Tko 'instrumentalizira' Stepinčevu svetost?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 05 Lipanj 2025 10:00
U dnevnim novinama koje izlaze u Zagrebu iznesena je tvrdnja kako je 'politička instrumentalizacija' kanonizacije A. Stepinca „jedini razlog zbog kojega danas mora postati svet.“ Zaključuju da Stepinac ne bi 'morao' postati svet kad ne bi bio sporan Srbima.
Sve je, prema tom mišljenju, u rukama Srpske crkve i 'dijela srpske politike', iako su i beatifikacija i kanonizacija dio procesa koji se odvija unutar Katoličke crkve. U tekstu na koji ćemo se osvrnuti, objavljenom sredinom svibnja 2025., piše kako bi Stepinčeva „svetost trebala poslužiti kao konačna moralna pobjeda nad “drugima”, kao odgođena presuda Jugoslaviji, komunizmu i svima koji su bili 'na krivoj strani povijesti'. Ali u tom obratu Stepinac prestaje biti svjedok Evanđelja i postaje oružje u rukama nacije koja još uvijek traži potvrdu vlastite nevinosti kroz nečiju osudu. On više ne pripada Crkvi, nego mentalitetu rovova.“ (D. Milas, Večernji list, 18. 5. 2025.).
U tom tekstu nema prikaza realnoga stanja, nego samo pokušaji ponižavanja i izazivanja Hrvata. Prema postavkama natrpanim u citirane rečenice, Stepinčeva bi 'ne-svetost', 'trebala poslužiti' obnovi Jugoslavije, komunizma i svega što je bilo na toj 'strani povijesti'. Uz to, pokušavaju prikrivati da su i Stepinac i Hrvati, već bili, ne samo pred jugoslavenskim komunističkim sudom, nego i pred oružanom silom tzv. JNA, četnika i martićevaca. Iz toga su sukoba izašli kao pobjednici. Postupak beatifikacije nadbiskupa i kardinala A. Stepinac vodio se unutar opće Katoličke crkve u Rimu, a ne u Zagrebu. Tomu je važno dodati da je Hrvatska (1992.) proglašena samostalnom državom u Ujedinjenim narodima, u New Yorku.
Uz svoj narod u duhu Kristove ljubavi
Govor o 'odgođenoj presudi Jugoslaviji i komunizmu', i 'naciji koja mora tražiti nečiju potvrdu o vlastitoj nedužnosti', teško je razumjeti izvan pokušaja oživljavanja svijeta koji je propao i nestao. 'Presuda' Jugoslaviji nije 'odgođena', te države nema već više od trideset godina. Nakon poraza okrutnih totalitarizama fašizma i nacizma, propao je (1989.) i stepinaconaj, koji je nazvan komunizmom. Tko bi mogao biti subjekt politike koja 'instrumentalizira' Stepinčevu svetost? Hrvati nemaju razloga ni za kakvu instrumentalizaciju, oni znaju tko je bio A. Stepinac i s radošću iščekuju njegovu kanonizaciju. 'Instrumentalizacija' je prikrivanje da spomenute novine govore o opstojnosti slobodne hrvatske države, govoreći o proglašenju svetim jednoga čovjeka.
Na neka važna pitanja o odnosima između Crkve i komunističke vlasti, davno je već odgovoreno, a važnih uvida nalazimo i u okružnici hrvatskih katoličkih biskupa, nazvane Pastirskim pismom, koje je objavljeno 20. rujna 1945. Prvi je potpisnik bio nadbiskup A. Stepinac: „Zato nas ne će smetati nepravedni napadaji i krive optužbe, da pomažemo reakciju i neprijatelje naroda. Mi smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje, da živi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svima državljanima ove države, bez razlike na vjeru i narodnost.“
Hrvatski biskupi iznose da su svima nastojali „izaći u susret imajući pred očima jedino zapovijed kršćanske ljubavi i pravde prema svakome, tko traži našu pomoć. Nismo pri tome gledali, kakvog je tko političkog mišljenja, baš kao što ni u vrijeme rata nismo pitali, koje je tko vjere ili narodnosti.“ Naglašavaju da ih nije mogao spriječiti 'nepravedni prigovor', da podupiru „stanovite političke ciljeve, jer smo bili svjesni, da se ne upuštamo u političke akcije, nego da vršimo jedino svoj poziv u duhu Kristove ljubavi prema bližnjemu.“ Tako su hrvatski biskupi pisali 1945. Odgovor komunističke vlasti na te postavke bila su suđenja i novi progoni. Izgleda da za njihove nasljednike, ni u samostalnoj hrvatskoj državi, ondašnji obračun nije završen.
