takvoj temi nije moglo ni smjelo govoriti ni pisati. Tada je samoi jedino bilo dozvoljeno da se priča o „veličanstvenoj“ pobjedi partizana, (ali ne i četnicima koji su prešli na njihovu stranu), Titu kao velikom i neustrašivom vođi i ratniku. O tome su se (na tone) objavljivale knjige, stripovi, snimali igrani i dokumentarni filmovi, održavala predavanja, izložbe, a u školama je najmanje pola programa bilo posvećeno partizanskim ofenzivama, herojima poput Boška Buhe... Ni jedna informativna emisija na televiziji nije smjela proći bez priloga o Titu, socijalističkoj i inoj izgradnji. Prije svakog filma obvezno su se u kino dvoranama prikazivali „žurnali“ o Titu i komunističkoj partiji. Točno se znalo koji se filmovi mogu, a koji ne prikazati. Urednici su se natjecali tko će više i bolje dati prostora ovim i ovakvim temama. Većina ulica i trgova u mjestima i gradovima diljem bivše, propale Jugoslavije, nosila su imena „neustrašivih“ partizanskih ratnika, koji nisu bili optuživani ni za obične, a kamoli ratne zločine i pljačke.
Sve je bilo crno-bijelo.
Partizani su bili dobri, a svi ostali loši.
Tadašnji najznačajniji (komunistički) jugoslavenski „intelektualci“ zauzeli su sva najvažnija mjesta, od urednika u medijima, ravnatelja najvećih kulturnih i inih ustanova, poput JAZU, muzeja, kazališta, škola i fakulteta, Društva književnika, izložbenih dvorana, pa do glazbenih urednika, koji su bili zaduženi da ni jedna pjesma koja počinje s „H“ (kao Hrvatska) ne može u eter.
Djeca u školama nisu odlazila na ekskurzije u strane države, već isključivo su „gazila“ po mjestima gdje je navodno „stala noga Josipa Broza Tita“, ili pak tamo gdje su poginuli „najveći sinovi SFRJ“.
A jedan od partizanskih heroja bio je i Nikola Severović iz koprivničkog kraja. Poginuo je junačkom smrću 1943., kad je manju skupinu partizana u Ludbreškom Ivancu napalo njemačko zrakoplovstvo. O tome povjesničar (!?) Franjo Horvatiću jednoj svojoj knjizi uz ostalo piše: „Boreći se s avionima, (sic!), pogođen je u glavu mitraljeskim rafalom iz aviona 25. srpnja 1943. (vjerojatno je točan datum 23. srpnja)“.
Takvih i sličnih „boraca s avionima“ bilo je pregršt u II. svjetskom ratu!
Nu, koliko su partizani znali cijeniti svoje ratnike, podvige i akcije, toliko jedan dio Hrvata (svaka čast iznimkama) uz domaće izdajicekontinuirano marginaliziraju i gaze po svemu što ima veze i sa svetim hrvatskim obrambenim Domovinskim ratom.
Ako se tako nastavi, još će ispasti da smo 1991. napali i pobili sami sebe!
O podvizima i akcijama HOS-ovaca više se ne smije ni govoriti, iako su ovi mladići i djevojke čak i oko tri mjeseca branili Škabrnju. Ako ne znate, pitajte heroja, pitajte Marka Miljanića, ratnog zapovjednika ovog mjesta.
Zbog čega je to tako, odnosno tko su ti koji nas neprestano vraćaju u („veličanstvenu“ partizansku i komunističku) prošlost?
U prvom redu to su oni koji nisu ništa ili nešto malo predstavljali na početku stvaranja hrvatske države. Ti su najglasniji.
Gdje je recimo bio Milorad Pupovac kojem stvarno nitko ništa ne može (a on može sve) 1991.?
S obzirom da većina tih i takvih, pretežno političara i politikanata, od općina, županija do Sabora, nema veze s onim što se događalo 1991., pa da bi ispali veliki i pravi Hrvati i domoljubi, svako malo se „bore“ s nekim ustašom ili partizanom.
Jedan dio tih je ostario pa ih valja razumjeti, (zamijenili su ih njihovi najbliži!), ali kao „vrh hrvatskog domoljublja“, poglavito istaknutih „ekstremnih desničara“ sada se ističu i javljaju pojedini relativno mladi ljudi (svaka čast iznimkama), koji su mogli, a nisu sudjelovali u Domovinskome ratu, već su u to vrijeme grabili što se grabiti dalo, pa se uglavnom danas o njima priča, odnosno oni (i samo oni) gostuju i u nažalost rijetkim tv emisijama koje imaju „domoljubni štih“, i u koje se najčešće (?) dolaze i na način „plati, pa te bum prikazal.“.
Zanimljivo je da ti, kad ugrabe prigodu, bez obzira što su relativno poznati Hrvati, uglavnom i ne spominju istinske hrvatske domoljube, osobito iz vremena komunizma, iako su ih bili puni zatvori, već isključivo govore i ističu samo sebe, kao „e, da sam ja na vlasti!“.Da su 91. bili tamo gdje su trebali, možda bi danas bili i zauzeli mjesta gdje se odlučuje.
Nego, kad se netkoistinski založio za hrvatske domoljube koji još uvijek žive diljem svijeta? Ima ih, ali ih se može nabrojiti na prste.
Primjera radi, tko i što danas zna o jednom velikom hrvatskom domoljubu Zlatku Tomičiću, inače i dragovoljcu Domovinskog rata, koji je zbog pjesme „Hrvatska, ljubavi moja“ više proveo na robiji „nego na životu“?
U Hrvatskoj se nažalost stvara i postoji tzv. „lažna“ desnica, koja svojim ponašanjem i djelima, više vuče na lijevo (svaka čast iznimkama). Ne mogu se ujediniti i u gotovo ničemu složiti. A to se održava i na rezultate na izborima.Čini se kao da i u tim skupinama glavnu, prikrivenu riječ i dalje vode ubačeni bivši Udbaši. Ništa tu nije slučajno.
Žalosno je i jedno što nakon Domovinskog rata, poglavito na listama za izbore, „nigdje“ nema, ili ih ima na kapaljke, onih koji su istinski bili prvi kad je trebalo“, (nema ih čak ni u veleposlanstvima),
Stoga, kad gledamo i slušamo uz ostale i pojedine „desničare“, koji imaju pristup lokalnim i inim medijima, i izigravaju nekakve „zvijezde“, (o onim crvenim sve znamo), prvo ih treba pitati: gdje ste bili i zašto niste toliko galamili 1991.?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