Nepouzdano svjedočenje
“Papa Franjo je, pred novinarima, u dvije rečenice sažeo svoj stav o tomu: “Stepinac je bio duševan čovjek i stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No, u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke”, rekao je pred novinarima (2019.). Uz to je rekao kako se “molio, promišljao, tražio savjete i vidio da treba zatražiti pomoć, patrijarha Irineja”. Irinej je tada bio poglavar Srpske pravoslavne crkve. “On je velik patrijarh. Irinej je pomogao, papanapravili smo zajedničko povijesno povjerenstvo i surađivali smo”. Ali ta suradnja nije donijela ništa što se i prije nije znalo. Nije bilo nikakvih novih argumenata. Kako su se pojavile 'nejasne točke, povijesne točke', kad je proces beatifikacije, kao pretresanje i vrjednovanje onoga što je bilo u Stepinčevu životu, već uspješno završio, a odluka o proglašenju blaženika već objavljena?
Blaženi A. Stepinac, za mandata pape Franje, nije proglašen svetim. Prigovori i optužbe Srpske pravoslavne crkve odnose se na njihovo razumijevanje Stepinčevoga djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Nismo sigurni da bi ta Crkva u ovom slučaju mogla biti pouzdanim svjedokom. Postoji dosta znakova da je Srpska pravoslavna crkva znatno opterećena svojim postupanjem u tom ratu, pa se izbor 'svjedoka' pape Franje, ne čini dovoljno razumljivim. Čak i kad ta crkva ne bi imala vrlo ozbiljnih opterećenja u odnosu na Drugi svjetski rat, ako niti ne spomenemo episkopa Nikolaja Velimirovića, teško bi bilo odgonetnuti razloge pozivanju 'novih svjedoka' u Rim kako bi prosuđivali o Stepinčevoj svetosti, nakon okončanoga procesa beatifikacije unutar Katoličke crkve. Spomenut ćemo samo okvir iskustava koja ne upućuju na objektivnost Srpske pravoslavne crkve u prosudbama o nekim povijesnim razdobljima.
SPC i nacistička vlast u Srbiji
'Na zasjedanju svoga Sinoda u Beogradu u lipnju-srpnju 1941. Srpska pravoslavna crkva izrazila je svoju lojalnost njemačkim okupatorskim snagama i srpskoj kolaboracionističkoj vladi Milana Nedića. O tomu svjedoči i Izvješće Svetoga sinoda od 8. srpnja 1941. (objavljeno u 'Glasniku', službenom listu SPC).: „Dostojanstvenici SPC sastali su se u dogovoru s okupatorskim vlastima u Beogradu i odlučili su da će Srpska pravoslavna crkva lojalno primjenjivati zakone i direktive okupatorskih vlasti i djelovati na sve svoje zajednice kako bi vladao red, mir i poslušnost“. (Tomislav Vuković i antiEdo Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, Alatir, 1992.). Tadašnji srpski zakoni i direktive posebno su pogađale židovsku zajednicu u Srbiji: nošenje žute zvijezde, prisilni radovi, uhićenja, zatočenja u srpskim konclogorima na Banjici i na Sajmištu, mučenja, pogubljenja... (isti izvor). Zahvaljujući tim zakonima, direktivama i pruženoj potpori, Srbija i Beograd su, kako je u kolovozu 1941. izjavio Harald Turner, visoki njemački komesar, postali prva zemlja i prva europska prijestolnica oslobođeni od Židova - 'Juden frei'. (IKA, 10. 1. 1995.)
Srpska pravoslavna crkva, koja je u Drugom svjetskom ratu izrazila lojalnost njemačkim okupacijskim vlastima u Srbiji, pozvana je svjedočiti o Katoličkoj crkvi i biti svjedokom u procesu kanonizacije blaženoga A. Stepinca. U Večernjaku, dakle, tvrde, da je „politička instrumentalizacija“ „jedini razlog zbog kojega (Stepinac) danas mora postati svet“, a ne potpuno završeni proces beatifikacije. Od svega im je važnije to što je „njegova svetost sporna Srpskoj pravoslavnoj crkvi i dijelu srpske politike“. Tomu dodaju da je proces proglašenja A. Stepinca svetim samo „odgođena presuda Jugoslaviji, komunizmu i svima“ koji su bili na toj strani povijesti. Dakle, novine koje se objavljuju u Zagrebu, godine 2025. iznose da Stepinac nije svjedok Evanđelja, nego 'oružje u rukama Hrvata' kojim dokazuju svoju nedužnost. Katoličku crkvu u Hrvata, nastojalo se kompromitirati, ne samo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i u srpskoj politici, povezivanjem s ustaškim režimom. Prvi je važni korak učinjen suđenjem A. Stepincu pred komunističkim sudom. Prikrivalo se da je u svojim propovijedima za vrijeme rata, postupao drukčije nego što mu stavljaju na teret, da je kritički govorio o postupcima prema Srbima i Židovima.
Pred komunističkim sudom
Tko je sudio A. Stepincu, neposredno nakon rata, i kakvi su bili izgledi da će dokazati svoju nedužnost? Osim srpskih pritisaka, komunisti su u to vrijeme, propagirali 'marksističko-lenjinistički' ateizam, stvarnost u kojoj nema mjesta vjeri u Boga. I ti su ljudi sudili A. Stepincu, čovjeku koga je narod nazivao 'slugom Božjim'. Tito je prošao staljinske 'škole' u kojima se uči da sve religije i crkve treba razumjeti instrumentom za izrabljivanje radničke klase i ukinuti, uništiti i stepinacizbrisati iz povijesti. Činili su sve što su mogli i znali kako bi iskorijenili taj 'oblik otuđene društvene svijesti'. Titu je trebala crkva koja bi bila produžena propagandna ruka partije, s kojom bi lakše dopro do naroda, a ne crkva vjere u Boga, povezana s Vatikanom. U takvim se okolnostima (1946.) sudilo Stepincu. Osuđen je na 16 godina zatvora. Srbima je presuda Stepincu bila znakom da su dobili rat protiv Hrvata.
U naše vrijeme se, ipak, pojavljuje pitanje kako to da Katolička crkva u Hrvata i njezin predvodnik u to vrijeme A. Stepinac, nisu krenuli za Titom. Mogli bi dočekati i pitanje: zašto A. Stepinac nije otišao u - partizane? „Pri tome se rijetko postavlja ono neugodno, ali ključno pitanje: bi li Stepinac danas imao ovakav mitski status da se - umjesto Titu i komunizmu - odlučnije, javnije i radikalnije suprotstavio ustaškom režimu i Anti Paveliću pa nastradao? Bi li ga isti ti krugovi slavili kao junaka ili bi ga prešutno proglasili izdajnikom naroda kao i sve katoličke svećenike koji su se borili protiv fašizma u Hrvatskoj? Upravo to pitanje razotkriva pravi motiv zašto Stepinac mora (!) postati svet: zato što je njegova priča zgodno uklopiva u nacionalnu mitologiju.“ (Večernji list, 18. 5. 2025.).
Pogledajmo drukčiji iskaz. „Nacionalna snaga crkava bila je razlog zašto je Komunistička partija Jugoslavije slijedila anticrkveni konfrontacijski put; drugi razlog je bio komunistička ideologija, koja je polazila od ateizma. A treći razlog za potiskivanje Crkava sastojao se u tome da Crkve nude slobodan duhovni prostor, a time su mogle predstavljati i forum za oporbu i različitost mišljenja, što su one i prakticirale u Jugoslaviji. Titu je bilo jasno da poglavito Katolička crkva nije bila snaga za podcjenjivanje, stoga je najprije nju pokušao pridobiti na svoju stranu. Kada u tome nije uspio, prešao je na njezino razaranje kao organizacije i počeo ju je potiskivati iz javnoga života.“(dr. Katrin Boeckh). Stepinčeva je Crkva na kraju rata javno progovorila o svom položaju.
Zabrana propovijedanja protiv ateizma
Pastirsko pismo katoličkih biskupa, objavljeno 20. rujna 1945. jugoslavenski komunisti nisu očekivali, 'jer je u njemu činjenično prikazan stvarni odnos državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi, bez uvijanja i bilo kakvoga ustručavanja'. Crkva je progovorila o optužbama novih vlasti. Nakon toga su još više pojačali represiju i napade na Katoličku crkvu. Posebna bakmeta bio je nadbiskup A. Stepinac. U pismu Vjesniku, (1. 1. 1947.) V. Bakarić, glavni Titov čovjek u Zagrebu, „implicitno niječe pravo biskupima i svećenicima da propovijedaju protiv ateizma; okomljuje se na pobožnost Blaženoj Majci...“ (Izvješće o progonu Crkve u Hrvata J. P. Hurleya iz 1947.).
U ovovremenom komentaru Večernjega lista, čitamo da je usporavanjem kanonizacije blaženoga A. Stepinca „odgođena presuda Jugoslaviji, komunizmu i svima koji su bili “na krivoj strani povijesti”. U temelju toj tvrdnji su zablude, neistine i provokacije. Jugoslaviji i komunizmu je presuđeno u jednom drukčijem povijesnom procesu, iako Hrvatima nikad ništa nije značilo mišljenje ni komunista ni velikosrpstva ('jugoslavenstva') i njegove crkve, ni o A. Stepincu, ni o tomu jesu li na pravoj ili na krivoj strani povijesti.
Kakve veze ima 'Stepinčeva svetost' sa srpskom crkvom i sa srpskom politikom? (Ako se ospori Stepinčeva svetost, prema srpskom i Večernjakovom kazivanju, to će biti znakom da je istinito ono što o Hrvatima govori srpska propaganda od početka do danas, od Jasenovca do Bleiburga.) Proces beatifikacije i kanonizacije provodi se prema aktima opće Katoličke crkve, u kojima se ne spominje mogućnost utjecaja na te procese, neke druge crkve i politike. I pored toga, prije desetak godina, papa Franjo u Vatikan poziva predstavnike Srpske pravoslavne crkve kako bi ponudili svoje argumente protiv kanonizacije blaženoga kardinala A. Stepinca, ako ih imaju.
Od Kuharićeva poticaja do beatifikacije
Nisu ponudili ništa u korist svojih postavki, osim političkih pogleda na stvarnost Drugoga svjetskoga rata. Da je politika srpske državne crkve i srpske državne politike neraspoložena prema hrvatstvu i Stepinčevoj crkvi, nikad nije bilo sporno. Papa Franjo je mogao tražiti različite načine približavanja pravoslavnom svijetu, ali pristup koji je izabrao, stavljajući stepinacpred predstavnike Srpske pravoslavne crkve mogućnost utjecaja na jednu kanonizaciju, u procesu koji je već završio unutar Crkve, nije donio dobrih rezultata.
Bilo je i ostalo posve nerazumljivo kako bi jedna državna Crkva mogla drugoj, autonomnoj, univerzalnoj Crkvi određivati koga će proglasiti svetim, a koga ne će. Papa Franjo je pristao na osnivanje Mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja je godinu dana, od srpnja 2016. do srpnja 2017. raspravljala o kanonizaciji blaženoga A. Stepinca. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve nisu ponudili niti jedan argument koji bi mogao ugroziti proglašenje A. Stepinca svetim čovjekom, prema kriterijima Katoličke crkve. Svejedno, papa Franjo je stao na stranu osporavatelja, bez adekvatnoga obrazloženja. (D. Pavičić). U hrvatskoj široj javnosti mnogi ljudi nisu razumjeli smisao odluke pape Franje da kanonizacija A. Stepinca ovisi o srpskom raspoloženju.
Postupak Stepinčeve kanonizacije pokrenut je još 1969. kad je tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić, nedostupno uhu i oku javnosti, zatražio mišljenje o mogućnosti otvaranja takvoga procesa. Dvadeset godina nakon toga, nakon završenoga procesa beatifikacije A. Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkoga, papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici je 3. listopada 1998., proglasio blaženim. Od tada je prošlo 27 godina.
Bez prigovora crkvenom djelovanju
Papa Franjo je odlučio pretresati tu odluku, pa je osnovao i spomenuto povjerenstvo. "Zadatak povjerenstva nije da raspravlja o svetosti kardinala Stepinca, jer je to već učinila Kongregacija za proglašenje svetim i blaženim. U našem razgovoru s papom nismo čuli ništa o nekim novim povijesnim podacima koji bi spriječili proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca". (Želimir Puljić, član hrvatskog izaslanstva koje je u to vrijeme posjetilo papu Franju). Prigovori Srpske spcpravoslavne crkve u bitnome se nisu razlikovali od komunističkih obmana i manipulacija u nastojanjima da se pronađu krivnje u djelovanju A. Stepinca. Mnogi su hrvatski istraživači tih tema nepobitno dokazali zle namjere i na komunističkom suđenju A. Stepincu i u optuživanjima koje je SPC preuzela od komunističkih vlasti.
Vratimo se postavci u kojoj se iznosi da već protivljenje Srpske pravoslavne crkve kanonizacije blaženoga A. Stepinca pokazuje zašto 'mora postati svet'. Prema tom mišljenju, nije Stepinčeva svetost u njegovu crkvenom djelovanju, nego u njegovoj političkoj orijentaciji. Dakle, ako je Srpska pravoslavna crkva protiv, to znači da 'mora postati svet', a ne zbog toga što je utvrđeno u Katoličkoj crkvi, kroz proces beatifikacije. U središtu pozornosti nisu više razlozi za kanonizaciju, prema crkvenim propisima, nego 'politički' stav SPC-a prema Stepincu. Prema tumačenju u tekstu, o kome pišemo, spomenuto protivljenje postaje središnji 'argument' koji se unosi u proces jedne kanonizacije unutar Katoličke crkve.
Kad bi Srbi bili 'za' kanonizaciju, bi li Hrvati zaključili da Stepinac ne 'mora' postati svet? Po toj logici, budući da su Srbi 'protiv' - Stepinac 'mora' postati svet. Bit toga prikaza je u pokušaju ponižavanju i Hrvata i blaženoga A. Stepinca. Svaki argument koji se tiče duhovne dimenzije toga pitanja i hrvatske tisućljetne katoličke baštine, svaka riječ Stepinčeve obrane pred komunističkim sudom mora se izbrisati, svaki trag ne-komunističkoga odnosa prema vjeri mora se ukloniti. Večernji list pokušava Titovu presudu Stepincu prikazati jedino istinitom i pravednom. A to znači: A. Stepinac je kriv. Stepinčeva 'krivnja', u tom je pogledu na stvarnost, zapravo - hrvatska krivnja. To isto tvrde i zastupnici Srpske pravoslavne crkve, koju je u pomoć pozvao papa Franjo.
Godine tamnice u Lepoglavi
Davno je završena prva, biskupijska faza procesa, a nakon nje je napisano i pozitivno mišljenje stručne komisije, koja se sastoji od teologa, kardinala, biskupa i Kongregacije za kauze svetih. A. Stepinac je ocijenjen dostojnim beatifikacije, jer je živio tri teološke krjeposti (vjeru, ufanje i ljubav) i četiri kardinalne krjeposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost). Slijedile su i druge propisane procedure i dekreti pa je papa Ivan Pavao II. dopustio da se A. Stepinac časti kao blaženik. Srpska pravoslavna crkva i ('dio') političke Srbije i dalje se protivi njegovoj kanonizaciji, stepističući da se nikada nije jasno ogradio od ustaškog režima i da je Katolička crkva u Hrvatskoj tada bila dio državnog aparata NDH. A. Stepinac se nije morao 'ograđivati' od bilo kojega režima državne vlasti, jer je bio na čelu autonomne institucije, Katoličke crkve u Hrvata, odvojene od političke države.
Komunistička presuda blaženom A. Stepincu imala je znatan odjek po svijetu. Vatikan je tvrdio da je Stepinac osuđen isključivo zbog svog protivljenja Titovom režimu. Prokomunistički orijentirani povjesničari iznose da je Stepinac bio protiv ustaških zločina, ali da 'nije učinio dovoljno da ih zaustavi'. Nakon pet godina zatvora u Lepoglavi, pušten je (1951.) u kućni pritvor u rodnom Krašiću. Nije htio otići iz Hrvatske. Tu je ostao do smrti 1960. Nastavio je kritizirati jugoslavenski režim i sukobljavati se s komunističkim vlastima. Katolička crkva i Vatikan bili su uz Stepinca. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dodatno zaoštrilo odnose između Jugoslavije i Vatikana.
Prosrpskim novinama u Zagrebu se čini kako Hrvati Stepinca 'politički instrumentaliziraju' „upravo zato što je njegova svetost sporna Srpskoj pravoslavnoj crkvi i dijelu srpske politike“, iako Hrvati nemaju nikakva razloga za 'političku instrumentalizaciju' Stepinca. Nisu Hrvati pozvali u Vatikan Srpsku pravoslavnu crkvu na post-beatifikacijske rasprave o Stepincu. Večernji list: „I dok se Rim trudi postupati odgovorno, promišljeno i univerzalno, domaća politička i medijska mašinerija Stepinca koristi kao simbol otpora, dokaz identiteta, pa čak sredstvo obračuna.“
Hrvatske molitve
Papa Franjo je pozvao u pomoć Srbe, a Hrvati su kroz molitve pozvali blaženoga A. Stepinca, koji je 1945. bio supotpisnikom pisma hrvatskih biskupa hrvatskoj i svjetskoj javnosti, u kome piše i ovo: „Na Katoličku crkvu ne spada, da svojim vjernicima propisuje, kako će urediti svoja politička, narodna i gospodarska pitanja, dokle god su ta u skladu s općim moralnim načelima, koja obvezuju svakoga čovjeka./.../ Ona prigrljuje sve narode jednakom ljubavlju, jer u svakome čovjeku gleda brata, otkupljena istom Kristovom krvlju. Njoj je, prije svega i iznad svega, na srcu duhovno dobro njezinih vjernika. Za nj se ona zalaže, o njemu vodi brigu u svim oblicima državnoga i gospodarskoga života, koji pojedini narodi sebi slobodno odaberu.“
„Kanonizacija već beatificiranog Stepinca - čovjeka kompleksnog povijesnog konteksta i mučeničkog profila - nikada nije bila, niti smije biti, isključivo hrvatsko pitanje, nego pitanje Crkve.“ (Večernji list). Ne navode kad je to bilo 'isključivo hrvatsko pitanje'. Nije nikad bilo. Univerzalna Katolička crkva, dala je svoj odgovor kroz uspješno završeni proces beatifikacije kardinala A. Stepinca. Druga je stvar što se nekima čini da je tom odlukom Vatikan Hrvatima dao u ruke oružje 'za potvrdu vlastite nevinosti'. A 'oružje', koje uništava svaku misao o bilo kakvom pokušaju ispitivanja i hrvatske nedužnosti, od 1945. do 1991., bilo je u srpskim rukama. Vatikan Ivana Pavla II. pustio je i Stepinca govoriti o onome o čemu se, među Hrvatima, moralo šutjeti.
